Preskoči na sadržaj
Jadranska umjetnost: časopis za povijest umjetnosti Traži

Najraniji i rani radovi kipara Rudolfa Valdeca

DOI 10.15291/ars.469

Preuzmi PDF

Svezak 3 (2013)

Otvoreni pristup

Metrike članka

  • 3 412 Pregledi sažetka
  • 1 248 Preuzimanja PDF-a
  • 12 Preuzimanja po danu
  • 164 Preuzimanja ovaj mjesec
Ivan Rendić rođen je 27. kolovoza 1849. u Imotskom. Odgajan je u vrlo siromašnom okruženju bračkih kamenoloma, a u svojoj najranijoj dobi otkriva dar za kiparstvo i crtanje. Nakon osnovnog školovanja naobrazbu nastavlja u Trstu kod drvorezbara Giovannia Moscota, a potom na Akademiji u Veneciji, gdje je, kao vrlo talentiran student, dobivao mnoge pohvale. Po završetku studija usavršava se u Firenzi, kod tadašnjega glasovitog majstora Giovanni Duprea. Nakon studija živi i radi u Zagrebu, no zbog pomanjkanja narudžaba i katastrofalnoga potresa 9.12.1880. koji razara njegov atelier u Zagrebu, odlučuje se s obitelji preseliti u bogatiji i kiparskim narudžbama skloniji Trst u kojem boravi i radi u dva navrata i to od 1880. do 1899. i 1902. do 1921. Ivan Rendić je bio posljednji umjetnik - putnik koji je poput srednjovjekovnih kipara stvarao svoj opus iz slijeda putovanja, od mjesta do mjesta, nudeći klesarske usluge. Tako je stvorio raznolika, kreativna djela po svim većim gradskim grobljima duž naše obale i unutrašnjosti. Upravo ta razasutost karakterizira njegovu jedinstvenu poetiku koja se iščitava na svakom njegovom spomeniku. Lirski i realno obrađeni motivi, koji kao da su zaleđeni u trenutku svojih priča, uvijek više oblikovani nego klesani u za to im predviđenim arhitektonskim okvirima, obrađenim do najmanjih pojedinosti, čine ga iznimnim umjetnikom. Riječki će uglednici - investitori koristeći rad što riječkih, a što inozemnih graditelja angažiranih na projektiranju i gradnji njihovih investicija, uzimati iste i kao projektante svojih vječnih počivališta. Osim arhitekata za njihovu gradnju, uposlit će i kipare koji su u Rijeci bili u prolazu, poput Ivana Rendića iz Trsta. Blizina i brojni kontakti koji su se iz Trsta odvijali prema Rijeci, potaknut će 1882. suradnju Ivana Rendića s brojnim riječkim poduzetnicima koja je započela s veleposjednikom Josipom Gorupom, a nastavila se sa obitelji Devet 1885., sa obitelji Gelletich-Bartolich-Nicolaides 1886., sa obitelji Ploech 1887., sa obitelji Frana Pilepića 1890, sa obitelji Antonia Stiglicha 1891., sa obitelji Antuna Bakarčića, obitelji Copaitich- Battaglia i Manasteriotti 1892., te Marijom Schalek i udovicom Tonhausera 1896. Godine 1900. podiže nadgrobni spomenik dr.Stanislavu Dell'Asti-Mohović, zatim Giovanniju Fumi 1902., Đuri Ružiću, Andreji Antiću i obitelji Haramija 1905., Ivanu Tomašiću 1907., obitelji Cozulich de Pecine 1914. te posljednji, Ivanu Smokvini 1915.Svi ti nadgrobni spomenici, mauzoleji ili grobne kapele na sebi nose svoje vlastitosti, ukazujući na Rendićevu neiscrpnu energiju i marljivost, trenutak u njegovom stvaralaštvu,njegovu individualnost. Njegove skulpture i forme su pomno prostudirane. Bio je vješt imitator prirode. Imao je izvrstan osjećaj za detalje koje je predočavao usvojenom visokom tehničkom vještinom obrade materijala. No nažalost njegova likovna čistoća i izražajnost ponekad se znala gubiti u preobilnim količinama i bogatstvu ukrasa i detalja, samo u želji da da još više.Njegovi spomenici u stanju u kojem su danas govore o zaboravu i devastaciji. Govore o zaboravljenom umjetniku čija djela i u ovakvom stanju još uvijek plijene pozornost svojom ljepotom. Ukoliko bismo ova njegova kiparska ostvarenja izdvojili u jedan drugačiji prostor od onoga u kojem se nalaze, vjerujem da bismo onda, u tom novom okruženju, znali uživati u profinjenosti njegove obrade motiva, u njihovoj ljepoti, u realnostima scena obrađenih do najmanjih detalja. Ovako, možda iz razloga što se ova njegova djela nalaze na mjestima gdje jesu, ne dobivaju zasluženu pozornost javnosti. Utonuvši u u zaborav, izgubljene monumentalnosti počinjenim oštećenjima, njegovi će spomenici još jednom ukazati na to kako ljudska nebriga zna ponekad prijeći granicu ljudskoga razuma u kojoj onda vrijeme upleće svoje prste pridonoseći mogućnosti da se nečega možemo samo prisjetiti.
kiparstvo secesije, Rudolf Valdec, Apolon, rani radovi, K. K. Kunstgewerbeschule des Österreichischen Museums für Kunst und Industrie, Königliche Bayerische Akademie der bildenden Künste, Iso Kršnjavi, glina, gips, bronca
Odjeljci
  1. Sažetak
  2. Bilješke

1. Apolon delfijski (Apolonova himna), gore, i Apolon musagetes, dolje, 1898., sadra, skica za timpanon Umjetničkog paviljona, bez potpisa, nepoznato (izvor: Arhiv za likovne umjetnosti HAZU) Apollo of Delphi (Apollo’s Hymn), above, and Apollo Musagetes, below, 1898, gypsum, study for the pediment of the Pavilion of the Arts, unsigned, unknown

i to ne kako sjedi, već uvijek stoji ili korača. Jedina veza Apolonov je glavni atribut lûk. Svakoga tko bi ga se usudio Apolona i Perzeja posredna je karaktera, a nismo sigurni izazvati na dvoboj, Apolon bi okrutno kaznio. Marsiji je da je kipar Valdec, iako dobro klasično obrazovan – ogulio kožu jer ga se usudio izazvati na dvoboj u sviranju, posebno u grčkoj filozofiji, što svjedoče njegove bilješke u a silnog strijelca Eurita je smaknuo jer ga je izazvao na notesima – znao sve o grčkim mitovima. Naime, delfijski streljački dvoboj. No nigdje ne stoji da je ijednomu od mit kao Apolonovo boravište spominje bajkovitu zemlju svojih izazivača odrubio glavu. Možda Euritu? Teško za Hiperborejaca, o kojima se i na Delu od davnina puno vjerovati. Zato se može misliti da se Valdec zabunio. Ima govorilo. Pindar u 10. pitijskoj pjesmi, u 29. stihu, spominje još jedna mogućnost koja bi mogla objasniti ovaj reljef. sveti narod koji ondje prebiva, a ne poznaje bolest i starost, Možda to doista i jest Perzej s glavom Meduze Gorgone. kojemu su strane patnje i borbe. Na njihovim se žrtvenim Veliki autoritet zagrebačke kulture dr. Iso Kršnjavi zamislio svetkovinama raduje Apolon; posvuda se čuje zvuk lire i je usred bazena u vrtu palače u Opatičkoj 10 postaviti kip flaute, a ljeskav lovorov vijenac krasi njegovu kosu dok se sina boga Zeusa i Atenina junaka, Perzeja. „Naručio ga veselo gosti. „Nekoć je Atena tamo odvela Perzeja kada je kod Frangeš-Mihanovića, oduševljenog narudžbom je trebao usmrtiti Gorgonu” (Pindar, 10. pitijska, 10, 45). i Cellinijevim kipom u Firenci. Njegov je Perzej poznat Dakle, Perzej po Ateni dolazi na žrtvenu svetkovinu u samo u skici, a da je izveden, pripadao bi klasičnom zemlju Hiperborejaca, gdje se raduje Apolon! To je jedina ciklusu uređenja interijera, koji počinje na svečanom veza Perzeja koji će ubiti Gorgonu Meduzu i Apolona. stubištu oslikanom likovima muza.”10 Činjenica je da motiv Uzgred, homerski ep ne spominje Hiperborejce, a prema ne odgovara temi Apolona delfijskog (Apolonovoj himni) Herodotu o Hiperborejcima se najviše moglo saznati na niti u jednome ikonografskom elementu. Zato druga otoku Delu, gdje se moglo čuti o svetim poslanstvima iz dva preostala reljefa u fotodokumentaciji odgovaraju te čudesne i daleke zemlje (Herodot, 4, 32 i 33). Uz liru mitološkoj pripovijesti.

