Preskoči na sadržaj
Jadranska umjetnost: časopis za povijest umjetnosti Traži

Zatvaranje kruga

(Ne) vjeruj pripovjedaču. Slučaj dječjeg lječilišta u Krvavici

DOI 10.15291/ars.4983

Preuzmi PDF

Svezak 15 (2025)

Otvoreni pristup

Metrike članka

  • 3 412 Pregledi sažetka
  • 1 248 Preuzimanja PDF-a
  • 12 Preuzimanja po danu
  • 164 Preuzimanja ovaj mjesec
  • Frano Petar Zovko Institut za povijest umjetnosti fpzovko@ipu.hr Korespondentni autor

Publikacija (Ne) vjeruj pripovjedaču. Slučaj dječjeg lječilišta u Krvavici objavljena je 2024. godine kao zbirka raznorodnih tekstnih i vizualnih priloga koja sveobuhvatno prikazuje slučaj modernističkog kompleksa koji je u obalnom mjestu Krvavici, nedaleko od Makarske, kao lječilište za djecu s respiratornim bolestima vojnih osiguranika, sredinom 60-ih godina 20. stoljeća projektirao arhitekt Rikard Marasović. Publikacija istražuje povijest kompleksa – koji je od izgradnje promijenio nekoliko namjena, a početkom 21. stoljeća napušten je, zaboravljen i prepušten propadanju – ali i dokumentira djelovanje inicijativa koje ga od njegova ponovnog otkrivanja 2008. godine do danas dokumentiraju, predstavljaju javnosti te zagovaraju njegovu zaštitu i aktivaciju, zbog čega postaje simbol i žarište regionalne borbe za očuvanje arhitekture visokog modernizma socijalističke Jugoslavije. Ovaj tekst predstavlja publikaciju, analizira njezinu koncepciju, strukturu i sadržaj te reflektira njezino značenje u širem kontekstu bilježenja i zaštite modernističkoga graditeljskog nasljeđa.

dječje lječilište, Krvavica, Rikard Marasović, arhitektonsko nasljeđe, modernistička arhitektura, prilagodba i prenamjena

Interes arhitektonske i istraživačke zajednice za Krvavicu budi se 2008. godine, kada uredništvo Orisa, zbog spoznaja o nepoznatome modernističkom biseru na Makarskoj rivijeri, za posebno 50. izdanje časopisa od arhitektice Mirande Veljačić naručuje prilog o objektu1. Tekst je objavljen pod naslovom Perje na buri, a pripre- mno istraživanje rezultira pronalaskom izvedbenog projekta u arhivu Vojne luke Lora te angažmanom Platforme 9,81 na preventivnoj zaštiti objekta, što je ostvare- no 2012. Tri godine poslije zgrada dolazi pod trajnu zaštitu kao pojedinačno nepo- kretno kulturno dobro. Istodobno, s lječilištem se upoznaje udruga za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze – koja se od 2009. raznolikim formatima bavi arhitekturom socijalističke Jugoslavije – te ga ubrzo počinje uključivati u svoje pro- grame i „opsesivno dokumentirati”2, a u bilježenje i akcije nešto poslije uključuje se i Udruga Kačić, specijalizirana za istraživanje i zaštitu modernističkog nasljeđa Ma-

