The sculpture and architecture of Ivan Meštrović reflect his political persona as well as his engagement in the initiative the aim of which was to create a political union of the South Slavs. The most politicized part of Meštrović’s oeuvre was associated with the idea of the Kingdom of Yugoslavia and he himself did not conceal the intention to contribute to the political programme through his art works: he changed the neutral titles of the sculptures displayed at the exhibition of the Secession Group at Vienna into a catalogue of heroes who fought in the Battle of Kosovo against the Ottoman Turks. The closest connection between Meštrović’s sculpture, architecture and politics occurred during his work on the Vidovdan shrine and the so-called Kosovo fragments. At the same time, there was a marked difference between Meštrović’s architecture which is eclectic and referential in its style and bears no political message, and sculpture which strongly personified the political programme based on the Battle of Kosovo and expressed in monumental athletic figures. Moreover, even though the politicians of that time desired to see Meštrović’s statues wearing historic period costumes, the sculptor himself expected the passage of time to render ‘naked, so to speak’, the historical figures by liberating them from the costumes of their time in order to give the statues a ‘general human meaning and not a specific one of this or that tribe’ (I. Meštrović). Aside from the Vidovdan Shrine and the Kosovo Fragments, the article discusses a number of other ‘political’ works of Meštrović such as the Mausoleum of Njegoš on Mount Lovćen, the Monument to the Unknown Hero on the Avala hill in Belgrade, the funerary chapel of Our Lady of the Angels at Cavtat, the equestrian reliefs of King Petar Karađorđević and Ban Petar Berislavić, and the sculptures of the Indians at Chicago as ‘ahistorical’ pinnacles of his monumental Art Deco sculpture. The article argues that, based on the consideration of Meštrović’s ‘political’ sculpture, it can be said that the best achievements are found in the works in which political agendas and historical evocations gave way to the naked ahistorical physis. This is why the politics of Meštrović’s sculpture is at its strongest when it is at its most general or, in other words, when it embodies an ideal and not a political pragmatism or a specific historical reality.
1. Ivan Meštrović, Vidovdanski hram, maketa, drvo, 1912. Ivan Meštrović, The Vidovdan shrine, model, wood, 1912
2. Ivan Meštrović, Miloš Obilić, bronca, 1908., 2474 x 1140 x 616 mm Ivan Meštrović, Miloš Obilić, bronze, 1908, 2474 x 1140 x 616 mm
Vinko Srhoj: Ivan Meštrović i politika kao prostor ahistorijskog... Ars Adriatica 4/2014. (369-384)
pozicija na bojištu 1917. godine slabi, a time se, u ideju o Hrvatskom odboru, jer da jugoslavensko ime pokušaju amortiziranja nezadovoljstva naroda pod ništa ne znači saveznicima. I Supilo i Trumbić nasjedaju Monarhijom, omogućava i parlamentarni život koji na Pašićevu ideju, pa čak i previđaju Pašićevu drugu Hrvati, Srbi i Slovenci koriste za isticanje zahtjeva za ponudu koja razotkriva njegove stvarne namjere, da se osnivanjem treće države uz Austriju i Ugarsku. Tim buduća država ne zove Jugoslavija, budući da to navodno činom krenula je inicijativa da se unutar Monarhije stvori ne žele saveznici, ponajprije Rusi. Pašić tada predlaže, južnoslavenska država gdje Hrvatska igra glavnu ulogu. tvrdi Meštrović, da se za početak država zove proširena U tim novim okolnostima srpske aspiracije prema Bosni ili velika Srbija, a da će poslije, kad dođe do ujedinjenja, i Hercegovini i Dalmaciji, te zapadnim prostorima na sva tri naroda među sobom urediti odnose. Zanimljivo je kojima žive Srbi, dolaze u pitanje. Naglo je zatopljavanje da i Supilo i Trumbić smatraju Pašićevu ideju u početku srpske strane prema Jugoslavenskom odboru motivirano prihvatljivom, jer da je najvažniji nastup prema Antanti, upravo gubljenjem središnje uloge Srbije u pregovorima a da će se jugoslavenski narodi poslije lako dogovoriti. sa zapadnim Slavenima koji su privremeno odlučili ostati Meštrović je rezolutno protiv toga i savjetuje da se za unutar Monarhije. Nikola Pašić predlaže sporazum koji odbor ne prihvati hrvatsko ime, jer bi se time oslabio je doveo do potpisivanja Krfske deklaracije 1917. godine, zajednički nastup pod snažnijom jugoslavenskom a kojim se utanačuje da će buduća država, Kraljevina egidom. Svatko bi s Hrvatskom mogao raditi što hoće, od Srba, Hrvata i Slovenaca, biti parlamentarna monarhija s Talijana do Mađara, zato je za njega jugoslavensko ime dinastijom Karađorđevića na čelu. I Jugoslavenski odbor, bolja solucija od hrvatskog jer pokazuje veću političku kojemu je tako priznato pravo predstavljanja južnih solidarnost i snagu nego parcijalni nastup, rezonira Slavena iz Austro-Ugarske (barem kada je u pitanju Srbija otprilike Meštrović. Jednako tako, s druge strane, čudi koja s Odborom ipak pregovara, a svakako ne i Antanta ga naivnost Supila i Trumbića kad su u pitanju Srbi i koja ga ne priznaje kao pregovarački faktor), počinje njihove namjere i vjera (ničim potkrijepljena) da ćemo djelovati u skladu s idejom da se Srbi, Hrvati i Slovenci se sa Srbima lako dogovoriti. Meštrović piše: „Na moje ubuduće smatraju jednom nacijom sastavljenom od triju čuđenje, obojica njih, bivši pravaši i zreli ljudi, potpuno su plemena. Meštrović u svojoj političkoj memoaristici, bili za bezuvjetno jedinstvo sa Srbima i Srbijom i po svaku knjizi Uspomene na političke ljude i događaje,5 donosi i cijenu, a poteškoće, ako ih bude, uredit ćemo među se…”.6 zanimljiva