Enes Quien: Najraniji i rani radovi kipara Rudolfa Valdeca Ars Adriatica 3/2013. (193-208)

2. Apollo pythothonos, 1898., sadra, skica za timpanon Umjetničkog paviljona, bez potpisa, nepoznato (izvor: Arhiv za likovne umjetnosti HAZU) Apollo Pythoctonos, 1898, gypsum, study for the pediment of the Pavilion of the Arts, unsigned, unknown

Drugi reljef prikazuje mladoga Apolona odjevena u kretnji izbacuje strijelu u zmaja (Pitona), svinuta i kratku haljinu bez rukava kako stoji uz mladicu lovora, agresivna (kipar ga prikazuje u trenutku napada) u držeći nježno desnom rukom grančicu s lovorovim desnome donjem uglu formata zabata. Valdec se u lišćem (sl. 1, dolje). U lijevoj mu je ruci lira. U desnome ovim reljefima strogo drži zakona kadra. Simetrično donjem uglu kompozicije još je jedna lovorova grančica i ritmički precizno iskazuje smisao za postavljanje s trima listovima. Ti detalji odgovaraju vegetabilnu likova u zadani kompozicijski okvir.14 Valdec nije imao dekorativnom secesijskom stilu, a i simbolički su atributi na umu paralelu između Apolona koji ubija zmaja – Apolona musagetesa, Apolona na Parnasu kao vođe pitona i Sv. Jurja koji ubija zmaja od A. D. Fernkorna15 Muza. Lovorovo stablo i grančica simboliziraju Dafne. u Zagrebu, ali usporedba se sama nameće. Iz Apolonove Otac, riječni bog, pretvorio ju je u lovorovo stablo. Ono glazbe odzvanja božanska spoznaja, kao što iz njegova je posvećeno Apolonu, Dafninu progonitelju. Lovorov strijeljanja izbija božanska snaga i nepobjedivost.16 Lik vijenac, uz srebrni lûk i zlatnu liru, treći je Apolonov mitološkog boga sunca, svjetla, glazbe, poezije, čuvara atribut. Ovjenčan lovorovim vijencem Apolon se raduje života i poretka, zaštitnika lovaca, pastira i putnika, vođe na svetkovinama kod Hiperborejaca.11 Pisanje na grčkom, muza, koji kažnjava smrtonosnim strelicama, brani od kada su u pitanju likovi iz grčke mitologije ili filozofije, zla i u proročanstvima govori Zeusovu volju,17 Valdec također je zasluga klasičnog obrazovanja ondašnjih modelira u okvirima trokutastih zabata, kako su trebali intelektualaca i umjetnika. I Valdec je na grčkome stajati na timpanonima Umjetničkog paviljona. Namjera alfabetu isklesao svoje portrete Platona i Aristotela mu je bila elementima klasičnog antičkog hrama iskazati na pročelju južnog odnosno sjevernog krila zgrade u oduševljenje „hramom” hrvatske umjetnosti. Opatičkoj 10. U svojim je ranim radovima Valdec stvarao djela Treći plitki reljef, koji Valdec daje na uvid Gradskome simboličke tematike, koja problematiziraju strahove, poglavarstvu kao prijedloge da se postave na timpanone tjeskobu, gorčinu, pesimizam… Skulptura Pesimizam Umjetničkog paviljona, prikazuje Apolona pitoktonosa (1899.) poznata je samo po opisu kritičara Mihovila (sl. 2). U dinamičnoj kretnji bog napinje svoj srebrni Nikolića koji glasi: „omašnom knjigom stoji na knjigama lûk12 i ispaljuje strijelu u zmajevo razjapljeno ždrijelo mrtvačka glava. Tjeme joj je pokrito bećarskim koje riga vatru. Potpuno je jasna ta mitološka epizoda, šeširom sa perjanicom. Okolo knjiga mota se zmija i oko ikonografskog obrasca Apolona pitoktonosa nema lovor, a s kraja se iz prevaljenoga pehara cijedi krv. U dileme.13 Modelacija mu je sumarna, u teškim masama knjizi čitamo: BELLUM OMNIA CONTRA OMNES; gradi volumen(e). Na Apolonovu tijelu i plaštu koji NUMERI SUMUS SOLI.” Kritičar doduše smatra da vijori iza leđa i rasprostire se u lijevom donjem uglu – Valdec nije pesimist, jer „mu se u radu često očituje čineći kompozicijsku ravnotežu sa zmajem u desnom neka jetka gorčina.”18 Velika je šteta da su ta i mnoge uglu – jasno se vide grumeni sadrene materije, dokaz druge skulpture iz razdoblja 1885.-1899. godine nestale. Valdecova tehničkog umijeća. U središtu kompozicije To su radovi u sadri koje su kritičari spominjali u stoji Apolon, kojega obasjavaju sunčeve zrake, smirena, ondašnjim novinama: Pesimizam, Lucifer, Per aspera ad ozbiljna i dostojanstvena izraza lica, dok u veličanstvenoj astra, Cjelov, Krist Salvator, Apollonova himna, Apollon

Phoebus, Ridi Pagliaci i Isus, kao i radovi s Milenijske je kapa s perjanicom, ali ispod nje se kao u Gorgone izložbe u Budimpešti 1896. godine. Kako su izgledale izvijaju zmije otrovnice”.22 kompozicije Per ardua ad astra i Krist Salvator, možemo Per aspera ad astra (Per ardua ad astra) (sl. 3) rad je vidjeti po sačuvanim fotografijama iz Arhiva za likovne iz 1898. godine, a predstavlja „seljaka-radnika s tovarom umjetnosti HAZU. O njima saznajemo iz spominjanja na leđima, penje se na brijeg i jedva od umora diže noge u novinskim tekstovima i u katalozima izložaba. Prvi – životna borba. Visoki brijeg siplje sunce svoje svjetlo nepoznati i nestali radovi su Muka, Krist, Ljubav (1895.- – ideal, koji mu je dostići. No na polovici brijega crni 1896.) i Spasiteljev žrtvenik (1896.). Radove Muka, križ. On malaksava od umora, a žena mu, napola naga, Krist i Ljubav Valdec je izlagao na Milenijskoj izložbi pruža ruke oko vrata sokoleći nježnom ljubavlju, da ne u Budimpešti 1896. godine, a jedini trag je njihovo klone.”23 Ovaj rad je predstavljao simbol borbe za život. spominjanje u katalogu ove izložbe19 te dopis Valdecu Preko strmih stijena muškarca na put do željenoga sunca Odjela za bogoštovlje i nastavu u Arhivu HAZU20. vodi žena. Na leđima mu je natovarena kruna, žezlo O Valdecovu Luciferu saznajemo iz novina: „Gledao i ostatak polomljena okruglog predmeta obrubljena sam njegova ‘Lucifera’. To je poprsje: Starac s ono malo biserima. Povrh krune i polomljenoga predmeta nalazi zadnjega života, što ga očituje pogled očiju, inače tek se konkavan oblik, koji bi se mogao protumačiti kao kost i koža. Na glavi mu kapa, a iz malog mozga izišle korito za grabljanje vode ili zemlje, pijeska i slično. To s uzdignutim glavama zmije do ispod vrata i sikću. je simbol alata, simbol rada, čovjeka, homo fabera, koji Obrazi su nabrani, ističu se gotovo beskrvne žile, oči su u znoju lica svog mora zarađivati svoj svagdašnji kruh. pune pritajena bijesa.”21 I Obzor u tekstu nepotpisanoga Desnom rukom drži teško natovarenu naprtnjaču, a autora opisuje slično ovo djelo: „Lucifer je muško lijevom je rukom zagrlio ženu, koju vodi sa sobom na poprsje s licem izrovanim od strasti. Na glavi mu svom napornom putovanju prema suncu. Pred njima se izvila zmija, napast i iskušenje, koja im cijelim putem prijeti, priječi put i zastire cilj. Kroz trnje do zvijezda. Latinska poslovica i klasična modelacija kazuju kipareve simboličke nakane. Na visokom reljefu ističe se patos na licu muškoga lika, dok se lice žene nazire tek u konturi. U patetičnoj je gesti podignula desnu ruku i pružila je iza križa prema zrakama sunca, mužu prstom pokazujući križ. Prst se slio sa zrakama sunca. Kose obaju likova modelirane su u zgusnutim masama. Sumarno je postavljena i masa ženina tijela. Muškarčeva noga pokazuje napet mišić potkoljenice i oblo savinuto koljeno. U ovome djelu Valdec kao i u brojnim drugim djelima pretrpava kompoziciju do mjere da oblici potiru jedni druge, i nisu razgovjetni i jasni. Želeći sve (iz)reći na jednome mjestu, opterećuje kompoziciju nepotrebnim detaljima, a oni koji bi trebali biti istaknutiji, ne bi li simbolička naracija bila uvjerljivija, ostaju nevidljivima i čine nejasnima samu temu. U htijenju da iskaže svoje osjećaje i stanje duše, u djelima poput Per ardua ad astra, iskazuje pečat secesijskoga simbolizma. U zamisli Cjelova24 „mladić grli djevojku i spušta usne prema njenima. Kip zahvaća samo gornji dio tijela.” Dalje piše Mihovil Nikolić: „Nad strasnim njihovim cjelovom lebdi mistična atmosfera, umorna nježna poezija. To je kao smrt koja je slatka. Nad pozom ljube se golubovi. Sve je čisto, vedro i nevino.”25 Mihovil Nikolić nam u svojemu tekstu spominje i sadreni rad Krist Salvator.26 3. Per aspera ad astra (Per ardua ad astra), 1898., sadra, bez potpisa, Za Krista Salvatora (1898.) (sl. 4) Nikolić kaže: nepoznato (izvor: Arhiv za likovne umjetnosti HAZU) „Koliko mira! Tiha stvaralačka poezija neće nikad Per Aspera ad Astra (Per Ardua ad Astra), 1898, gypsum, unsigned, unknown uminuti. K njoj se svraćaju duše izmorene životnom