Slučaj dječjeg lječilišta u Krvavici

2. karskog primorja i Zabiokovlja. Za popularizaciju kompleksa prijelomna je 2016. Rikard Marasović, Lječilište godina, kada na nacionalnoj televiziji počinje prikazivanje dokumentarnog serijala i oporavilište za djecu s respiratornim bolestima Betonski spavači, čija je jedna epizoda, upečatljiva naslova Tajanstveni objekt u boro- vojnih osiguranika, Krvavica, voj šumi, posvećena upravo kompleksu lječilišta. Krvavica tako stječe status jednog Hrvatska, 1965. (izvor: od simbola borbe za modernističko nasljeđe, ali postaje i predmet svojevrsne mi- privatna arhiva Dina Beroša) tologizacije – smatrali to nepoželjnim odmakom od objektivnosti ili nužnim tak- Rikard Marasović, sanatorium tičkim alatom. No, što je to što slučaj dječjeg lječilišta čini tako reprezentativnim? and convalescent centre for children with respiratory Njegova arhitektonska vrijednost nedvojbeno je visoka, a čine je: danas izgublje- diseases coming from families na3 tipologija dječjeg lječilišta; jedinstveno konceptualno rješenje zadane namjene; with military insurance, atraktivna kompozicija s lebdećim kružnim volumenom; ikoničan kružni tlocrt; te Krvavica, Croatia, 1965 sustav komunikacija u čijem je središtu rampa, amblematski element modernistič- ke prostorne koncepcije. Zatim, autor lječilišta je mariginalizirani arhitekt, što se prema nekim izvorima pripisuje njegovu beskompromisnom karakteru, a dobro se i uklapa u mit o neshvaćenom geniju kojeg je srednja struja odbacila zbog visokih načela. Začudno je i kasno otkrivanje kompleksa. Djelomično je to posljedica nje- gova neobjavljivanja u periodici arhitektonske struke (time se potvrđuje narativ o marginalizaciji autora, dok je činjenica da je kompleks objavljivan u građevinskim časopisima zanimljiva i iz perspektive izvora na kojima počiva suvremena hrvat- ska povijest arhitekture), a djelomično ambivalentne lokacije. Krvavica se nalazi na jadranskoj obali, medijski najvidljivijem dijelu zemlje, i to na jednom od njezinih najturistificiranijih dijelova – Makarskoj rivijeri. No, pozicija joj je ipak periferna – skrivena od pogleda s Jadranske magistrale i udaljena od većih urbanih sredi-

Slučaj dječjeg lječilišta u Krvavici

šta koja žive i izvan turističke sezone – što je sigurno nezanemariv faktor njezina današnjeg stanja. Također, prvotna namjena emanira vrijednosti društva usredo- točena na dobrobit pojedinca i pogled u budućnost, što iz današnje perspektive djeluju posve utopijski, a specifičnost namjene kompleksa kao lječilišta upravo res- piratornih bolesti posebnu je aktualnost stekla u vrijeme pandemije koronavirusa. Konačno, postoji nešto suštinski neshvatljivo u nizu postupaka države zbog kojih je kompleks već desetljećima prepušten propadanju – nešto što nadilazi standardne eksplanatorne modele te potiče znatiželju, čuđenje, pa i bijes. Nasuprot pasivnosti vlasnika, organizacije civilnog društva okupljene oko Slu- čaja Krvavica posljednjih desetak godina predlažu vrlo konkretne scenarije obno- ve i prenamjene, poput osnivanja Regionalnog centra za obrazovanje, istraživanje i razvoj u kulturi i umjetnosti iz 2014., ili inicijative iz 2020. godine kojom Slo- bodne veze, Udruga Kačić