sjećanja o tome kako su se njegovi politički No, čini se da i Meštrović i Supilo i Trumbić ipak brzo suradnici Supilo i Trumbić postavili prema ideji uviđaju smisao jugoslavenskog imena usuprot isticanju Nikole Pašića da se Odbor ne nazove jugoslavenski srpskog. S druge strane, hrvatsko ime Odbora očigledno nego hrvatski. Prema Meštroviću, ispada da i Supilo ne bi imalo političke težine kao objedinjavajuće i zato i Trumbić, na njegovo čuđenje, prihvaćaju Pašićevu im se jugoslavensko čini jedinim realnim rješenjem. Jugoslavenstvo tako postaje pragmatičnom, a ne toliko romantičnom idejom, kada je već prihvaćen izlazak iz Monarhije i suradnja sa Srbijom. Što vrijeme više odmiče, jugoslavenstvo kao nacionalno romantičan melting pot sve više slabi i kod samog Meštrovića, a partikularni interesi južnoslavenskih sastavnica sve više nalaze u jugoslavenskom imenu jedini okvir opstojnosti ili alternativu u nacionalnim separatizmima, ako drugačije ne može. Još u vrijeme osnivanja Jugoslavenskog odbora Trumbić, kako nas informira Meštrović, rezonira da nema toliko više Srba da bi se Hrvatima nametnulo srpsko ime i da, ako želimo biti zajedno, „neće ići nego država pod jednim imenom, a unutra jedan idealni dualizam, dok se tijekom vremena ne stopi u jedno, u jednu simbiozu od dvoga”.7 Supilo smatra da bi najlakše bilo novu državu, kad ne bi bilo Slovenaca, nazvati srpsko-hrvatskom državom. S druge strane kada bi Srbija dobila Bosnu i Hercegovinu, ne bi je mogla dobiti 3. Ivan Meštrović, Kosovka djevojka, mramor, 1909. pod srpskim imenom, nego jedino kao Jugoslavija ili Ivan Meštrović, The Kosovo Maiden, marble, 1909 kao srpsko-hrvatska država. Na koncu Srba nema ni na
4. Ivan Meštrović, Spomenik neznanom junaku na Avali, mramor, 1934.-1938. Ivan Meštrović, The Monument to the Unknown Hero on the Avala hill, marble, 1934-1938
moru, nastavlja Supilo, i jedino bi na nj mogli doći pod stvoriti podlogu kulturnog ujedinjenja. Uostalom, za jugoslavenskim imenom. Meštrović zaključuje kako su se većinu političkih inicijativa doznali smo prvenstveno iz složili „da naš Odbor treba iznijeti integralni jugoslavenski njegove političke memoaristike, a ne toliko iz sjećanja program pa čak i u imenu postaviti najširi okvir, koji može suvremenika, što govori o privatnim kontaktima, često tijekom vremena obuhvatiti i Bugare, a da ne zaziru od i izvan dosega javnosti, kojima je Meštrović uvijek hegemonije”.8 Poznata je kasnija izjava Meštrovića da se pridavao veći značaj od službenih i protokolarnih on zalagao za to da se čuje svaki narod u jugoslavenskom susreta. Zanimljiv detalj koji govori o Meštrovićevu okviru, da nitko ne bude majoriziran, koristeći pritom vođenju personalne politike koja je podrazumijevala metaforiku o „zvuk(u) sviju žica na našoj liri”,9 kroz njegovo legitimiranje kao umjetnika, a tek onda i ponajprije kulturno, duhovno jedinstvo. političkog sugovornika, ali i shvaćanje da je politika nastavak idealističkih projekcija, a ne strančarenja, vezan je za susret s kraljem Petrom I. Karađorđevićem. Meštrović i „rasni tipovi” Naime, dojam koji je kralj Petar izgledom i karakterom ostavio na Meštrovića (uzgred, tim susretom započinje i Unatoč Meštrovićevim intenzivnim političkim kon- knjiga političkih memoara Meštrovićevih Uspomene na taktima, pogotovu do stvaranja zajedničke države, i s političke ljude i događaje) kao da je ključan i za njegovo daleko manje oduševljenja nakon Aleksandrove diktature, političko opredjeljivanje za bliskost sa srpskim narodom. i sa zamiranjem aktivnosti nakon atentata na Radića u Godinu dana nakon ustoličenja Petra I. za srpskog kralja beogradskoj skupštini i Aleksandra u Marseillesu, ipak 1903. godine, Meštrović je pozvan u Beograd da izradi se njegov politički doprinos, s usponima i padovima, kraljevu bistu. Kralj ga je impresionirao neformalnošću može razmotriti ponajprije u projektima koji su trebali pristupa, jednostavnošću običnog čovjeka i iskrenom
Vinko Srhoj: Ivan Meštrović i politika kao prostor ahistorijskog... Ars Adriatica 4/2014. (369-384)
specifičan je zato što je velikim dijelom ostao nedodirnut utjecajima rasa izvana. Rasa je za Dvornikovića iznad nacije, jezika i vjere, koje su kulturološke varijable, i kao takva predstavlja antropološku nepromjenjivu jezgru. Zanimljiv detalj koji će dijelom otrijezniti Meštrovića od „plemenitog rasizma” naših tipova i njihove čestite primordijalnosti, dogodit će se u ustaškom zatvoru gdje su mu čuvari upravo naši izvorni tipovi – Ličani, Dalmatinci, Zagorci, Hercegovci. Iako će kao Pavelićev uznik zdvajati nad nacionalističkim hrvatstvom, iako će sa zebnjom osluškivati međusobne prepirke tih istih čuvara o tome treba li ga smaknuti ili ostaviti na životu, iako će naposljetku o svojim čuvarima zapisati „da nisu bili primitivniji ni u doba Tomislava”,13 Meštrović kao da se vraća u mladost kada je veličao ljude iz svoga kraja kao tvrde i samosvojne. „Osjetio sam, da ovi ljudi žive još u doba epske narodne pjesme, a izvan doba u komu su, i razumio sam, da oni samo nastavljaju život svojih predaka”.14 Čak se Meštrović prisjeća vojnih vježbi na Zrinjevcu gdje je vidio mladiće „sve ljepši od ljepšega, 5. Ivan Meštrović, Vidovdanski hram, karijatide, mramor, 1912. a izgledali su kao da ni pred kim neće ustuknuti, kao da Ivan Meštrović, The Vidovdan Shrine, caryatids, marble, 1912 ih ništa neće slomiti, nego će se razmnožiti ova krasna i krepka rasa”.15 Meštrović kao da i u ustaškom zatvoru, gdje je dopao u ruke baš svojih idoliziranih zavičajaca, demokratičnošću. „Osim toga, bio mi je i kao tip, ne napušta vjeru u zdrav „primitivni” element iz fizionomijom, nekako familijaran