Enes Quien: Najraniji i rani radovi kipara Rudolfa Valdeca Ars Adriatica 3/2013. (193-208)

borbom, da otpočinu.”27 Za ovo djelo znamo samo da je kompozicija s ozbiljnim Isusovim, produhovljenim bilo od sadre, po spomenu Antuna Jiroušeka.28 likom.29 U svojemu tekstu likovni kritičar Mihovil U Arhivu za likovne umjetnosti HAZU nalazi se do Nikolić još spominje skulpture lovca i šumara koje je sada također nikada objavljena fotografija skulpture Valdec modelirao 1898. godine za Hrvatsko šumarsko Krista Salvatora. Kristov lik je u prirodnoj veličini. društvo, odnosno za Šumarski dom: „Jedna prikazuje Smješten je u bogato dekoriran arhitektonski okvir, u lovca, druga šumara. Oba su akta tipična, izvađena iz kojemu stoji u kontrapostu kao u kakvoj plitkoj niši života”, konstatira.30 (Valdecov dug kiparskom obrazovanju na klasici). Koljeno desne noge nazire se pod dugom haljom. Lijevu je ruku položio na prsa. U desnoj drži visok RANI RADOVI tanak križ. Oko glave ozbiljna i uzvišena izraza lica je aureola koja, uokvirujući Kristovu glavu, u cjelini Kao što vidimo, većina ranih Valdecovih djela je kompozicije kontrastira golemu pravokutnom okviru u izgubljena, pa se sud o njegovu opusu mora osloniti na koji je smješten secesijski dekoriran prizor. U podnožju sačuvana djela. Rudolf Valdec u svojoj ranoj stvaralačkoj fazi je stuba dekorirana meandrom, grčkim geometrijskim radi plitke i duboke reljefe u kojima se vrhunski izvještio. ornamentom. Vertikalnost Kristove središnje pojave Među njima tri reljefa u povijesti hrvatske moderne definirana je lezenama, dekoriranim vijugavim viticama skulpture imaju antologijski karakter. To su: Ljubav, sestra te kapitelima s jonskim volutama. smrti (1897.), Memento mori (1898.) i Magdalena (1898.). Nestala je i skulptura Isus (1899.), za kojega D. P. Ta su tri reljefa izložena na izložbi Prvog hrvatskog salona Nikolajev (Dušan Plavšić) ustvrđuje da je dobro usklađena u Umjetničkom paviljonu 1898. godine.

Ljubav, sestra smrti Plitki reljef Ljubav, sestra smrti (sl. 5) prikazuje djevojku u gornjem dijelu tijela u haljini nevjeste s koprenom na glavi. Oko koprene svio se trnov vijenac. Donji dio lica, usne i brada odaju mladost, dočim je gornji dio glave lubanja. Desnom rukom, kosturom, drži kalež. Oko glave joj je aureola – simbol svetosti. Ljubav, sestra smrti sumarno je oblikovane pozadine, ukrašene granama stiliziranih listova i cvjetova ruža. Lice je lijepo, pune zaokružene brade i senzualnih usana, u realističnoj modelaciji. Naturalistički je prikazan gornji dio lica – lubanje i kosti desne šake koja drži kalež.31 Danas mlada, sutra će već biti stara i mrtva. Ako je mnogo puta ostala dokumentirana Valdecova optimistična, otvorena, vesela i duhovita priroda, otkud odjednom ovako „teška” tema koja se provlači i u nestalim radovima i u prvim Valdecovim radnjama? Odgovor leži u sklonosti temama i motivima prolaznosti mladosti i smrti brojnih europskih kipara, njegovih suvremenika, a radi se o tipičnim temama i motivima „fin de sièclea”.32 Ovaj reljef je značajno rano Valdecovo djelo, kako za njegov opus tako i za povijest hrvatskog kiparstva, a za koje nisu pronađene analogije u europskoj onodobnoj umjetnosti. Inovativan je u stilu i suprotan tradiciji, kako u Valdecovu opusu tako i u korpusu hrvatskog kiparstva. Valdec je prvi unio pesimistične teme u hrvatsko moderno kiparstvo. Magičnu privlačnost za njega 4. Krist Salvator, 1898., sadra, bez potpisa, nepoznato (izvor: Arhiv za ima problematika smrti. Ovaj reljef predstavlja prvi likovne umjetnosti HAZU) primjer simbolizma i stilizacije, noviteta u modernom Christ Salvator, 1898, gypsum, unsigned, unknown kiparstvu Hrvatske.

jedinstvena masa bez nabora, povezan s dugom gustom kosom lika. Iako je reljef Magdalena u cjelini djelo izrazito secesijskog karaktera, odaje kompozicijske elemente bliske impresionizmu. Anatomska preciznost, smion i dinamičan položaj tijela u prostoru predstavlja Valdeca kao vrsna kipara. S obzirom da doista ova lijepa i privlačna mlada žena više djeluje puteno i samo je aureola i križ definiraju kao sveticu,34 konzervativna se kritika obrušila na djelo. Ne treba čuditi ovakav stav krajem 19. stoljeća. No, to je doista „izvorno, samosvojno djelo, snažne kiparske forme i psihološke izražajnosti.”35 Valdec je odstupio od biblijskog ikonografskog prikaza zbog svoje vizije ovog intrigantnog ženskog lika. U svojoj umjetničkoj slobodi dao joj je ljepotu, mladost pa i dozu erotičnosti naglašavajući koljena, butine, struk, dojku i vrat, u čemu je imao alibi „pokajnice”. Stav tijela, grčevito držanje križa, napetost ruke i žile, pogled koji odaje vapaj poslan u nebesa, aureola oko glave – sve su to dokazi pokajanja. To je tema o preobraćenju s tjelesnog u duhovno.36

5. Ljubav, sestra smrti, 1897., reljef, bronca, sadra, bez potpisa, Gliptoteka HAZU, Zagreb (izvor: Arhiv Gliptoteke HAZU) Love, the Sister of Death, 1897, relief, bronze, gypsum, unsigned, Collection of Plaster Casts of the Croatian Academy of Arts and Sciences, Zagreb

Magdalena Magdalena (sl. 6), dubok je reljef iz 1898. godine.33 Prikazuje ženu pokleklu na lijevo koljeno. Pogled je u molitvi usmjerila u nebo, a duga raspuštena kosa obavila joj je cijelo tijelo. Oko glave široka joj je aureola. Usta su joj malo otvorena, ima pravilne crte lica i pravilan nos. Obje ruke je ispružila u desnu stranu, grčevito držeći križ. Magdalena je neobično i hrabro kompozicijski postavljena. Vidimo je frontalno, s izduženom lijevom ispruženom rukom preko skvrčenog koljena desne noge. Preko dijela lakta i uzduž nadlaktice na mršavoj ruci nabrekla joj je žila. Zgrčeni prsti šake grčevito drže tanak, jednostavan, skroman drveni križ. Zaobljena oba koljena opisuju Magdaleninu ženstvenost i ljepotu, što se potencira linijom stražnjice, strukom i jednom dojkom koja se vidi ispod 6. Magdalena, 1898., reljef, sadra, potpis lijevo dolje: R. Valdec, Gliptoteka HAZU, Zagreb (izvor: Arhiv za likovne umjetnosti HAZU) nadlaktice ispružene ruke. Preko ramena pada joj ogrtač, Magdalena, 1898, relief, gypsum, signed in the bottom left: R. Valdec, koji djeluje više poput kakve poderane tkanine nego kakve Collection of Plaster Casts of the Croatian Academy of Arts and cjelovite draperije. Fragment draperije je modeliran kao Sciences, Zagreb

