Anton Vlatković (1725? – Grobnik, Izvorni znanstveni rad / Original scientific paper Primljen / Received: 15. 11. 2020. 1785): An Unknown Painter Active Prihvaćen / Accepted: 17. 1. 2021. UDK / UDC: 75Vlatković, A. in Rijeka and the Croatian Littoral, DOI: 10.15291/aa.3566 and His Family
1. * Možda je on pozlatar koji se*1750.Moždanavodi je on u Terezijanskom pozlatar katastru koji se 1750. navodizauKranjsku kao Herr Terezijanskom Fronz katastru zaFaienz Vergolder. Kranjsku kao Herr Fronz Njegov Rodoslovno sinobitelji stablo je bioZierer slikar i pozlatar Josip Faienz Fayenz Njegov Vergolder. koji je bio sin jerođen okoi1745. bio slikar teJosip pozlatar djelovao i preminuo Fayenz u Kočevju koji je bio rođen 1827. oko 1745. te djelovao O tome vidjeti BORIS GOLEC (bilj. i preminuo 5). u Kočevju 1827. O tome vidjeti BORIS GOLEC (bilj. 5). Genealogical tree of the Zierer family
nepoznati slikar djelatan u Rijeci i Primorju...
Mošćenicama, nastale početkom 18. stoljeća, dok je Mateja Jerman u njegov opus uvrstila poklopac krstionice u župnoj crkvi Sv. Jurja u Lovranu.9 Mihovil Zierer imao je tri sina i dvije kćeri, a najstariji je bio Anton Florentin, svećenik i kanonik zborne crkve grada Grobnika dokumentiran od 1717. do 1736. godine.10 Josip je bio graditelj orgulja – organifex,11 dok je Fran bio drvorezbar poput oca te je s njime radio u Krku.12 Mihovilova starija kći zvala se Marijana, a čini se da je Elizabeta bila njegovo najmlađe dijete. Marijana se prije 1717. godine udala za slikara Ivana Krstitelja Fayenza koji se u grobničkoj knjizi krštenih spominje kao kum nekoliko puta, a 1722. i 1736. godine svećenik zapisuje i njegovo zanimanje – pintur, odnosno malar.13 Elizabeta se dva puta udavala, a iz prvog braka imala je sina Antona koji će postati slikarom. O složenoj dinamici odnosa u obitelji Mihovila Zierera (sl. 1) doznajemo iz ovje- rene kopije njegove oporuke napisane 17. srpnja 1732. godine, sedam godina prije
2. Anton Vlatković, Sv. Luka slika Bogorodicu, 1765., župna crkva Sv. Luke, Rukavac (foto: D. Tulić) Anton Vlatković, St Luke Painting the Virgin, 1765, parish church of St Luke, Rukavac
nepoznati slikar djelatan u Rijeci i Primorju...
3. Fotografija unutrašnjosti rukavačke župne crkve, prije 1943. godine Photograph of the interior of the parish church in Rukavac, before 1943
4. Anton Vlatković, Sv. Luka slika Bogorodicu, 1765., župna crkva Sv. Luke, Rukavac, detalj potpisa i godine (foto: D. Tulić) Anton Vlatković, St Luke Painting the Virgin, 1765, parish church of St Luke, Rukavac, detail with the signature and the year
5. Radionica Josepha Wagnera, Sv. Luka evanđelist (izvor: Beni ecclesiastici in web) Workshop of Joseph Wagner, St Luke the Evangelist
majstorove smrti.14 Nakon što mu je umrla supruga Uršula, negdje između 1727. i 1730. godine,15 Mihovil se sa svojim najstarijim sinom plovanom Antonom Florenti- nom, koji je očigledno bio bonvivan i rasipnik, dogovorio da će ga on, u zamjenu za nasljedstvo, primiti u svoju kuću na brigu i uzdržavanje do smrti. No, sin prvijenac, a k tomu i svećenik, prema svojem se ostarjelom ocu nije lijepo ponio. Kako sam Mihovil na sočnoj čakavštini kaže, on ga je „malo vridno stimal” te ga je na koncu „s velikim mortificationimi, spravil per forcza z Kuche”. Vremešni se majstor morao skloniti kod svojeg drugog sina Josipa, po zanimanju graditelja orgulja, koji se o nje- mu vrlo lijepo brinuo, a otac mu je dopustio da raspolaže njegovom imovinom još za njegova života. U oporuci Zierer ima što reći i o svojim dvjema kćerima. Starijoj Marijani, koju smatra uzornom, ostavlja vrt koji je pokojna Uršula donijela u dotu, a za mlađu kćer Elizabetu prilično nemilosrdno tvrdi: „od gnie ditinstva malo con- solationa i koristi imelismo, ktomu i giur oxenenena budech, doslaie skupa sinom k materi u kuchu, i onde passat 3 letta se hranili, i opravliali na moiu veliku skodu,...”16 O Elizabetinu prvom mužu, od kojeg je na očevo negodovanje pobjegla skupa s ma-
nepoznati slikar djelatan u Rijeci i Primorju...