i kao neki čovjek iz vremena Kosovskog ciklusa. moga kraja, kao da si nekog starijeg Zagorca presvukao u uniformu”.10 Nakon vijesti koju je za vrijeme portretiranja Petar I. dobio o oskvrnuću očeva groba, Meštrovića je Vidovdanski hram: od bezimenih atleta do kosovskih junaka toliko ganula kraljeva reakcija da je zapisao „da bi ga bio najvolio tada zagrliti i poljubiti…”.11 Meštrovićevo A upravo je taj ciklus vezan za ideju „laičkog viđenje dvora i Beograda emotivno je impregnirano hrama” jugoslavenstva, odnosno neizvedene zamisli narodskom jednostavnošću, gostoprimljivošću, Vidovdanskog hrama (sl. 1), postao najpolitičnijim pučkom neprijetvornošću, nečim što je mentalitetom dijelom Meštrovićeva opusa, njegovim političkim Meštrovića podsjetilo na vlastiti zavičaj. Kao neku programom bez strančarenja i bez posebnih nacionalnih vrstu emotivnog uloga u južnoslavensko bratstvo po obilježja kompozitne južnoslavenske zajednice u mentalitetu, Meštrović izjavljuje: „Osjećao sam da nastajanju. Prema izjavama samog Meštrovića, ideja o je to moja zemlja, moj narod i jezik, koji je sudbina jednom hramu jugoslavenstva sazrijevala je kod njega protunaravno podijelila, da je ta podjela tek vanjska, a u rano, ali je glavni poticaj za rad došao iz političke sfere. njegovoj nutrini da nema granica, i da će ta nutrina sve Naime, prve radove tog ciklusa Meštrović izrađuje u umjetne granice porušiti”.12 Portretirajući, dakle, kralja Parizu kamo se preselio 1908., uglavnom zbog političkih Petra, nazivajući ga popularno „čika Perom”, Meštrović razloga, iz protesta protiv austrijske aneksije Bosne i tom prigodom kao da u njemu, prije okrunjene glave, Hercegovine, „kada je izgledalo da je naša nacionalna vidi čovjeka iz svoga kraja, gorštaka, a detaljan opis katastrofa potpuna” (I. Meštrović). njegove fizionomije podudara se s tada popularnim Fragmenti Hrama nastajali su, dakle, u Parizu (u rasnim teorijama. Kako navodi Dragica Hammer Tomić, vremenu od 1908. do 1909., i poslije sve do 1912.) kao Meštrović je uz Jovana Cvijića, Vladimira Dvornikovića atletske figure koje u početku nisu ni imale specifično i Miloša Đurića zagovornik teorije o zajedničkim povijesno ime. Naime, Meštrović, kako nas obavještava rasnim osobinama Jugoslavena. „Gorštački dinarski Moša Pijade, tek je poslije naslovio ta „nekulturna soj”, kako ga opisuje etnopsiholog V. Dvorniković u čudovišta” imenima iz kosovske bitke. Na izložbi secesije Karakterologiji Jugoslovena objavljenoj 1939. godine, u Beču 1910. godine te su skulpture još uvijek samo
bezimena tijela. „Miloš (sl. 2) je na toj izložbi samo Torzo „Razumije se, opet sve golo! I po čemu bi ovo bilo junaka, Srđa je samo Glava junaka, Kosovka djevojka je srpsko?”.18 I za Krležu Meštrović postaje opsesivnom Djevojka koja poji ranjenika (sl. 3), Vidovdanski hram temom i gotovo da zanemaruje plastičke vrijednosti je Jedan hram”.16 Za potrebe Rimske izložbe iz 1911. njegove skulpture na račun političke propagande koja godine koja je Meštrovića izbacila u orbitu svjetske slave mu povodom Kosovskog ciklusa izlazi u prvi plan. Takav – u čemu je i tadašnja politika imala nemalu ulogu jer je će negativan odnos prema Meštroviću, uz oscilacije u Meštrović umjesto u austro-ugarskom paviljonu, gdje je kasnijim napisima, Krleža zadržati trajno, doživljavajući kao podanik Monarhije trebao izlagati, odabrao paviljon Meštrovićeve kipove kao političko-propagandne tvorbe, Kraljevine Srbije – sva ta bezimena torza, glave i pune a njega kao političkog oportunista i samozvanog Mesiju. I figure, dobivaju imena sudionika kosovskog boja. Za neke premda će priznati da je Meštrović dobar kipar, a da su mu je golotinja Meštrovićevih junaka bila premalo povijesni neki radovi remek-djela, za njega su ideja Vidovdanskog događaj, a više mitski sraz heroja, za neke, dapače, hrama i fragmenti Kosovskog ciklusa potvrda da je, u malo ili nikako reprezent srpske povijesti, pa je i A. G. kompleksu jugoslavenstva, obični politički agitator koji Matošu sasvim razumljivo da takve „izvanhistorijske dekorira „jednu smiješnu državotvornu megalomaniju heroje” neće prihvatiti ni Srbi. Posebno ga vrijeđa što iz svojim figurama od gipsa”.19 Pišući o političkoj hrvatske prošlosti nije našao nekoga stvarnog junaka, samosvijesti Meštrovićevoj, neodvojivoj u to vrijeme nego se okrenuo bitci „bježanja i izdaje… zaboravljajući od njegovih kiparskih poduhvata, Dalibor Prančević da je Zrinski veći od atentatora Obilića i da za junaštvo vidi Meštrovićevu pojačanu svjetsku rezonanciju kao nebrojenih hrvatskih delija ne svjedoče lažljivi slijepci primjenu političke moći za „‘marketinšku’ kampanju već dokumentarna gospođa Historija”.17 Razgledajući svoga umjetničkog rada. On poziciju umjetnika nije mogao Kosovski ciklus i kralj Petar samo je rezignirano izjavio: promatrati iz rakursa ‘l'arpurlartističkoga’ idealizma”.20
6. Ivan Meštrović, Spomenik neznanom junaku, Avala, karijatide, mramor, 1934.-1938. Ivan Meštrović, The Monument to the Unknown Hero, Avala, caryatids, marble, 1934-1938
Vinko Srhoj: Ivan Meštrović i politika kao prostor ahistorijskog... Ars Adriatica 4/2014. (369-384)