Enes Quien: Najraniji i rani radovi kipara Rudolfa Valdeca Ars Adriatica 3/2013. (193-208)

7. Memento mori, 1898., reljef, bronca, potpis dolje desno: R. Valdec, Gliptoteka HAZU, Zagreb (izvor: Arhiv Gliptoteke HAZU) Memento Mori, 1898, relief, bronze, signed in the bottom right: R. Valdec, Collection of Plaster Casts of the Croatian Academy of Arts and Sciences, Zagreb

Memento mori Interes za mogućnostima oblikovanja u dubokome Treći rani Valdecov rad je duboki reljef Memento mori reljefu sjedinjen je s filozofskom temom smisla života, iz 1898. godine, a nastaje istodobno kada i Ljubav, sestra koja se javlja u svim razdobljima povijesti umjetnosti i smrti (sl. 7). kulture općenito. Teško nam je dokučiti što se događalo Reljef je smješten u taman široki okvir. U u nutrini mladoga Valdeca. Memento mori je nastao iste horizontalnu pravokutnom formatu desno sjedi do godine kada i Ljubav, sestra smrti, potkrepljujući tezu pojasa lik čovjeka sa šiljatom bradom, umjetnikov da je mladi kipar tada bio opčinjen prolaznošću ljudske autoportret,37 s detaljima ramena i ruku. Desnom je egzistencije, što je ponovo potpuno u duhu umjetničkih rukom obuhvatio bradu, a u lijevoj ispruženoj ruci preokupacija „fin de sièclea”. Univerzalno promišljanje o drži mrtvačku glavu s krunom. Ispruženom rukom, smrti i Valdeca je tada prožimalo, te je prihvatio izazov i položajem svojega tijela, stvorio je blagu kosu os nadahnut temom i izveo svoju verziju. koja se nastavlja do lijeve polovice kompozicije u Biste Platona (sl. 8, 9) i Aristotela (sl. 10, 11) kojoj su prikazana dva lika. Na glavi ima lakrdijašku smatraju se prvim portretima rađenim po naružbi kapu. U lijevome uglu lubanja je bivšega kralja, što Ise Kršnjavija. Nastali su 1898. godine.39 Kršnjavi zaključujemo po kruni. Pod rukom koja drži kraljevsku je Valdecu dao zadatak da izradi biste Platona i lubanju nalazi se knjiga, a povrh ispružene ruke ističu Aristotela, još uvijek imajući na umu Valdecovo pismo se goleme duplje na lubanji s naherenim šeširom. (zamolbu), poslano iz Münchena 18. ožujka 1893. Glava muškarca pokrivena je kapom s praporcima godine, u kojemu ga ovaj moli da mu pošalje novac za (Narrenkappe), ispod koje proviruje čuperak bujne stipendiju te „ujedno molim Presvijetloga, da bi i meni kose. Crte lica su mu izrazite, a pogled je uperen na blagodozvolio podijeliti neki dio radnje kod dekoracije predmete koje drži u lijevoj ruci. Secesijski karakter kod koje i drugi se bave.”40 Biste se nalaze na fasadama je u detaljima – šiljastim listovima naznačenim u sjevernog i južnog krila palače Vojkfy-Paravić, koju je plitkom reljefu vrlo tanano, tek toliko da kompozicija godine 1838. pregradio Aleksandar Brdarić, a u kojoj je dobije svoj ornamentalni secesijski biljeg. Simbolički od godine 1882. smješten Odjel za bogoštovlje i nastavu karakter djela je očit. On se sastoji u moralističkoj Zemaljske vlade za Hrvatsku i Slavoniju u Opatičkoj srednjovjekovnoj opsesiji stalnoga podsjećanja na ulici br. 10.41 S obiju strana ulaza prazne su niše u prolaznost ljudskog života. Ta Vanitas koja izjednačava koje je Kršnjavi namjeravao postaviti likove filozofa sve staleže, ovdje je i Valdecova tema.38 Francisa Bacona Verulamskog i Sv. Tome Akvinskog

u Valdecovoj ili Frangešovoj izvedbi. U bogatoj riznici filozofske misli odabrao je ona imena koja su najbolje odgovarala vremenu i njegovoj koncepciji kulturnog i prosvjetnog programa.42 Prije nego što je nastupio kao predstojnik odjela, Kršnjavi je sastavio, kako sam kaže, svoj privatni program, a pregradnja i umjetničko urešenje vladine palače bili su jednom od točaka toga programa.43 Temeljna ideja koja ga je pri tome vodila bila je „da zgrada u kojoj se obavljaju najodlučniji poslovi na polju nastave, u kojoj se utječe i na upravna pitanja bogoštovlja, vanjskim svojim oblikom bude primjerena toj zadaći vlade. ‘Želio sam’ – piše – ‘da se tu na umjetnički način izraze svi kulturni temelji na kojima stoji naša nastava: klasična prošlost i kršćanstvo, idealizam i realizam’. ”44 „Stoga sam gledišta polazio kada sam odredio kako se imadu dekorirati dvorane, imenice glavna svečana 9. Platon, 1898., kamen, bez potpisa, Opatička 10, Zagreb (foto: E. Quien) dvorana. Htio sam da tu slike i skulpture sjećaju na Plato, 1898, stone, unsigned, 10 Opatička Street, Zagreb

bogoštovlje, nastavu, znanost i umjetnost i na četiri fakulteta Sveučilišta, a na stijene da dođu slike iz hrvatske kulturne povijesti.”45 Glave Platona i Aristotela postavljene su na niske postamente, u niše kružnoga formata, s tek ritmički simetrično postavljenim istakama na gornjoj i na bočnim stranama oboda kruga. Prirodno, Platona je Valdec radio kao starijega, a Aristotela kao mlađega, Platon je učitelj, Aristotel njegov učenik. Platon je starac s dužom bradom, Aristotel je ozbiljan, inteligentan i mudar lik bez brade.46 Na čelu i oko usta ima bore, s istaknutim kostima lica. Platonu bujna kosa i brada flankiraju markantno lice istaknutih karakternih crta. Obojica imaju antičku frizuru, kosu ošišanu do pola čela. Platonov je postament ukrašen lovorovim lišćem, dok je Aristotelovo poprsje na postamentu ukrašenu stiliziranim hrastovim lišćem. Na njihovim postoljima obojica velikana grčke filozofije imaju svoja imena uklesana na grčkom pismu na gornjoj traci postamenta. Oba filozofa i svečana zgrada simboliziraju značenje palače u kojoj se nalazio Odjel za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade. Među vladinim zgradama nije tada bilo niti jedne poput ove, koja je s ambicijom estetizacije političke i upravne funkcije potvrdila dignitet prosvjete i školstva u nagodbenoj eri, i to upravo za „satrapskog” bana Khuena Héderváryja.47 Unutar palače slikari su oslikali opširan program koji je zamislio Iso Kršnjavi.48 U tzv. Pompejanskoj sobi mitološke motive i prizore iz klasične prošlosti naslikali su Bela Čikoš 8. Platon, 1898., sadra, bez potpisa, Gliptoteka HAZU, Zagreb (izvor: Arhiv Gliptoteke HAZU) – Sesija (Heraklo, Šakanje, Prometej, Tukidit, Safo); Plato, 1898, gypsum, unsigned, Collection of Plaster Casts of the Ferdo Kovačević je naslikao Trajana, Sofokla, Homera Croatian Academy of Arts and Sciences, Zagreb i Euripida, Ivan Tišov Zeusa i Bahantske prizore, dok