6. Anton Vlatković, Sv. Luka slika Bogorodicu, 1765., župna crkva Sv. Luke, Rukavac, detalj prikaza Bogorodice (foto: D. Tulić) Anton Vlatković, St Luke Painting the Virgin, 1765, parish church of St Luke, Rukavac, detail with the Virgin
lenim djetetom te se vratila u roditeljsku kuću, znamo samo da se prezivao Vlatković te da su se vjenčali prije 29. studenoga 1722. Njihov sin Anton rođen je oko 1725. godine, a neposredno prije 10. listopada 1726. Elizabeta je obudovjela.17 Nakon ma- nje od godine i pol dana, a svakako prije 16. travnja 1728., preudala se za grobničkog sudca Matija (Mateja) Petrovića.18 Elizabeta je preminula 11. kolovoza 1755. godine, četiri mjeseca nakon što je sastavila oporuku imenujući svojeg sina Antona Vlatko- vića univerzalnim nasljednikom, odnosno osiguravši se da će on moći raspolagati ostavštinom njezina pokojnog šogora kanonika Martina Petrovića.19
nepoznati slikar djelatan u Rijeci i Primorju...
8. Grafički list Majka Božja Trsatska s kratkom poviješću Trsata, nakon 1715., Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Rijeka (izvor: PPMHP) Print Our Lady of Trsat with a Short History of Trsat, after 1715, Maritime and History Museum of the Croatian Littoral in Rijeka
7. Potomci Mihovila Zierera bili su ugledni građani Grobnika te se od trećeg deset- Središnji dio triptiha Majke Božje ljeća 18. stoljeća nadalje njihova imena, a osobito Elizabete Vlatković, poslije Petro- Trsatske, 1310. – 1330., crkva Majke Božje Trsatske, Rijeka vić, i Josipa Zierera, sina i unuka, učestalo javljaju u knjizi krštenih u ulozi kumova. Ondje nalazimo i prvi spomen Antona Vlatkovića 2. siječnja 1739. godine: „Kersti Central part of the triptych of Our Lady of Trsat, 1310-1330, church of Pop Valian substitut Mattiu Jurichichu i Margareti u Zakonu hcher Maru, kumi An- Our Lady of Trsat, Rijeka ton Vlatkovich i Dora Maingotich.”20 On je tada imao oko 14 godina, a u svojstvu kr- snog kuma javlja se u više navrata sve do ožujka 1748. godine. Nakon toga Antonovo ime u potpunosti izostaje sve do 25. kolovoza 1750. godine kada skupa s majkom Elizabetom Petrović svjedoči krštenju Mihovila Valjana, no sada se uz njegovo ime navodi i zanimanje – malar.21 Moguće je pretpostaviti da je Vlatkovićevo izbivanje s Grobnika koincidiralo s njegovim školovanjem, vjerojatno u Ljubljani. Zanimanje Antona Vlatkovića spominje se još dva puta u grobničkoj knjizi krštenih, i to 6. si- ječnja i 12. kolovoza 1753. godine, ali u latinskom obliku – pictor.22 Slikar se 11. siječnja 1754. godine oženio Rozalijom Carinom, kćeri grobničkog porkulaba, odnosno upravitelja kaštela Antona Carine.23 Imali su petero djece: Ma- rijana je bila krštena 20. svibnja 1758., Josip 20. srpnja 1760., Marija 20. prosinca
nepoznati slikar djelatan u Rijeci i Primorju...