Upravo će Krleža dati jednu od najporaznijih ocjena godine, kao paralelnu tendenciju jugendstilu, secesiji i Meštrovića kao zagovornika jugoslavenske ideje vezane simbolizmu „s kojima dijeli crte kako nacionalnog tako i uz srpski dvor,21 čak i kao ratnog propagandista.22 egzotičnog arhaizma”.24 Budući da je Krleža, s pozicija ljevice, na prvome mjestu zainteresiran i za Meštrovića kao političkog čovjeka, u određenom smislu rojalista, svoju će pozornost usmjeriti Skulptura u kontekstu arhitekture: od Vidovdanskog hrama upravo na najpolitičniji oblik Meštrovićeve umjetnosti, do groba Neznanog junaka na Avali na Vidovdanski hram i Kosovski ciklus, i iz toga, više negoli iz plastičkih osobina, izvlačiti svoju omrazu. Pozabavivši se Meštrovićevim graditeljskim ambici- Priklanjajući se i primjerice Matošu i Pijadi, Meštrovićev jama, među kojima je i Vidovdanski hram, Ana će način rada proskribirati i kao političku obmanu Deanović analizirala je cjelokupan graditeljski repertoar kada nam se pod nacionalni stil nudi srednjoeuropska Meštrovićev od 1907. do 1941. godine, od Vidovdanskog umjetnost toga vremena. „Meštrović je potekao iz Beča, hrama do crkve Krista Kralja u zagrebačkom Trnju.25 Na protiv kojega se Meštrovićeva skulptura u političkoj borbi ukupno 13 ostvarenih ili neostvarenih arhitektonskih iznosi kao simbol nacionalnog oslobođenja”,23 rezolutan projekata Deanović vidi Meštrovića kao graditelja je Krleža. I J. A. Schmoll Eisenwerth smješta Meštrovića zainteresirana za skulpturu kao važan dio arhitekture, što u arhitektonsko-spomenički monumentalizam nazočan ponekad kolidira s cjelinom graditeljske zamisli. Upravo u srednjoeuropskoj umjetnosti između 1890. i 1930. Vidovdanski hram poslužio joj je kao dokaz arhitekture
7. Ivan Meštrović, Njegošev mauzolej, Lovćen, karijatide, granit, 1968.-1973. Ivan Meštrović, The Mausoleum of Njegoš, Lovćen, caryatids, granite, 1968-1973
osobito inventivan niti je uspio izvršiti bitniji arhitektonski skok od općih kontura Kirove grobnice u perzijskome Pasargadu ili nekoga grčkog hrama. Ako njegove zgrade, s druge strane, ne sugeriraju ništa po pitanju političke poruke, njegova skulptura, i to eksplicitno preko avalskih karijatida ili onih Njegoševa mauzoleja na Lovćenu, imaju ucijepljen politički program. Aleksandar Karađorđević upravo je preko avalskih karijatida htio sugerirati narodnu kompozitnost Jugoslavije (između kojih naroda, bez posrednika, sada stoji samo kralj) donoseći žene u narodnim nošnjama – Šumadinke, Dalmatinke, Slovenke, Makedonke i druge. Meštrović je svojom skulpturom, dakako, podržao službeni jugoslavenski program. No,
8. Ivan Meštrović, Kraljević Marko na Šarcu, bronca, 1910. Ivan Meštrović, Prince Marko on his horse Šarac, bronze, 1910
opterećene kiparskim ukrasom, gdje sveprisutne karijatide oblikuju pristup hramu i odvlače pažnju od svetišta – cilja prilaženja i organskog središta ansambla. Križni tlocrt, primjećuje Deanović, Meštrović napušta u kasnijim djelima, opredjeljujući se za oktogon, kubus ili kružni tlocrt. Najveću invenciju ostvaruje u interijeru namijenjenu kontemplaciji i kraćem usredotočenom boravku.26 Zaključak je: „Meštrović u svojim građevinama nije dao bitno novo. U razdoblju koje se lomilo između historizma i futurizma, on se, kao skulptor, opredijelio za iskonske kubne građevine koje snagom svojih masa i dostojanstvom prilaženja sugeriraju svečani mir”.27 Možda je, a to primjećuje i Ana Deanović, Meštrović kao graditelj sepulkralne i memorijalne arhitekture ipak drugačiji u odnosu na srodnike s kojima ga se često povezuje u vremenu, kao što su Metzner ili Lederer. Ta drugost dolazi do izražaja u činjenici što arhitekturi „nije dao, kao drugi, atmosferu htonskog, mračnog nego vedrinu i vjeru u život koji nose buduća pokoljenja”,28 navodeći za primjer i grob Neznanog junaka na Avali (sl. 4) koji nije uobičajen prikaz 9. Ivan Meštrović, vratnice mauzoleja obitelji Račić, Dubrovnik, nekoga palog ratnika, nego karijatida, žena fertilne dobi, što gipsani odljev, 1921., 258 x 133 cm, 1921. implicite sugerira rađanje usuprot smrti. No, s obzirom na Ivan Meštrović, doors of the Mausoleum of the Račić Family, Dubrovnik, formu građevine, njezino vanjsko oplošje, Meštrović nije plaster cast, 1921, 258 x 133 cm, 1921
Vinko Srhoj: Ivan Meštrović i politika kao prostor ahistorijskog... Ars Adriatica 4/2014. (369-384)
u tim regionalno i nacionalno raznolikim ženskim likovima odražava se i razlika između Aleksandrove ideje o jednome jugoslavenskom narodu i Meštrovićeve federalističke ideje nacionalnih samobitnosti. Aleksandar, očito, ne vidi u Meštrovićevu „šarenilu” naroda opasnost od separatizma (on je, očigledno, kostimirane karijatide doživljavao samo kao etnografiju i regionalnu živopisnost Jugoslavena), dok Meštrović, iako uvjeren Jugoslaven, sada oblikuje posebne entitete, podcrtane i nošnjom, kao jedini način da Jugoslavija bude komponirana. I dok je Meštrović u karijatidama Vidovdanskog hrama (sl. 5) nudio unificirane, nacionalno neodređene likove, koji
11. Ivan Meštrović, Kralj Petar, Dubrovnik, kamen, 1923. Ivan Meštrović, King Petar, Dubrovnik, stone, 1923
samo podržavaju ideju snažne slavenske rase, u avalskim karijatidama (sl. 6) svi su ženski likovi nacionalno/ regionalno specificirani. Dragica Hammer Tomić, podvlačeći tu evidentnu razliku, i dijeleći te dvije skupine po osi hladna i daleka antikiziranog ženstva kosovskog ciklusa i avalske „domicilne prisnosti” (sl. 7), povezuje razlike u estetici s razlikama u shvaćanjima jugoslavenstva. „Razlika u estetskom dojmu kosovskih i avalskih karijatida u potpunosti odražava razliku između apriornog, unitaristički definiranog jugoslavenstva i realnog jugoslavenstva koje nacionalno zajedništvo vidi kao spoj povijesno uvjetovanih, različitih ‘plemenskih’ tradicija”,29 zaključuje Hammer Tomić. No da je u vrijeme aktualnosti Vidovdanskog hrama, primjerice, bilo i drugačijih razmišljanja koja su ga htjela preobraziti u panteon srpstva, govori i razgovor koji su vodili Meštrović i srpski političar Ljuba Jovanović- Patak. Ideja tog političara koji je prenio i istovjetno mišljenje predsjednika Vlade radikala Nikole Pašića, bila je da se Meštrovićev hram pretvori u posvetu konkretnim osobama iz vojne i političke prošlosti Srbije. Predlaže da ga se podigne na Kalemegdanu i kao ustupak Meštroviću poveže s kosovskim fragmentima koje je majstor već napravio ili zamislio. Preinaka Vidovdanskog hrama time 10. Ivan Meštrović, skulpturalna dekoracija mosta Beograd – Zemun, skica, 1933. bi se po Jovanovićevu prijedlogu približila ideji francuskog Ivan Meštrović, sculptural decoration of the bridge between Belgrade Pantheona ili njemačke Walhalle. Meštrovićevo neslaganje and Zemun, sketch, 1933 izraženo je u stavu da on ne želi komemorirati nijednu