i Platforma 9,81 u pandemijskom trenutku zagovaraju neuobičajenu zamisao povratka zgrade prvotnoj svrsi. Građa prikupljena tijekom višegodišnjih istraživanja te materijal nastao građanskim akcijama i umjetničkim radovima prvi su put okupljeni na izložbi (Ne) vjeruj pripovjedaču. Slučaj dječjeg lječilišta u Krvavici, koja je u organizaciji udruge Slobodne veze / projekta Motel Trogir, a pod kustoskim vodstvom Nataše Bodrožić, Ivana Huljeva i Antonije Vo- danović, otvorena u Salonu Galić u Splitu u listopadu 2021. Iz izložbe proizlazi i istoimena publikacija, koju su krajem 2024. godine zajed- nički izdale Slobodne veze i nakladnička kuća Set Margins’ iz Eindhovena. Urednice izdanja su Nataša Bodrožić (Slobodne veze) i Antonia Vodanović (Udruga Kačić), a publikacija se nastavlja na višegodišnji rad obiju organizacija te na niz od nekoliko seminalnih knjiga o modernističkom nasljeđu u produkciji Slobodnih veza: Motel Trogir: Nije uvijek budućnost ono što dolazi (2016.), Pejzaži potrošačke kulture u socijalističkoj Jugoslaviji (2018.) te Moderna arhitektura Trogira (2021.). Riječima Nataše Bodrožić: „Naše publikacije su ili prošireni katalozi izložbi ili dokumentaci- ja rada na nekoj temi, objektu ili okolišu kojim smo se bavili niz godina. Publikacije prate naše kampanje i rad, često je u njima dokumentirana i umjetnička produkcija vezana uz projekt, mapirani su brojni suradnici i protagonisti jer je kako stalno isti- čem, u ovo doba projektnog menadžmenta, natjecanja i hiperindividualizma, Motel Trogir kolektivni, grupni napor.”4 Tako i publikacija (Ne) vjeruj pripovjedaču. Slučaj dječjeg lječilišta u Krvavici nastaje kao skup raznorodnih priloga – eseja, fotografija, arhitektonskih nacrta, novinskih priloga, razglednica, administrativnih dokumena- ta, prepiski, zabilježenih usmenih svjedočanstava te prikaza umjetničkih i student- skih radova. Navedenog je materijala mnogo, veze između fragmenata složene su i višestruke, a publikacija se ipak temelji samo na jednom objektu, pa se teme i motivi često preklapaju i ponavljaju. Stoga je koncipiranje i oblikovanje takve knjige zahtjevan urednički i dizajnerski poduhvat. U organizaciji priloga i materijala vidljive su dvije kontradiktorne, ali vješto po- mirene tendencije. S jedne strane, stvaranje nelinearne i poliperspektivne cjeline koja pažljivom kompozicijom sadržaja intimno komunicira s čitateljem, a ponav- ljajući motivi i stalne oscilacije između cjeline i detalja, prošlosti i sadašnjosti, poe- tičnosti mediteranskog ambijenta i birokratskog jezika institucija, stvaraju iskustvo dubokog uranjanja u narativ. Na primjer, već i sam početak knjige najavljuje ta- kav pristup: prve stranice nisu opremljene sadržajem, nego sugestivnim analognim fotografijama napuštenog kompleksa fotografkinje Duške Boban. S druge strane, knjiga je strukturirana u šest jasno razgraničenih cjelina – uvodni blok i pet poglav- lja – koje unutar raspršena sadržaja zaokružuju pojedine teme. Uvodni blok počinje tekstom Nataše Bodrožić koji problematizira pitanje jav- nog vlasništva i državnog upravljanja te ukratko predstavlja povijest kompleksa i pregled građanskih inicijativa za njegovo očuvanje. U nastavku je prijepis otvore-