9. Franc Jelovšek, oslik u južnoj kapeli crkve Sv. Štefana, 1744., Štepanja (Ljubljana) (izvor: Kulturno društvo Franca Jelovška Mengeš) Franc Jelovšek, fresco in the southern chapel of the church of St Stephen, 1744, Štepanja (Ljubljana)
1763., a blizanke Lujza i Elizabeta 10. listopada 1766. godine.24 Njihove živote mo- žemo pratiti u knjigama krštenih, vjenčanih i umrlih u Grobniku i Rijeci,25 a kraj pripovijesti o ovoj obitelji na Grobniku simbolički obilježava prodaja obiteljske kuće sestara Marije i Lujze, udane Orlando, 1822. godine Mateju Durbešiću.26 Anton Vlatković u matičnu je knjigu umrlih u Grobniku upisan 4. veljače 1785. godine, preminuvši sa 60 godina, a njegova žena Rozalija čak 22 godine poslije, toč- nije 8. ožujka 1807., u dobi od oko 84 godine.27 Kao što je već istaknuto, opus slikara Antona Vlatkovića ostao je do danas nepo- znat. No, to se izmijenilo čitanjem potpisa na slici Sv. Luka slika Bogorodicu (sl. 2) što se čuva u župnoj crkvi posvećenoj istom evanđelistu u Rukavcu, malom mjestu smještenom na sjeveroistočnim padinama Učke. Rukavačka kapela svakako je bila izgrađena prije sredine 17. stoljeća, jer ju je 31. listopada 1658. posjetio pulski nad- župnik Horatio Moreschi uime generalnog vikara Pulske biskupije koji je tada bio u vizitaciji. Pripadala je Bratovštini sv. Luke i imala je dva oltara: glavni je bio ne- posvećen, a oltar svetih Petra i Pavla dobio je zabranu bogoslužja zbog neopremlje- nosti.28 Novu crkvu, podignutu najvjerojatnije na njezinu mjestu, 1883. posvetio je
nepoznati slikar djelatan u Rijeci i Primorju...
10. tršćanski i koparski biskup Ivan Nepomuk Glavina (1882. – 1896.), no tu je građe- Anton Vlatković, Sv. Ivan vinu 1943. godine pogodila granata ispaljena iz njemačkog tenka. U ruševnom je Krstitelj propovijeda u pustinji, crkva Sv. Marije od Porta, stanju ostala do 1982. godine kada je obnovljena prema projektu Antona Juretića Bakar (foto: D. Tulić) (Martinovo Selo, 1941. – Rijeka, 2010.).29 Fotografija unutrašnjosti rukavačke crkve Anton Vlatković, St John the nastala prije granatiranja (sl. 3), kao i fotografije snimljene prije posljednje obnove, Baptist Preaching in the Desert, svjedoče da je glavni mramorni oltar bio slavolučnog tipa s visokim tabernakulom i church of Our Lady of the Port, kipom sv. Luke izvedenim u istom materijalu. Njegovi su fragmenti, kao i kip titula- Bakar ra, danas izloženi u crkvi, desno od glavnog oltara, a iznad njih je na zidu obješena
nepoznati slikar djelatan u Rijeci i Primorju...