suvremenu pobjedu niti konkretnu povijesnu osobu. Meštrović posebno ističe da treba proći i vremena da se neka povijesna djela iz novijeg razdoblja ispravno ocijene, kao i neki povijesni protagonisti. Posredno Meštrović zaključuje da „neke figure sasvim iščeznu, a neke ostanu, tako rekuć gole i dobiju natprirodne dimenzije. One onda dobiju općeljudsko značenje a ne neko specifično, ovoga ili onoga plemena”.30 No vrijeme nije radilo za Meštrovićev projekt, pa je sam majstor već ranih dvadesetih godina, osim želje za odlaskom iz zemlje s kojom je upoznao i kralja Aleksandra, nesretan i zbog potpuno promijenjenih okolnosti koje dezavuiraju i osnovnu ideju njegova hrama. „Svjestan političkih dogovora i zapostavljanja kiparskih fragmenata, koji su bili neadekvatno ili nikako izloženi, postalo mu je sasvim jasno kako plastički simbol nacionalnog otpora i novog jedinstva, tj. Vidovdanski hram, nikada neće biti podignut”.31
Plečnikova kritika Hrama kao muzeja Meštrovićevih skulptura 12. Ivan Meštrović, Ban Petar Berislavić, Trogir, kamen, 1933. Vidovdanski hram kao arhitektonska i skulpturalna Ivan Meštrović, Ban Petar Berislavić, Trogir, stone, 1933 suma jugoslavenskog projekta, taj, kako ga Vera Horvat Pintarić naziva, svojevrstan wagnerijanski gesamkunstwerk, na koncu je postao posvetom samoj Meštrovićevoj skulpturi i arhitekturi. Navodeći slovenskog ga prate i pokušaji da mu se da konkretnije povijesno arhitekta Jožu Plečnika, Horvat Pintarić izdvaja njegovo određenje poput, primjerice, srpske Walhalle. Ta mišljenje da je to djelo odasvud pokupilo utjecaje i da se povijesna i religijska nespecificiranost Hrama, napučena već na samoj vanjštini „pokazuje da unutrašnjost nema više mitskim nego vjerodostojnim povijesnim ili vjerskim ideje”.32 No više od te zamjedbe koja se odnosi na gomilanje ličnostima, trebala je biti zapravo mjestom kulta u skulpturalnog elementa s vanjskim karijatidama, konjima, nastajanju, laičkim hramom jugoslavenstva sa stoljetnim lavovima i sfingama i unutrašnjim udovicama i ratnicima ambicijama. Uostalom, u razgovoru s Nikolom Pašićem, koji doslovno zasipaju arhitekturu,33 Plečniku smeta što Meštrović razotkriva svoj naum da budući hram ne bude je „Meštrović napravio muzej za svoje skulpture. Mislim tek jedna simbolička zgrada, nego bi se on „izgrađivao da to nije dovoljno. Figura sama po sebi još ne može biti polako i tijekom nekoliko generacija, na način kolektivnog cilj kojemu bi hodočastio narod”,34 zaključuje Plečnik. umjetničkog rada prema jednom planu, kao što su se u I doista Meštrovićev hram, baš kako i sam Meštrović staro vrijeme izgrađivale katedrale”.35 No, Meštrovićeva navodi, nije hram ni same Kosovske bitke niti slavnih zamisao nije se nikada udaljila, ne od temelja koji junaka, osim po imenu, primjerice kada se skulpturama nikada nisu ni udareni, već od modela koji je izradio koje su izvorno bile anonimne nazovu Miloš Obilić, nakon rimske izložbe iz 1911. godine u svom rimskom Kraljević Marko (sl. 8) i slično. Meštrović, uostalom, ateljeu u Via Flaminiji, a koji se danas čuva, nakon što uporno odbija prijedloge da svoje junake kostimira je šezdesetih godina prošloga stoljeća pronađen u New u ikoju nacionalnu odoru. On jest nominalno hram Yorku, u Narodnom muzeju u Kruševcu. kosovske bitke, ali je u osnovi provedba Meštrovićeva arhitektonsko-skulpturalnog svetišta posvećena vlastitu shvaćanju jedinstva južnih Slavena izniklu više na mitu Cavtatske vratnice političko-vjerskog jedinstva negoli na konkretnoj povijesti, pa i dijelom povijesnoj nevjerodostojnosti aktera tog događaja. On je zapravo, O Meštrovićevu viđenju političkog jedinstva kojemu je kako to misli i Plečnik, propaganda Jugoslavije. Rekli pridružio i ono vjersko govori zorno i grobna kapela Gospe bismo one Jugoslavije u kojoj se malo tko od njezinih od Anđela obitelji Račić u Cavtatu (1920.-1923.). Koncept naroda prepoznaje, o čemu svjedoče i kontroverzije koje zdanja katoličke vjerske kapele i „svejugoslavenskih
Vinko Srhoj: Ivan Meštrović i politika kao prostor ahistorijskog... Ars Adriatica 4/2014. (369-384)
detalja” u eksterijeru, primjerom su još jedne Meštrovićeve programatske poruke. Naime, na vratnicama kapele (sl. 9) pojavljuju se likovi Svetih Ćirila i Metoda, te Grgura Ninskog i Svetog Save. Dakako da Meštrović preko Ćirila i Metoda aludira na zajedništvo kršćanske crkve prije raskola u 11. stoljeću, da je Grgur Ninski dio te ideje i da podignut u Splitu kao samostalan spomenik, unatoč vrlo spornim povijesnim faktima, predstavlja simbol borbe za slavensko bogoslužje. Vratnice Mauzoleja zato su, kako ispravno primjećuje Hammer Tomić, stavile religijsko pitanje u temelje jugoslavenskog zajedništva. „Vratnice grobne kapele obitelji Račić su najizrazitiji primjer takvog pokušaja i predstavljaju ključ kako se jugoslavensko primordijalno 14. Ivan Meštrović, Gradnja Skadra, 1906. jedinstvo treba tražiti i na religijskom planu, unatoč Ivan Meštrović, The Building of Skadar, 1906 aktualnoj konfesionalnoj podijeljenosti”. No, to