Slučaj dječjeg lječilišta u Krvavici

nog pisma kojim organizacije civilnog društva – Slobodne veze, Udruga Kačić i Platforma 9,81 – nadležnim institucijama predlažu obnovu Dječjeg sela kod Pro- majne i dječjeg lječilišta u Krvavici te njihovo zadržavanje u javnome, tj. državnom vlasništvu, a slijede birokratska odbijenica Ministarstva prostornog uređenja, gra- diteljstva i državne imovine te kolaž novinskih priloga koji potvrđuju neizvjesnu sudbinu kompleksa. Prilozima okupljenim u prvoj cjelini projekt dječjeg lječilišta kontekstualizira se po nekoliko tematskih osi. Povjesničarka arhitekture i umjetnosti Lidija Butković Mićin donosi vrlo iscrpan Pogled na povijesni razvoj jadranskih klimatskih lječilišta za djecu, od njihova uspona tijekom modernizacijskih i industrijalizacijskih proce- sa u drugoj polovini 18. stoljeća, do iščezavanja krajem 20. stoljeća zbog napretka u medicinskoj znanosti i preustroja sustava zdravstvene skrbi te zbog snažne orijenta- cije jugoslavenskog turizma na inozemna tržišta. Tema razgovora Nataše Bodrožić sa Sanjom Petrović Todosijević, višom znanstvenom suradnicom Instituta za novu istoriju Srbije, jesu politike djetinjstva u socijalističkoj Jugoslaviji, odnosno odnos državnog vodstva prema društvenoj grupi koja je trebala postati nositelj izgradnje socijalističkog poretka (autorica navodi popis stanovništva iz 1948. koji je pokazao da djeca do 14 godina čine iz današnje perspektive nevjerojatnih 33 % svih građana i građanki bivše države). Esej Izgubljena tipologija arhitektice Jelene Borote temelji se na čitanju referata Rajka Tatića i Ljubiše Dragića s temom dječjih lječilišta, odr- žanog na Prvom savjetovanju arhitekta i urbanista Jugoslavije u Dubrovniku 1950., a prethodi prijepisu (s ćirilice) teksta referata. Druga cjelina tematizira nestabilnost i nepouzdanost sjećanja, a sadrži niz ra- zglednica, novinskih članaka i zabilježenih usmenih sjećanja mještana, korisnica i radnika, što pokazuje drukčiju sliku lokacije od prethodno dominantne predodžbe o zabranjenome vojnom kompleksu. U ovu cjelinu uvršten je i prilog urednica ko- jim čitatelje upoznaju sa slabo istraženim funkcioniranjem zgrade u ranim devede- setima, kada je služila kao centar za vojnu obuku. Treća cjelina usredotočena je na sam kompleks, a otvara ga tekst Mirande Ve- ljačić iz Orisa kojim je i započeto suvremeno istraživanje Krvavice. U istu cjeli- nu smješten je temeljit pregled povijesti kompleksa, od izgradnje do 1991. godine, autorice Antonije Vodanović, napisan na temelju arhivskih dokumenata i usmene povijesti. Prilog je grafički opremljen natječajnim radovima, odnosno nacrtima koji prikazuju planove prenamjene kompleksa još iz 70-ih godina 20. stoljeća. Slijedi rad povjesničara i arheologa Ivana Huljeva, člana Udruge Kačić i najbližeg suradni- ka uredničkog dvojca, pod naslovom Arheologija futurističke prošlosti: Vojno dječje lječilište i odmaralište u Krvavici. Autor čitatelje uvodi u javnosti malo poznatu dis- ciplinu arheologije suvremene prošlosti, a nastavlja arheološkom analizom kom- pleksa, odnosno iscrpnim bilježenjem kulturnih i nekulturnih mehanizama njegove formacije i transformacije – od okolišne infrastrukture, preko interijerskih detalja, do grafita i biljaka koji nastanjuju napuštenu unutrašnjost. Cjelina završava zapi- som stanarke kompleksa Josipe Balajić, povjesničarke umjetnosti i pedagoginje iz Krvavice, koja se početkom 90-ih, kao dijete, doseljava u stambenu zgradu prvotno namijenjenu smještaju osoblja lječilišta i čiji roditelji još uvijek u njoj žive. Četvrta cjelina posvećena je autoru kompleksa, arhitektu Rikardu Marasoviću. U tekstu povjesničarke arhitekture Tamare Bjažić Klarin Paralelni kolosijeci arhitek- ta Rikarda Rike Marasovića – skica za biografiju i smjernice za daljnje istraživanje autorica donosi prikaz životnog puta i vrlo raznolika arhitektova djelovanja, s na- glaskom na njegovim natječajnim radovima, pritom se kritički dotičući povezanih tema iz povijesti arhitekture Jugoslavije sredine 20. stoljeća. Tema ove cjeline je i arhitektov slikarski opus, čiji pregled te analizu i kontekstualizaciju predstavlja Antonia Vodanović.