Enes Quien: Najraniji i rani radovi kipara Rudolfa Valdeca Ars Adriatica 3/2013. (193-208)

je Oton Iveković naslikao Orfeja i Euridiku, Hipokrita, Perikla te Sokrata, Platona i Aristotela. Sav taj klasični rimski i grčki scenarij, kao i djela u tzv. Renesansnoj sobi (Kršnjavijevu radnom kabinetu), trebao je pokazati temelje na kojima počiva europska znanost, književnost i umjetnost.49 Sâm je Iso Kršnjavi objasnio htijenja pri uređenju palače: „Htio sam da tu slike i skulpture sjećaju na bogoštovlje, nastavu, znanost i umjetnost i na četiri fakulteta sveučilišta, a na stijene da dođu slike iz hrvatske kulturne povijesti. Htio sam nadalje da jedna soba bude u pompejanskom stilu slikana, jer je klasična prošlost jedan od glavnih temelja naše nastave, a drugu sam sobu dao urediti u stilu renesance, jer smo prožeti duhom toga duševnog pokreta. Izvana na zgradi odredio sam da budu busti Platona i Aristotela, a u uložnicama kraj ulaza htio sam da budu cijeli kipovi Tome Akvinca i Bacona Verulamskog. Usred dvorišta namjeravao sam 11. Aristotel, 1898., kamen, potpis, Opatička 10, Zagreb (foto: E. Quien) postaviti nad česmom kip Perzeja, Atheninog junaka. U Aristotle, 1898, stone, signed, 10 Opatička Street, Zagreb

veliku dvoranu kip Apola. Svi ti kipovi još mogu služiti simbolima u zgradi građenoj u stilu renesance. Kasnije sam radi razmjerja dvorane morao metnuti manji kip, pa sam odabrao ‘Adoranta’, mladića koji se uzdignutim rukama moli Bogu.”50 Klasična dionica počinje poprsjima Platona i Aristotela, smještenim u udubinama na pročelnim stranama bočnih krila. Oba grčka filozofska autoriteta u različitim su varijantama i dopunama u temelju europske filozofije, kao povijesti čovječanstva, u podjeli na duhovni i materijalni svijet ideja, paradigmatične za etičke, estetičke i političke nazore. Kršnjavi ih je mogao izabrati kao simbole državništva i građanstva (Platonovu Državu i Aristotelovu Republiku), ili Platona zbog škole koju je osnovao u vježbalištu Akademije i njegova učenika Aristotela koji je vlastitu školu osnovao u vježbalištu Likeje, ili zato što je Platonovu ideju dobra Aristotel okrenuo iz onostranosti u ovostranost, iz idealizma u realizam.51 S njima je započeo Kršnjavi svoju raspravu „O slikanoj ljepoti” iz 1874. godine da izdvoji, kako kaže, glavna načela razasuta u mnogim njihovim djelima, da pokaže razliku u idealističkom i realističkom pojmu ljepote, kod Platona monizam i sadržajnu estetiku, kod Aristotela individualizam i oblikovnu estetiku, jedinstvo u raznolikosti, jer ljepota živi u oblicima, sadržaj nema važnost za estetiku. Aristotelovu praktičnu filozofiju doveo je u vezu s praktičnom estetikom Gotfrieda Sempera, a njegovu je teoriju sažeo u definiciji da „nema 10. Aristotel, 1898., sadra, potpis, Gliptoteka HAZU, Zagreb (izvor: Arhiv Gliptoteke HAZU) razlike med umjetnošću i umjetničkim obrtom, jerbo Aristotle, 1898, gypsum, unsigned, Collection of Plaster Casts of the stvaranje liepih oblika bilo čim mu drago i od čega mu Croatian Academy of Arts and Sciences, Zagreb volja jest umjetnost”.52

Poprsja grčkih filozofa izradio je Rudolf Valdec u stilu te kiparovu osobnu interpretaciju iskazuju i ostali reljefi naturalističkog rimskog portreta. Uložena su tek kad je nastali u prvoj, formativnoj fazi kao što su izgubljeni uređenje palače bilo pred završetkom.53 reljef Per ardua ad astra, Krist Salvator i sačuvani reljefi Ljubav, sestra smrti, Memento mori i Marija Magdalena. U reljefima Per ardua ad astra, Ljubav, sestra smrti, Odlike najranijih radova Memento mori i Mariji Magdaleni jasno uviđamo i crte mladenačke pripovjedačke iskrenosti. Klasične teme Apolona, portreti Platona i Aristotela, Mirnoću likova, odmjerenost geste i zatvorenost kao i načini oblikovanja kršćanskih tema (Krist, cjeline plitkih reljefa s prizorima triju Apolona Valdec Spasiteljev žrtvenik, Krist Salvator, Marija Magdalena), te zamjenjuje nešto dramatičnijom koncepcijom i teme i posebno simbolističke teme (Per aspera ad astra, Ljubav, forme u reljefima Per ardua ad astra, Ljubav, sestra smrti i sestra smrti, Memento mori) govore o kiparu potpuno Memento mori. U reljefu Per ardua ad astra riječ je o vrlo ukorijenjenu u motivskim i tematskim interesima živoj kompoziciji, s povezanim likovima te maksimalnom vremena. Osim klasičnog obrazovanja, iz najranijih radova iskorištenosti plohe. Nema praznine kao na reljefima može se očitati težnja mladoga kipara da pokaže sve što Apolona. S obzirom na veći broj aktera (muž i žena koji zna i umije, sve što je naučio u tehničkom i tehnološkom se s naporom uspinju po brdu prema suncu), rekvizita smislu, kao i težnja da pokaže svoje obrazovanje i znanje. i simbola (zmija iskušenja, kruna, žezlo, itd.), ovaj se Stoga mu se i moglo dogoditi da prenatrpa kompoziciju reljef u cjelini doima punijim i plastički sadržajnijim i u slučaju oblikovanja reljefa Per ardua ad astra. Mladi zasićenijim. Mekoćom modelacije, jačom psihološkom i Valdec iskazuje posebne sposobnosti u oblikovanju reljefa. emocionalnom potkom reljef Per ardua ad astra stilski se Najbolja djela iz rane faze upravo će mu biti Ljubav, sestra odvaja od formalističkih hladnih neoklasicističkih reljefa smrti, Magdalena i Memento mori, ujedno i djela koja Apolona, a uz to je ostvarena jasnija ravnoteža između možemo smatrati među ponajboljima u cjelokupnom simboličkih sadržaja i realističkih izražajnih sredstava. opusu reljefa Rudolfa Valdeca. Jednako se može reći za uzvišeni i dostojanstveni lik Već najraniji radovi ukazuju i otkrivaju tehničke Krista Salvatora koji je, iako definiran kao visoki reljef, i izražajne težnje Valdecova pristupa kiparskom trodimenzionalan. On je prije kombinacija reljefa i pune oblikovanju. Usporedba reljefa s likom Apolona plastike: u plitkom su reljefu izvedeni ornamentalni (Pitoktonos, Musagetes, Delfijski) namijenjenih za zabate motivi niše (postolje i stubovi), dok je sâm Kristov lik Umjetničkoga paviljona otkriva probleme, kao i najraniji trodimezionalan. U odnosu na reljefe triju Apolona, na način rješavanja plitkoga reljefa. Reljefi su riješeni reljefima Per ardua ad astra, Krist Salvator, Ljubav, sestra logikom smirenih ploha, oblici su stišani na mjeru smrti i Marija Magdalena Valdec je likove izrazitije oslobodio tektoničke i voluminozne diskretne elegancije, pokreti plohe, naglasio njihov plasticitet i potencirao kretnje. masa su gotovo statički. Jedino je čvrsto naznačen pokret Jedino je na reljefu Memento mori zadržao izražajnost Apolonove akcije. Evidentno je kako Valdec zadanu plohe: središnji dio kompozicije prazan je prostor, kao i trokutastu površinu timpanona oblikuje s praznim ploha u desnom uglu. Psihološko-tematski plan reljefa površinama, a prizor svodi na samo jedan lik (Apolonov) Memento mori, Ljubav, sestra smrti i Marija Magdalena i atribut koji objašnjava prizor (zmaj, odrubljena glava riješen je pomalo konvencionalnim kontrastiranjem i lovorova grančica). Svaka kompozicija čini zatvorenu mirnih ploha i pokrenutih figura. Središnji lik svakog od cjelinu. Tipologija likova i modelacija, redukcionizam tih reljefa predstavlja dramatičnu okosnicu cijeloga prizora, motiva ukazuje na historicističke i neoklasicističke uzore, ujedno predstavljajući kompozicijsko središte i povezujući koje su predstavljale morfološku i tipološku normu rada element cijelog prizora. Dok na reljefu Per ardua ad astra na školi i akademijama na kojima se i Valdec školovao. nalazimo međusobno prožimanje volumena, na reljefima Udovoljavanje školskim akademskim kriterijima, s Ljubav, sestra smrti, Memento mori i Marija Magdalena osnovnim osloncem na klasičnu i antičku umjetnost, tog međusobnog prožimanja volumena nema. Na tim se znači točku suglasja i općih i akademskih shvaćanja iza reljefima patetičnom ekspresijom kretnje središnjeg lika govorništva klasike te individualnih kiparovih shvaćanja. sugerira osjećaj kontinuirane i povezane radnje. Modelacija Reljefi triju Apolona i portreti Platona i Aristotela reljefa profilirala je Valdecov odnos prema zadatku koji udovoljavaju kultu antičkog, kao i svim kriterijima koji očituje umjetnikov interes za kontrast između retoričkih su antičkom umjetnošću naznačeni: jasnoća, čistoća, detalja, draperije i fizionomije lica i tijela. Valdec je više jednostavnost, uzvišenost i osjećaj mjere. Određeno pažnje posvećivao psihološko-tematskom planu reljefa, a znanje stečeno na školovanju, tradiciju (uzori iz prošlosti) manje plastičkom kontinuitetu reljefnih formi.