je još uvijek Meštrović koji s razočaranjem u jugoslavenski ideal nije prešao u kršćanski martirologij kristoloških tema, i tako upravo njegovim političkim programom da se i u plastici obznanio svoj prelazak s idealističkog jugoslavenstva na izrazi politička poruka. I, kako kaže Dragica Hammer katolički misticizam. Vratnice zajedništva i jugoslavenstva Tomić, „zapravo ovdje nema proturječja. Primjena bizantskih naručitelja, ugledne obitelji Račić-Banac, na putovima stilskih obilježja na katoličkoj sakralnoj građevini, tamo gdje su programatske sinteze koja od „jugoslavenskog” se očekuje i podrazumijeva stilski utjecaj zapadnog kruga, portala vodi katoličkoj unutrašnjosti i stilski podcrtano ima funkciju zbližavanja razdvojenih dijelova istoga naroda. od neobizantinizma likova u eksterijeru do art-decoa Međutim, njihovim korištenjem tamo gdje predstavljaju unutrašnjosti. Ali u tipičnoj meštrovićevskoj maniri konstitutivni element uvriježene narodne tradicije, npr. na političke ekvidistancije isti bizantinizam neće podržati pravoslavnoj crkvi (kraljevoj zadužbini u Oplencu, op. a.) kada je, naprimjer, riječ o projektu mosta između Beograda ostvaruje se sasvim suprotan učinak u smjeru afirmiranja i Zemuna (sl. 10), gdje se suprotstavlja namjeri da se most izdvojenog nacionalnog identiteta, u ovom slučaju srpskog, gradi u srpsko-bizantskom slogu. Naoko kontradiktorno a to je bilo ono što je integralno nacionalno shvaćanje, kakvo zauzimanje Meštrovića za različite stileme motivirano je je bilo Meštrovićevo, svakako željelo izbjeći”.36
Konjanička plastika od povijesnih kraljeva i banova do „ahistorijskih” Indijanaca
S obzirom na apsorpcijsku snagu Meštrovićeva eklekticizma, ti politički programi uklesani u kamen ili upisani u arhitektonski nacrt, rijetko kada govore o pobjedi političkog nad plastičkim programom, retorike političkih ideja nad razlozima kiparskog oblikovanja. Meštrović ostaje Meštrovićem i kada dobije narudžbu da na vratima od Pila u Dubrovniku napravi reljef Kralja Petra (1923.; sl. 11). Konjanički reljef kralja umnogome se ne razlikuje od drugog reljefa onog bana Petra Berislavića (1933.; sl. 12) za Trogir, premda je potonji više stiliziran i „kubiziran”. No, ni jedan ni drugi nisu izbjegli ilustrativnost i akademsku rutinu, pa se teže prepoznaje i Meštrovićev način. Ta dva konjanička reljefa u službi povijesti i politike svakako se ne mogu usporediti s konjaničkim skulpturama 13. Ivan Meštrović, Strijelac, Chicago, bronca, 1928. čikaških Indijanaca (1926.-1928.; sl. 13) koje Meštrovića Ivan Meštrović, The Bowman, Chicago, bronze, 1928 (pogotovu u art-decoovskoj stilizaciji) legitimiraju kao
vrsna autora zahtjevne konjaničke skulpture. Čini se i Zagrebu, odnosno žurno prebacivanje u Drniš, da bi da unatoč Meštrovićevu nepodilaženju politici, dapače se preskakanjem crkvenog bdijenja nad odrom kipara njegovu samovoljnom ispisivanju natpisa na reljefu spriječilo da veliki kipar bude „instrumentaliziran” od Kralja Petra mimo želja naručitelja, reljefi zaostaju Crkve, odjeknulo je u domaćoj i inozemnoj javnosti kao za čikaškim skulpturama.37 Kao da je slobodna tema zadnja vijest o politici koja i u smrti stopimice prati barda američkih Indijanaca bila inspirativnija od arbitrarne hrvatskoga kiparstva. Ili zaključno riječima Slađane narudžbe kraljeva i banova. Jednako, po pitanju Josipović: „Sam pokop Ivana Meštrovića iskorišten je Indijanaca, misli i Duško Kečkemet, zaključujući da za političke svrhe, kako od strane državnih vlasti, tako „ovi kipovi prikazuju koliko su važni pravi skulpturalni dijelom i od članova Meštrovićeve obitelji. Katolička crkva osjećaji od ideologije, a Meštrović jedva da je znao nešto pokušala je djelovati u vjerskim okvirima, ali nije uspjela o idealima američkih Indijanaca”.38 Zanimljivo je da izbjeći uvlačenje u političke igre”.39 čikaški Indijanci, jedan s lukom i drugi s kopljem, tek I opet je, zaključimo Matoševim riječima, stoput izražavaju napor, mišičnu napregnutost, bez vidljiva ponavljanim, ali uvijek aktualnim, i u Meštrovićevu oružja (nedostaju i luk i koplje). Meštrović, oslobođen slučaju hrvatska smrt imala više ukusa od hrvatskog predmetnih akcesorija, kao da postiže više. Mišićna općinstva. Povratak Meštrovića u domovinu u kojoj kontrakcija pri izbacivanju luka i strijele ono je na je mislio provesti zadnje godine života, ali razočaran što valja obratiti pozornost, a ne na vrstu oružja, što političkim stanjem u njoj pod novim vlastima, odustavši samo govori o Meštrovićevu fokusiranju na ono u nakon posjeta 1959. godine definitivno od tog nauma, čemu je najbolji: golom ljudskom fizisu oterećenu govori da ni naizgled nepolitičan pokop u zavičajnom nošnje, znamenja civilizacije, pompe političkih, mauzoleju u Otavicama 1962. godine nije Meštrovića ideoloških i povijesnih atributa. I zato je i Meštrovićeva poštedio politike, kao što je ni on nije nikada napuštao. politika u kipu najsnažnija onda kada je najopćenitija, Ispred Mauzoleja Presvetog Otkupitelja u Otavicama, odnosno kada svjedoči ideal, a ne političku pragmu ili gdje će Meštrović biti pokopan, došlo je do političkog partikularnu pojavnost (sl. 14). incidenta uperena prema predstavnicima Crkve koji su Ali da Meštrović ni nakon smrti ne može bez politike, vodili obred.40 I da opet prizovemo Matoša u pomoć, svjedoče i kontroverzije o prijenosu njegova tijela u predstavnici lokalne vlasti pokazali su, posredno, da domovinu i ukopnom obredu. Izbjegavanje tadašnjih hrvatskom općinstvu doista „fali ukusa” i kada na vlasti da se Meštrovićevo tijelo izloži u crkvama u Splitu posljednji počinak treba ispratiti najbolje među nama.