Slučaj dječjeg lječilišta u Krvavici

Posljednja, peta cjelina mapira suvremene inicijative, akcije i umjetničke radove nastale oko zaštite kompleksa. Tu se nalazi serija fotografija izložbe u splitskom salonu Galić te razgovor Nataše Bodrožić s Marojem Mrduljašem, suautorom niza projekata i programa istraživanja, interpretacije i popularizacije modernističkog nasljeđa. U poglavlju je priložena prepiska s Zakladom Kultura nova oko moguć- nosti pokretanja Regionalnog centra za obrazovanje, istraživanje i razvoj u kulturi i umjetnosti u zgradi lječilišta te razgovor Nataše Bodrožić s članicama Udruge mART, kao predstavnicama lokalnih građanskih inicijativa za očuvanje kompleksa, u kojem je ocrtana cijela mreža organizacija i pojedinaca koji se posljednjih neko- liko godina bave Krvavicom. Publikacija (Ne) vjeruj pripovjedaču. Slučaj dječjeg lječilišta u Krvavici jedan je od ključnih izdavačkih projekata o temi arhitektonskog nasljeđa socijalističke Ju- goslavije – knjiga relevantna i informativna stručnjacima, pitko i intrigantno štivo za širu publiku te iscrpna studija za sve koji će se u budućnosti na ovaj ili onaj način baviti Krvavicom ili nekim drugim modernističkim objektom. Dvojezičnost omogućuje inozemnu recepciju te knjigu čini međunarodno atraktivnim uvidom u procese gradnje i razgradnje arhitekture visokog modernizma na ovim prostorima. Autorski tekstovi te fotografski i arhivski prilozi vrijednost su za sebe i nesumnjivo će potaknuti daljnja istraživanja i postati osnova novih znanstvenih spoznaja. Či- njenica da knjiga istodobno i jednako dobro funkcionira kao opsežan repozitorij znanja te uzbudljiv čitateljski sadržaj rezultat je velikoga uredničkog truda i vje- štine te pažljivo osmišljene strukture, a slobodnija kompozicija grafičkih i tekstnih priloga, u kojoj nikada nismo sigurni što nas čeka na sljedećoj stranici doprinosi dinamici. Posebno valja istaknuti i oblikovanje – za koje je zaslužan dizajner Nikola Križanac – od prepoznatljiva vizualnog identiteta, preko dobre artikulacije raznovr- sna i dvojezično prezentirana sadržaja, do pojedinačnih inteligentnih rješenja, po- put oblikovanja shema, grafikona i prepiski ili prijeloma engleskih prijevoda doku- menata izvorno nastalih na hrvatskom jeziku. Sitnica koja nedostaje, a olakšala bi snalaženje u opsežnom sadržaju u kojem se vizualni motivi ponavljaju, jest sustav navigacije koji prati paginaciju. Repeticija motiva i faktografije navodi nas i na razmišljanje o naslovu publika- cije. Premda je odabrani naslov zvučan i upečatljiv – te je sigurno odlično funkcio- nirao kao naslov izložbe na kojoj se publikacija i temelji, a na kojoj su raznorodni i fragmentirani materijali komunicirali nedovršen proces istraživanja i nepouzdanost sjećanja – zbog mnogih činjenica i narativnih cjelina koje u knjizi redovito susre- ćemo, stječemo dojam jedinstvene pripovijesti i pouzdana pripovjedača, prije nego onoga čiju vjerodostojnost imamo potrebu iznova propitivati. Na kraju, publikacija (Ne) vjeruj pripovjedaču. Slučaj dječjeg lječilišta u Krva- vici, u skladu s uredničkom intencijom, mnogo govori o društvenim procesima u kojima je arhitektonsko nasljeđe visokog modernizma nastalo te o onima u kojima danas nestaje. No što nam može reći o budućnosti prostora koji baštinimo? Pri sa- mom završetku knjige, neposredno prije biografija i impresuma, nalazi se dodatak u kojem su prikazana dva studentska rada koja se bave aktivacijom i projektant- skom interpretacijom arhitekture kompleksa, studentica Irene Skoute (Atanasove) i Tee Noite (Tomkić). Iako je urednička odluka o završetku u pozitivnom tonu i s pogledom unaprijed logična, prikazani radovi postavljaju više pitanja nego što nude odgovora. Znakovito je da su oba rada nastala na stranim sveučilištima, što ponovno otvara temu interesa hrvatskih institucija (ovaj put obrazovnih) za naci- onalno arhitektonsko nasljeđe. Važnije, oba studentska projekta pokazuju izvjesnu ograničenost u izmaštavanju scenarija oživljavanja kompleksa onkraj ustaljenih pa- radigmi, čak i u akademskim uvjetima. Unatoč sićušnom uzorku, teško je ne primi- jetiti podudaranje s mnogo širim lutanjima po pitanju očuvanja, prilagodbe i pre-

Slučaj dječjeg lječilišta u Krvavici

namjene modernističkih građevina, pa završetak publikacije apostrofira neizvjestan daljnji razvoj događaja, odnosno otvorenu budućnost Krvavice, ali i drugih sličnih slučajeva. Međutim, možda i sam čin podvlačenja crte i izdavanja publikacije upu- ćuje na zatvaranje jednog ciklusa, odnosno svojevrsno iscrpljenje postojećih stra- tegija, upozoravajući nas na to da za usmjeravanje te budućnosti trebamo pronaći nove modele djelovanja.

BILJEŠKE 1 Tekst Perje na buri više se puta spominje kao početak istraži- 3 Termin se referira na naslov priloga Jelene Borote Izgubljena ti- vanja Krvavice, ali jedino svjedočanstvo o narudžbi i nastanku pologija. teksta koje u publikaciji možemo pronaći jest ono Maroja Mr- 4 https://vizkultura.hr/prema-drustvenoj-afirmaciji-modernizma/ duljaša u prilogu Treba objektivno sagledati povijesna iskustva – (pristupljeno 1. 10. 2025.). Maroje Mrduljaš u razgovoru s Natašom Bodrožić. 2 NATAŠA BODROŽIĆ, (Ne) vjeruj pripovjedaču. Uvod, u: (Ne) vjeruj pripovjedaču. Slučaj dječjeg lječilišta u Krvavici (ur. Nataša Bodrožić, Antonia Vodanović), Zagreb, Eindhoven, 2024., 20–55.

Djelo je objavljeno pod uvjetima Creative Commons Autorstvo 4.0 Međunarodne licence (CC BY 4.0), koja omogućava korisnicima umnažanje, redistribuiranje, mijenjanje i prerađivanje materijala u bilo koju svrhu, pa i komercijalnu, uz uvjet ispravnog navođenja autorstva i izvora: https:// creativecommons.org/licenses/by/4.0/.

Slični članci

1-10 od 21

Također možete Započni napredno pretraživanje sličnosti za ovaj članak.