Enes Quien: Najraniji i rani radovi kipara Rudolfa Valdeca Ars Adriatica 3/2013. (193-208)

Svoje tjeskobno osjećanje života jasno se ogleda u u drugi plan pred jače plastički naglašenim i posve jasno teatralno patetičnim simboličkim temama ovih najranijih oblikovno izdiferenciranim oblicima mlade ženske glave reljefa. Na planu forme važno je istaknuti da je Valdeca u koja se pretvara u lubanju te, posebno, šake kostura koja drži ranoj fazi podjednako vukla misao kao i osjećanje života. pehar, koji su izrazito plastični i artikulirani te dominiraju To se jasno vidi po osjećaju plastičkog kontinuiteta koji prvim planom kompozicije. Na reljefima Per ardua ad u ranim reljefima triju Apolona još nije u potpunosti astra, Ljubav, sestra smrti i Marija Magdalena prisutni likovi ostvaren, dok će u reljefima Per ardua ad astra, Ljubav, u svojim dinamičnim kretnjama „zasićuju” kadar. Na tim sestra smrti i Marija Magdalena osjećaj kontinuiteta biti reljefima također je upečatljiva živa skala preljeva oblika i sve jasniji i dorađeniji. U slučaju reljefa Per ardua ad astra svjetlosti, gdje su između najsvjetlije i najtamnije zone reljefa i Krist Salvator riječ je o izrazito dubljim reljefima, jačem čitave skale međutonova. U fluidnoj i mekoj modelaciji naglašavanju plasticiteta likova i većoj samostalnosti ljudskih tijela Valdec je riješio probleme impostacije tijela plastičkih masa u odnosu na plohu, odnosno površinu. u kadar, dinamizam kontinuirane kretnje jednog ili dvaju Držimo da su ova najreprezentativnija tri Valdecova likova, kontrapunkcije odvojenih i povezanih, visokih reljefa iz rane stvaralačke faze potvrdila mjeru i privela i plitkih formi. Na reljefu Per ardua ad astra bavio se oblike k jedinstvenosti i cjelovitosti reljefa, te na neki modelacijom ženskog i muškog lika u kretanju uzbrdo način smirila i stabilizirala prizor. Na njima je ostvaren dijagonalno iz donjeg desnog prema gornjem lijevom uglu, snažan unutarnji simbolistički, a ne izvanjski dramatski ističući dinamizam kretanja dvaju tijela. Na reljefu Ljubav, sadržaj. U odnosu na reljefe triju Apolona, gdje je sestra smrti riješio je prikaz gornjeg dijela tijela i glave do sve površinsko, gdje oblici nisu građeni na dubokim šake kostura, dočim je na reljefu Memento mori riješio unutarnjim silama, već su u službi puke ilustracije grčke profilno postavljanje muškoga lika u vodoravnom formatu mitološke teme, reljefi Per ardua ad astra, Ljubav, sestra koji sugerira ispruženom lijevom rukom. Na reljefu Marija smrti, Memento mori i Marija Magdalena nabijeni su Magdalena nastalu 1898. godine, iste godine kada modelira teatralnošću i strastvenim osjećajima, i u njima su geste i ostale reljefe iz prve mladenačke, formativne faze (osim stavovi proučeni, a pokreti likova prirodni. reljefa Ljubav, sestra smrti koji je nastao godinu dana ranije, Reljefi Ljubav, sestra smrti, Memento Mori Marija 1897.), modelira ženski lik u cjelini tijela postavljajući Magdalena alegorije su širokih i ambicioznih plastičkih ga u klečeći položaj. Ono što reljef Marija Magdalena i idejnih dosega. U reljefu Ljubav, sestra smrti izravno razlikuje od ostalih reljefa iz istog razdoblja jest njegova se naznačuje ljudska prolaznost izrazito naturalističkom modelacijska kvaliteta i izražajnost. Lik Marije Magdalene evokacijom mladosti koja se pretvara u kostura, dok će ukazuje na poznavanje ženske anatomije. To je zapravo reljef Memento mori biti autoreferencijalan u označavanju prvi ženski akt u Valdecovu opusu. Marija Magdalena ima tog u povijesti umjetnosti tipičnog motiva dugog trajanja dinamiziranu središnju os okrenutoga tijela, naglašenu („sjeti se čovječe da si smrtan”). Figurama nevjeste koja pokretom i položajem skupljenih ruku udesno. Ta je kretnja se pretvara u kostur u reljefu Ljubav, sestra smrti te usporediva s dinamizmom i pokrenutošću tijela na reljefu Valdecova autoportreta kao „lude” u reljefu Memento Per ardua ad astra. No bitna je razlika što su tijela muža mori izravno se simbolizira život ljudski, prolaznost i žene na reljefu Per ardua ad astra upravo shematizirani mladosti i starosti te smrt, što su tematske okosnice ne u naznaci svojeg postojanja, bez anatomskih detalja, što samo mnogih, kao što vidimo, Valdecovih djela, nego i je neusporedivo s istančanijom anatomijom naturalistički djela njegovih domaćih i europskih suvremenika. tretirana tijela Marije Magdalene. Još se može primijetiti U komparacijama reljefa triju Apolona s reljefima od da su svi reljefi toga razdoblja puni dekorativnih i Per ardua ad astra i Krist Salvator do reljefa Ljubav, sestra simbolički doslovnih detalja. Međutim, obilje dekorativnih smrti, Memento mori i Marija Magdalena uočava se sve i simboličnih detalja ne mijenja plastički karakter svake veće bogaćenje kadra, osobito u likovima. Fizionomije pojedine reljefne kompozicije. Plastički je karakter svake aktera prizora izrazito se individualiziraju: Krist Salvator i pojedine reljefne kompozicije cjelovit i jedinstven. Valdec Marija Magdalena imaju posve izdiferencirane fizionomije, svakome zadatku pristupa u doslovnom shvaćanju teme i dok će na reljefu Memento mori lik bradatog muškarca koji kao da teži njezinoj ilustraciji. Reljef mu više predstavlja desnom rukom gladi bradu biti autorov autoportret, dakle ilustraciju teme nego dinamičko unutarnje ekspresivno lice s u potpunosti definiranim realističkim crtama lica. Na doživljavanje i oblikovanje. Taj se zaključak može donijeti reljefu Per ardua ad astra ukomponirani su jasni simboli bez obzira na to što se silnice kretanja oblikovanih masa ambijenta i znakovi mukotrpnog ovozemaljskog života, a odlikuju vrlo konkretnim kretanjem od statičnijih (reljefi likovi muža i žene plastički su naglašeni. Na reljefu Ljubav, triju Apolona) k dinamičnijima (Per ardua ad astra, Ljubav, sestra smrti elementi plitkog reljefa pozadine ustuknut će sestra smrti, Memento mori i Marija Magdalena).