Bilješke
1 Hrvatska politička emigracija iz Austro-Ugarske, na čelu s da su slavenski narodi spremni za konstituciju države koja ima Antom Trumbićem, Franom Supilom, Ivanom Meštrovićem, i svoju kulturno-umjetničku podlogu zajedništva, posebice i drugima, osniva 1915. u Parizu Jugoslavenski odbor s ciljem afirmiranjem kosovske pseudopovijesne podloge kao točke rušenja Monarhije i ujedinjenja u zajedničku južnoslavensku okupljanja oko herojskog mita. državu. Odbor je tijekom Prvoga svjetskog rata razvio značajnu 2 U tekstu o djelovanju Ivana Meštrovića unutar Jugoslavenskog političku aktivnost pokušavajući se nametnuti kao predstavnik odbora Norka Machiedo Mladinić ističe Meštrovićevo južnoslavenskih naroda pod Monarhijom u pregovorima s legitimiranje preko njegove umjetničke popularnosti u pobjedničkim silama Antante i Kraljevinom Srbijom. Odbor se inozemnim krugovima. Navodi da su Supilo i Trumbić svakako nije uspio nametnuti kao pregovarač s Antantom, a i srpska vlada bili poznate ličnosti u međunarodnim diplomatskim krugovima, na čelu s Nikolom Pašićem igrala je dvostruku ulogu (u početku ali da je Meštrović bio poznat u širem krugu, poglavito ignorirajući Odbor i pregovarajući s Talijanima o ustupcima na intelektualaca. „Meštrović je na sastancima i skupovima malo Jadranu), da bi na kraju ipak potpisala tzv. Ženevsku deklaraciju govorio i nije iznosio neke svoje posebne programske ideje, bar kojom se deklarativno jamčila ravnopravnost ujedinjenja tada one nisu zabilježene”. Zaključak je da „Meštrović nije mnogo (1918.) stvorene Države SHS sa Srbijom. Meštrovićeva izlagačka pridonio razradi idejnih programa Odbora, već je sudjelovao u aktivnost diljem Europe trebala je potvrditi da i na kulturnom njihovoj realizaciji, tj. svojim istupima, a posebno preko svojih planu postoji snažna okosnica južnoslavenskog ujedinjenja i djela, bio je ideološki poticatelj ideje ujedinjenja”. NORKA
Vinko Srhoj: Ivan Meštrović i politika kao prostor ahistorijskog... Ars Adriatica 4/2014. (369-384)
MACHIEDO MLADINIĆ, Prilog proučavanju djelovanja Ivana 22 Diskreditirajući ideju Vidovdanskog hrama i uopće Meštrovića u Jugoslavenskom odboru, Časopis za suvremenu graditeljskih i kiparskih aspiracija Meštrovićevih, Krleža povijest, 1 (2007.), 133-156. će, nakon što je posjetio venecijanski Biennale i ondje vidio 3 DRAGICA HAMMER TOMIĆ, Jugoslavenstvo Ivana Meštrovića, maketu Meštrovićeva hrama i skulpture, zaključiti: „Strahovito Srednja Europa, Zagreb, 2011., 1-84, 5. teatralno prazne su te fraze Ivana Meštrovića preštampane iz pučkog katekizma o bogu, i neizrecivo su prazne te graditeljske 4 Londonski ugovor potpisan u tajnosti 26. travnja 1915. između koncepcije Ivana Meštrovića, kao kuće u kojima ne stanuje nitko! Velike Britanije, Francuske i Rusije s Italijom koja bi za prelazak u Ja već godinama lutam po graditeljskom i metafizičkom vakumu redove Antante, uz druge ustupke, dobila i veliki dio jadranskog Ivana Meštrovića u tmini neizvjesnosti i u nemiru iskrenog prostora od Istre i otoka do Dalmacije između Šibenika i Splita i poštovanja i simpatija za njegov talent, zaludu tragajući za otoka sve do Mljeta. Tim tajnim sporazumom Kraljevina Srbija odgovorom. Odgovora tu prosto nema (…) Od torza jednog dobila bi Bosnu i Hercegovinu, Srijem, dio Bačke i Slavoniju bezimenog ženskog lika nastala je Vukosava, od Vukosave te dijelove Južne Dalmacije. Konsternacija izazvana najprije ciklusi udovica, od ciklusa udovica Vidovdanski hram, a od Meštrovićevim, a zatim i Supilovim saznanjima o tajnom planu Vidovdanskog hrama po principu Vidovdanskog misterija – na štetu Hrvatske, umnogome je odredila i rad Jugoslavenskog Vidovdanski ustav”. MIROSLAV KRLEŽA (bilj. 19), 115. odbora u kojemu su sumnje u dobre namjere Kraljevine Srbije 23 MIROSLAV KRLEŽA (bilj. 19), 116. dovele i do odlaska Supila i postupna urušavanja značaja Odbora. 24 JELENA USKOKOVIĆ, Tematika jugoslavenskog mita, u: Mirko 5 IVAN MEŠTROVIĆ, Uspomene na političke ljude i događaje, Rački, Zagreb, 1979., 1-262, 35-44. (ur.) Pero Budak, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1969., 1-392. Prvo izdanje: IVAN MEŠTROVIĆ, Uspomene na političke ljude i 25 Instruktivan i opsežan tekst o toj crkvi donijet je u časopisu događaje, Knjižnica Hrvatske revije, Buenos Aires, 1961., 1-417. Prostor: ZORANA SOKOL GOJNIK – IGOR GOJNIK, Crkva Krista Kralja u Zagrebu Ivana Meštrovića, arhitektonski projekti, 6 IVAN MEŠTROVIĆ (bilj. 5), 46. Prostor, 18 (2010.), 306-321. 7 IVAN MEŠTROVIĆ (bilj. 5), 46. 26 Ovdje treba istaknuti da i na primjeru mauzoleja obitelji Račić 8 IVAN MEŠTROVIĆ (bilj. 5), 46. u Cavtatu Meštrović pokazuje da mu nutrina zdanja oblikovno- 9 MILAN ĆURČIN, O poreklu i detinjstvu Ivana Meštrovića, u: stilski preteže nad vanjštinom. Forma mauzoleja doista ne Meštrović, Zagreb 1933., str. 9-16, 15. donosi ništa novo što nije viđeno u sepulkralnoj arhitekturi, ali je zato skulptorsko-dekoracijska ponutrica vjerojatno najbolji 10 IVAN MEŠTROVIĆ (bilj. 5), 7. primjer oblikovanja nekoga art-deco prostora u nas. 11 IVAN MEŠTROVIĆ (bilj. 5), 9. 27 ANA DEANOVIĆ, Meštrovićeva arhitektura, Čovjek i prostor, 12 IVAN MEŠTROVIĆ (bilj. 5), 10. 108/109 (1962.), 9-10. 13 IVAN MEŠTROVIĆ (bilj. 5), 308. 28 ANA DEANOVIĆ (bilj. 27), 10. 14 IVAN MEŠTROVIĆ (bilj. 5), 308. 29 DRAGICA HAMMER TOMIĆ (bilj. 3), 49. 15 IVAN MEŠTROVIĆ (bilj. 5), 310. 30 IVAN MEŠTROVIĆ (bilj. 5), 135. 16 MOŠA PIJADE, Ivan Meštrović i težnja za stilom u našoj 31 DALIBOR PRANČEVIĆ (bilj. 20), 136. umetnosti, Slobodna reč, 40/41 (1919.), 1-16. 32 MARJAN MUŠIĆ, Meštrović i Plečnik, Mogućnosti, 10/11 17 ANTUN GUSTAV MATOŠ, Meštrović, Hrvatska sloboda, (1983.), 916-925, 922. 101/102/103 (1910.). 33 VERA HORVAT PINTARIĆ, Paradigma Ivan Meštrović, u: 18 IVAN MEŠTROVIĆ (bilj. 5), 29. Tradicija i moderna, (ur.) Arijana Kralj, Zagreb, 2009., 585-689, 654. 19 MIROSLAV KRLEŽA, Ivan Meštrović vjeruje u boga, u: Deset 34 MARJAN MUŠIĆ (bilj. 32), 652. krvavih godina i drugi politički eseji, Zagreb, 1971., 1-670, 110. 35 Meštrović dalje pojašnjava: „Država, ili narod, bi davali 20 DALIBOR PRANČEVIĆ, Suprotstavljanja i imperativi Ivana materijalna sredstva, a umjetnici bi radili uz nagradu, od koje Meštrovića. Fragmentaran pogled na kiparstvo prve polovice 20. bi tek mogli pristojno živjeti, kao i drugi građani, a te nagrade stoljeća u Hrvatskoj, u: Moderna umjetnost u Hrvatskoj 1898.- bi bile gotovo svima iste, uz male nijanse prema godinama rada. 1975., (ur.) Ljiljana Kolešnik, Petar Prelog, Zagreb, 2012., 114- To bi bila neka vrsta radionica-škola, umjesto umjetničke škole u 157, 139. običnom smislu riječi. Umjetnik, ili umjetnici, koji bi izvršavali 21 Zaokružujući šezdesetih godina svoje nepovoljno mišljenje o glavne radove, bili bi ujedno i nastavnici, a mlađi naraštaj bi bili Meštroviću kao političkoj osobi, Krleža mu zamjera da je „ostao mladi pomagači, kao đaci-šegrti, kojima bi se pružila prilika, da dosljedno pasivan” u vrijeme kada je Supilo sve snage unutar uče i dalo bi im se stan i hranu, dok uče i dok ne budu sposobni, Jugoslavenskog odbora upregao u federalistički koncept buduće da i kreativno surađuju”. IVAN MEŠTROVIĆ (bilj. 5), 22-23. države, a da nije podržao ni Trumbića kada je glasovao protiv 36 DRAGICA HAMMER TOMIĆ (bilj. 3), 30-31. Vidovdanskog ustava. Dapače, tvrdi Krleža, „Šestojanuarsku 37 Prethode im Gradnja Skadra (1906.), rani Meštrovićev reljef, diktaturu (1929.) pozdravio je međutim na čelu poklonstvene svojevrstan prototip za Meštrovićeve reljefe, baš kao i reljef bakljade kralju, s lampionom u ruci…”. MIROSLAV KRLEŽA, Umjetnik naroda moga iz iste godine, koji u stilskom pogledu 99 varijacija (lexicographica) – eseji i zapisi, NIP Duga, Beograd, kontinuiraju secesijski lineament, a u proporcioniranju figura 1972., 1-275, 87. koje podnose teret zidanja ili se pogrbljuju pod teretom starosti
Irena Kraševac prepoznaje „grotesknosti karikiranih lica”. IRENA 39 SLAĐANA JOSIPOVIĆ, Politizacija pokopa Ivana Meštrovića, KRAŠEVAC, Ivan Meštrović i secesija, Beč – Münhen – Prag, Časopis za suvremenu povijest, 2 (2007.), 319-338, 337. 1900.-1910., Institut za povijest umjetnosti, Fundacija Meštrović, 40 „Tamo je splitski biskup Frano Franić, prije unošenja lijesa Zagreb, 2002., 1-244, 143-44. S druge, političko programatske u mauzolej, održao posljednji govor u čast Ivana Meštrovića. strane, o čemu se također pisalo povodom Gradnje Skadra, Kada je biskup u svom govoru istaknuo da je Meštrović bio Meštrović šalje poruku da jedino zajedništvo, ali i osobna žrtva za veliki Hrvat i katolik, predsjednik drniškog Narodnog odbora opću stvar (vezano za legendu) mogu izgraditi zdanje jedinstva. Smiljan Reljić dobacio je: ‘Narod tako ne misli!’, a uslijedilo Dakako, riječ je o jugoslavenskom programu „zajedničkog doma”, je još nekoliko sličnih povika: ‘Fašistička huljo!’, ‘Popovsko što je bilo aktualno i tih ranih godina kada Meštrović poziva u smeće!’,’ Zločinci!’, što je izazvalo negodovanje svih okupljenih. pomoć i legendu, za čime će u svome jugoslavenskom idealizmu Kako bi izbjegli fizički sukob, Reljić i nekolicina koja je pokušala posezati u „vidovdanskim” godinama koje dolaze. omesti govor biskupa Franića, povukli su se, nakon čega je 38 DUŠKO KEČKEMET, Ivan Meštrović, McGraw-Hill Book tijelo uneseno u mauzolej i položeno u kriptu”. SLAĐANA Company, New York, 1970. (bez paginacije). JOSIPOVIĆ (bilj. 39), 329.