Bilješke

1 Ana Adamec, Rudolf Valdec, stručna studija, monografija, A. 12 Zlatna lira i srebrni lûk Apolonu su kao atributi pripadali već G. Matoš d.o.o., Samobor, 2001. u pretpovijesno doba. Za dodir tetive lûka upotrebljava se ista 2 Floris Korb (1860.-1930.) i Kálmán Giergl (1860.) imali su riječ kao i za trzaj strune glazbala. I oba odzvanjaju. U Ilijadi , zajednički arhitektonski atelijer u Budimpešti. Projektirali su 125 se kaže: Lûk zazvoni, glasno zazveči tetiva, kada je Pandar palače (Pesti Hirlap, Legrady i Caritas), odvjetničku komoru, odapeo strijelu na Menelaja. Stari su Grci bili skloni ideji da sveučilišne i medicinske zgrade, knjižnice, banke i privatne spoznaju onog ispravnog predočuju u slici dobrog hica iz lûka. palače. Snješka Knežević, Zagrebačka zelena potkova, A upravo je najbolji hitac iz lûka onaj kojim Apolon ubija zmaja. Školska knjiga, Zagreb, 1996., 360. Walter F. Otto (bilj. 21), 98. 3 Lea Ukrainčik, Umjetnički paviljon 1898.-1998., katalog 13 Pitoktonos na grčkom originalu znači onaj koji ubija Pitona izložbe u povodu stogodišnjice Umjetničkog paviljona, i zakopava ga u zemlju. Apolon ubija u mitu Pitona s glavom Umjetnički paviljon, Zagreb, 2000., 11 i 12. zmaja u nekoj uvali pod Parnasom u Delfima, koji je progonio 4 Vidjeti više u: Snješka Knežević, Zagrebačka zelena i pokušao silovati njegovu majku Letu. Tijelo mu je zakopao u potkova, 152-159. zemlju. U Homerovoj Odiseji je Himna pitijskom Apolonu, koju je vjerojatno Valdec čitao i po njoj modelirao prizor. 5 Olga Maruševski, Društvo umjetnosti 1868.-1879.-1941., DPUH, Zagreb, 2004., 165. Na Hrvatskom salonu bili su 14 U kršćanskoj će ikonologiji Apolonova transfiguracija biti Sv. izloženi u dvorani III, a u katalogu su nabrojani na stranici 10, Mihael arkanđeo i Sv. Juraj koji također ubija zmaja, kopljem a ne pod kataloškim brojevima 122 (Apolon musagetes), 129 (Apolon strijelom, ali bitno je ubiti čudovište kao simbol zla. Nije slučajno delfijski) i 141 (Apolon pitoktonos). Naslov kataloga: DHU da je i lik Sv. Jurja bio omiljena tema kršćanske umjetnosti, a KATALOG, 1898., Umjetnički paviljon, Zagreb, ID: 1505, u motiv Sv. Jurja koji ubija zmaja tema je i u razdoblju 19. stoljeća. Arhivu za likovne umjetnosti HAZU. I u secesiji. Fernkornov kip s ovom temom bio je već postavljen u Zagrebu iza zgrade Akademije u vrijeme kada Valdec modelira 6 U Arhivu za likovne umjetnosti HAZU nalaze se fotografije svoje reljefe Apolona. sadrenih reljefa triju Apolona. Nažalost, nema fotografije Apolona Phoebusa, pa će nam ostati samo Nikolićev opis. Uostalom, o 15 Anton Dominik Fernkorn, austrijski kipar (Erfurt, 17. ožujka ovim radovima samo i znamo po spominjanju u tisku. 1813. – Beč, 15. studenog 1878.). 7 M[ihovil] N[ikolić], Kod kipara Valdeca, u: Vienac, Zagreb, 16 „Apolon je najgrčkiji od svih bogova”. Walter F. Otto 1898., 479. (bilj. 21), 96. Ako je grčki duh u olimpskoj religiji našao svoj prvi izraz, tada je lik Apolona taj koji ga najjasnije očituje. U 8 M[ihovil] N[ikolić] (bilj. 7), 479. opreci dionizijskog i apolonskog, koju su zacijelo svi umjetnici 9 Doduše, ne drži zakrivljen mač ni uglačan Atenin štit u koji i intelektualci i u Valdecovo vrijeme dobro znali, a pripada je gledao Meduzu da joj ne pogleda ravno u oči, ali ščepao je temeljima zapadnoeuropske kulture, dionizijsko biće želi njezinu zmijsku kosu i odrubio joj glavu. U Homerovoj Ilijadi opojnost, dakle blizinu; apolonsko, naprotiv, želi jasnoću i oblik, koja je, između ostalog, i izvor za božanska djela, Apolon se dakle odmak. U ovome se pojmu nalazi ono najpozitivnije: suprotstavio Patroklu i potukao ga u njegovu jurišu. Potom će stav onoga koji spoznaje. Apolon odbija ono što je odviše blizu, pred Apolonom pasti i najveći od svih junaka, Ahilej. obuzetost stvarima i stapanje duše s onim jednim, mističku 10 Olga Maruševski (bilj. 5), 24. opijenost i njezin ekstatički san. On ne želi dušu nego duh. 11 O nebeskoj moći Apolonove glazbe pjeva i Pindar (1. pitijska 17 Hrvatski enciklopedijski rječnik, A-Bez, Novi liber, Zagreb, 144. 1d): „liro, ti ponosu Apolona i Muza tamnih uvojaka, tebe slušaju O Apolonu ima mnogo literature; navest ćemo samo sjajan tekst koraci, ti si četak sjajne svetkovine, oupravo od ovih bogova koje Waltera F. Otta u njegovoj knjizi Bogovi Grčke, slika božanskog nam je nebo dalo kao drugove u svetkovini; tako oni upravljaju u zrcalu grčkog duha, AGM, Zagreb, 2004., 82-123. Knjiga je našim kretnjama i vode naša kola, međusobno nas povezujući esejističko-filozofijska studija grčkih mitoloških bogova. plesova i pjesama.” Iz njegove zlatne lire nastaje predivna glazba, 18 M[ihovil] N[ikolić] (bilj. 7), 479; D[ušan] P[lavšić iz koje odzvanja božanska spoznaja. „lire i napeti lûk ljubit ću i NIKOLAJEV], Rudolf Valdec, Obzor, br. 206, 9. rujna 1899., 2. ljudima obznanjivati Zeusovu nepogrešivu odluku!” To su bile, prema homerskoj himni, prve riječi novorođenoga Apolona. 19 Naslov kataloga: Milenijska izložba, Budimpešta, 1896., Arhiv Walter F. Otto, Bogovi Grčke, slika božanskog u zrcalu za likovne umjetnosti HAZU, sign. 4. Valdecove se skulpture grčkog duha, AGM, Zagreb, 2004., 97. navode pod Skupina I, Umjetnost i vještine. Valdec je pod rednim Lik Apolona musagetesa bio je popularan u doba secesije. brojem 23, a skulpture pod brojem 15. Ljubav (relief), 16. Muka Simbolički je prikazivao vođu muza koje nadahnjuju umjetnike. i 17. Skica Krista. Tako Ivan Tišov slika lik Apolona musagetesa na južnom zidu 20 U dopisu br. 3961 u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU, Odjel južnog stubišta, na izlazu iz zgrade sjedišta za Bogoštovlje za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade dodijelio je pomoć u i nastavu u Opatičkoj 10, kojoj je na čelu dr. Iso Kršnjavi. iznosu od 200 forinti da bi Valdec mogao ostvariti skulpture Apolon lebdi u dugoj prozirnoj haljini, na glavi mu je lovorov za Milenijsku izložbu, te u istom dopisu kiparu javljaju da će vijenac, i svira liru. U donjem dijelu freske piše grčkim slovima: namiriti troškove lijevanja u broncu reljefa Spasiteljev žrtvenik. APOLLON MOYCHGETHC. Zametnuo im se svaki trag, ne samo Spasiteljevu žrtveniku nego

Enes Quien: Najraniji i rani radovi kipara Rudolfa Valdeca Ars Adriatica 3/2013. (193-208)

i svim ostalim skulpturama koje je izložio na budimpeštanskoj 1-3. Dalje u istome tekstu napada Bukovca: „Magdalena, od Milenijskoj izložbi (Muka, Krist i Ljubav). Bukovca, to je upravo kao namjerice prikazana na slici , prosta, 21 M[ihovil] N[ikolić] (bilj. 7), 479. potpuno gola ženetina, bez ikakova religiozna biljega na sebi. Klečećki, ikakova srama i stida golotinjom svojom okrenuta 22 *** „Valdecove radnje”, Obzor od 9. rujna 1899., 4. prema publici, a oči podignula čene prema nebu – prava poruga 23 M[ihovil] N[ikolić] (bilj. 7), 480. na svetost i krepost kršćansku, da ne rečemo gnjusoba.” Isto je 24 Ne postoji niti fotografija. Znamo za ovo djelo samo iz tako loše prošla Valdecova Magdalena: „Magdalena, od Valdeca, kritičarova opisa. potpuno gola ženetina, niti kleči, niti stoji, niti sjedi, već upravo 25 M[ihovil] N[ikolić] (bilj. 7), 480. nečedno, kao podmetnula lijevu nogu pod, zgurila se kao kaki gobo; a da i od uzvišenoga do smiješnoga ne bude ni jednoga, 26 Izlagan je na Hrvatskom salonu u dvorani I. U katalogu je tako je prikazana, kao da jošte s kime očijuka.” naveden pod kataloškim brojem 3 (Naslov kataloga: DHU KATALOG, 1898., Umjetnički paviljon, Zagreb, ID: 1505, u 35 Ana Adamec (bilj. 1), 6. Arhivu za likovne umjetnosti HAZU). 36 Revolucionarne inovacije s pojavom „nuditeta” događale 27 M[ihovil] N[ikolić] (bilj. 7), 479. su se „pod nosom”. U Beču. Burne slične rasprave vodile su se u kulturnim krugovima Beča oko pojma Nuda Veritas. 28 A[ntun] J[irousek], Jagićevo poprsje, plaketa i spomenik Naime, u prvom broju secesijskog časopisa Ver Sacrum od R. Valdeca, Vienac, III, Zagreb, 1924., 393. Jirousek tek Gustav Klimt objavljuje istoimeni dvodimenzionalni crtež: to spominje prve radove po povratku kiparovu iz Münchena, kao je programatski crtež koji je trebao raskinuti s povjesnošću njegove prve radove: Ljubav, sestra smrti, Magdalena, Sputani koja je skrivala modernoga čovjeka. „veritas je koncept, a genij, Ridi Pagliaci. Ništa više. Ovu skulpturu nitko više ne ne konkretna realizacija”. Carl E. Schorske, Beč krajem spominje pa nemamo ni najkraćega opisa. stoljeća, Antibarbarus, Zagreb, 1997., 229. S motivima 29 D[ušan] P[lavšić NIKOLAJEV] (bilj. 18), 2. stiliziranoga cvijeća proljeća do djevojčinih nogu i iza glave 30 M[ihovil] N[ikolić] (bilj. 7), 480. Vidjeti u poglavlju: i nagoga tijela, Klimt simbolički izražava nadu u preporod. Arhitektonske alegorije. Tim je crtežom naglasio potragu za identitetom novoga i 31 Kalež je spreman za zdravicu za sretan život u ljubavi i u braku, misao da umjetnost „modernom čovjeku pružiti pribježište a ujedno je i odraz religijskog shvaćanja jer kalež prima krv od pritiska modernog života”. Jasno je postalo da je Klimt Spasiteljevu. U trenu se čaša vina pretvara u krv, u smrt. Eros i tražeći modernoga čovjeka u ogledalu svoje „Nuda veritas” Thanatos spojeni u jedno. krenuo smjerom istraživanja nagonskog života. Od toga je trenutka krenuo raditi sa silnom energijom i mnogo puta u 32 Reljef Ljubav, sestra smrti Valdec je izlagao na Hrvatskom salonu slikama simbolički, zamagljeno i zagonetno, slikao nagonski 1898. (katalog: DHU, 1898., Umjetnički paviljon, Zagreb, ID: pa i erotski unutarnji čovjekov život. Na slici Glazba iz 1898. 1505, u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU; u katalogu se godine slika Sfingu. Ona je majka koja proždire svoju djecu, nalazi na 10. stranici, izlagan u dvorani III., pod kataloškim utjelovljenje metaforičkog kontinuiteta životinje i čovjeka, brojem 133) i u Kopenhagenu 1897. godine. užasa i ženske ljepote. Sfinga i Silen, sa slike Schubert 33 Reljef je veličine 91 x 66,5 cm. U katalogu Hrvatskog salona za klavirom, iz 1901. godine, simbolički predstavljaju nalazi se pod kataloškim brojem 131, izlagan je u dvorani III „nagonske sile što će ih apolonska čarobnica pjesmom (naslov kataloga: DHU KATALOG, 1898., Umjetnički paviljon, zazvati iz groba vremena”… To su „simboli energija”. Carl Zagreb, ID:1505, u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU). E. Schorske (bilj. 36.), 234. Žena kao sfinga ugrožava 34 Upravo njezina nagost izazvala je notorne i poznate žestoke kritike muškarce. S vremenom Klimtova Nuda veritas postaje Vera konzervativnoga kritičara Katoličkog lista Stjepana Korenića, nuditas. Dvodimenzionalna djevojka razvija se u kasnijim koji nije birao riječi kako bi se obrušio ne samo na Valdecovu svim slikama u čulnu ženu zrelih oblina, s istaknutom Magdalenu već i na sve „nuditete” hrvatske nove umjetnosti: na vijorećom dugom riđom kosom i pubisom. Klimtove žene Bukovca i Tišova prije svih. Njegov konzervativni glas službeni je – zmije pobjeđuju muškarca svojom prividno neiscrpnom glas crkvenih krugova, utjecajan na konzervativnije građanstvo. sposobnošću za spolni užitak. Neke najbolje Klimtove slike „Mislimo tu na pitanje umjetnosti, napose na pitanje umjetnosti bave se problemom kastracije, tradicionalno prerušene u najnovijega smjera secesionističkoga… I nas bi isto tako mogao dekapitaciju. To simboliziraju likovi Judite, opijene od svog tkogod ubrojiti u ekstremne elemente; odviše smo ekstremni u odsjecanja Holofernove glave, te Salome, koja je omiljeni svome sudu, kada smo istakli kako u svome životu jošte nismo lik faličke ženke i le femme fatale fin de sièclea. No, iz nikada vidjeli u onako uskome prostoru kakav je zagrebački najnižeg nagonskog i puteno sladostrasnog, spoznajom umjetnički secesionistički paviljon, u tolikom broju slika, koje dolazi do uzvišenosti i svetosti duha. Tako je Valdec zamislio bi bile kadre tako grubo vrijeđati u nuditetu zakone kršćanske Magdalenu. Bila je grješnica, ali sav tjelesni užitak nestao je etike i estetike, kako ih vrijeđaju one slike naših umjetnika pred naletom duhovnog užitka kada je spoznala Krista. secesionista.” Pa izravno poziva publiku, poglavito svećenstvo, 37 Valdec je na reljefu Memento mori ostvario jedini autoportret „da pazi kakve će konzekvence izvući s ovakve izložbe. Vrlo je u karijeri. O tome postoji zapis njegova prijatelja i suradnika teško i neugodno po skupu tolikih o ovake vrste slika perom Dušana Plavšića: „Kad čovjek uđe u Valdecov atelier, jedva će raskapati, jer smo u strahu, da ne zaprljamo sebe i kojega od i opaziti, da lijevo kraj ulaza gotovo još u predsoblju visi jedna čestitih naših čitatelja”. Stjepan Korenić, Iz hrvatskog nedovršena radnja, reljef u čijem okviru opažamo gore ramenice salona umjetnosti, u: Katolički list, br. 4, 26. siječnja 1899., i profilu ozbiljnu muževnu glavu s luđačkom kapom. Desna

je ruka zamišljeno obuhvatila bradu, a lijeva je ispružena te u ISTA, Iso Kršnjavi kao graditelj, II. nadopunjeno izdanje, Institut svojim blijedim nervoznim prstima drži mrtvačku lubanju. za povijest umjetnosti, Zagreb, 2009., 296. pogledamo bliže, vidimo da ono muževno lice nosi crte našega 45 Iso Kršnjavi (bilj. 43), 260-264. Vidjeti i u: Olga Valdeca.” D[ušan] P[lavšić NIKOLAJEV] (bilj. 18), 3. Maruševski (bilj. 44, 2002.), 46; ISTA, (bilj. 44, 2009.), 296. 38 Ples mrtvaca, česta tema zapadnoeuropske umjetnosti od druge 46 Na jednak ih način slika slikar Oton Iveković u tzv. Pompejan- polovice 14. stoljeća, kada je Europu poharala pandemija crne skoj sobi. Iso Kršnjavi (bilj. 43), 296. kuge, prikazivan je s likovima svih staleža u kolu sa smrti. Valdec 47 „Naša politička historiografija Héderváryju još uvijek duguje je reducirao prizor na osnovne simbole: prikazao je samo kralja s cjelovit prikaz okolnosti u kojima je djelovao, i to ponajviše u krunom i građanina sa šeširom. No takvi su prizori u srednjeme području prosvjete i umjetnosti. Pročitali smo i zapamtili iz vijeku izazivali strahopoštovanje, a u Valdecovu slučaju djeluju knjige Povijest hrvatskog naroda 1860.-1914., objavljene 1968. kao podsmijeh, burleska i duhovita ironija. godine, jedino to da je Khuen onemogućio opoziciju „tako da 39 Ana Adamec (bilj. 1), 43. se ni jedna investicija ne može pripisati njoj u zaslugu” te da 40 Vidjeti bilješku 50 (HR – HDA, BINZV, opći spisi, sv. IV.; 129- je „mentalitetom tipičnim za guvernera kolonije, ipak želio 146; 1893., 34/80). da svoju vladavinu označi s nekoliko reprezentativnih zgrada, prosvjetnih ustanova i cesta”. Olga Maruševski (bilj. 44, 41 Lelja Dobronić, Zagrebački Gornji grad nekad i danas, 2002.), 21. Zagreb, 1967., 82-85. 48 Olga Maruševski (bilj. 44, 2002.), 20-21. 42 Olga Maruševski, Kulturni i prosvjetni program Ise Kršnjavog na zidovima palače u Opatičkoj ulici 10, posebni 49 Olga Maruševski (bilj. 42), 211. otisak iz zbornika Iz starog i novog Zagreba VI, Muzej grada 50 Olga Maruševski (bilj. 44, 2002.), 46; ISTA, (bilj. 44, Zagreba, 1984., 211. 2009.), 297. 43 Iso Kršnjavi, Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje 51 Danilo Pejović, Aristotelova praktična filozofija i etika, doba, Hrvatsko kolo, Zagreb, 1905., 260-264. Forum, 1982., br. 4.-6., 625, 609-639; Olga Maruševski (bilj. 44, 2002.), 51. 44 Iso Kršnjavi (bilj. 43), 260-264. Vidjeti i u: Olga Maruševski, Kultura i politika na zidovima palače u 52 Olga Maruševski (bilj. 44, 2002.), 51. Opatičkoj 10, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2002., 46; 53 Olga Maruševski (bilj. 44, 2002.), 53.

Slični članci

1-10 od 93

Također možete Započni napredno pretraživanje sličnosti za ovaj članak.