11. Vlatkovićeva slika. Kako pokazuje predratna fotografija interijera, ona nije bila dio Anton Vlatković, Sv. Ivan Krstitelj opreme glavnog oltara podignutog krajem 19. stoljeća, no je li se izvorno nalazila propovijeda u pustinji, crkva Sv. Marije od Porta, Bakar, detalj u Rukavcu ili je pri obnovi 1982. godine poklonjena crkvi lišenoj inventara, danas (foto: D. Tulić) nije moguće utvrditi.30 Anton Vlatković, St John the Baptist Kompozicijom slike Sv. Luka slika Bogorodicu (100 x 80 cm) dominira lik evan- Preaching in the Desert, church of đelista koji sjedi na klupici odjeven u tuniku i plašt jarkih boja.31 U rukama drži Our Lady of the Port, Bakar, detail paletu i kistove, a glavu je, prisjećajući se Marijina izgleda, zamišljeno okrenuo od platna koje, umjesto štafelaja, pridržava anđeo.32 U pozadini se vidi vol, simbol evan- đelista, te kerubinske glavice ispred oblaka i fragmenti monumentalne arhitekture. U desnom donjem kutu prikaza, uz slikarski alat, nalazi se otvorena knjiga s citatom iz Evanđelja po Luki (11:27) na latinskome: „Beatus venter/ Qui te Portavit/ et ubera quae/ suxisti.” Uz sam donji rub platna vidi se natpis: „Vlatkovich Pin. Grobnicij 1765” (sl. 4). Svijetla i intenzivna paleta, decidirani plasticitet oblika i naglašeni chia- roscuro, pokrenuta draperija, pa čak i tipologija robusnih likova pokazuju da je Vlat- ković tijekom šezdesetih godina bio pod snažnim utjecajem najvažnijih kranjskih majstora koji su djelovali sredinom 18. stoljeća, poput Franca Jelovšeka (Mengeš, 1700. – Ljubljana, 1764.), Valentina Metzingera, Fortunata Berganta (Mekinje pri Kamniku, 6. srpnja 1721. – Ljubljana, 31. ožujka 1769.) i Antona Cebeja (Ajdovšči- na, 1722. – nakon 1774.). Osim što se po svoj prilici u Ljubljani školovao krajem pe- tog desetljeća settecenta, grobnički je slikar vrlo vjerojatno nastavio održavati veze s gospodarskom i kulturnom prijestolnicom Kranjske kojoj je Rijeka skupa sa svojom okolicom trajno gravitirala. Tomu je svakako doprinijela i činjenica da je njegov bra-
nepoznati slikar djelatan u Rijeci i Primorju...
12. tić Mihovil Anton Fayenz, također slikar, ondje živio i djelovao najmanje od početka Anton Vlatković, Ex voto, crkva pedesetih godina 18. stoljeća. Vlatković je u Ljubljani vjerojatno pribavio i grafički Svetih Kuzme i Damjana, Sv. Kuzam (foto: D. Tulić) predložak za prikaz sv. Luke koji nije nužno bio reprezentativan: možda je bila riječ o reprodukciji u nekoj liturgijskoj knjizi ili o kakvom nepretencioznom listu poput Anton Vlatković, Ex voto, church of Sts. Cosmas and Damian, Sv. Kuzam onog nastalog u venecijanskoj radionici Josepha Wagnera (Bregenz, 1706. – Vene- cija, 1786., slika 5).33 No, kompozicija sa svetcem koji radi uz asistenciju anđela te ispred fragmentarno prikazane monumentalne arhitekture vjerojatno je derivirana iz slavnih uzora, poput Guercinove (Cento, 1591. – Bologna, 1666.) slike nastale 1652. – 1653. godine za glavni oltar crkve San Francesco u Reggio Emiliji34 i oltarne pale Jacoba (Jacquesa) van Schuppena (Fontainebleau, 1670. – Beč, 1751.) načinje- ne neposredno prije 1737. godine za bečku Karlskirche.35 Iznimno je zanimljiva i Vlatkovićeva intervencija u ikonografiju prikazanog djela. Naime, rimski i, općenito, talijanski slikari u pravilu su prikazivali sv. Luku kako slika slavnu ikonu Salus Populi
nepoznati slikar djelatan u Rijeci i Primorju...
Romani iz crkve Santa Maria Maggiore, a njezine su brojne kopije počele, uz veli- ku potporu isusovaca, intenzivno kolati Europom od 16. stoljeća nadalje. Isusovci iz Ingolstadta svoju su kopiju preimenovali u Mater ter admirabilis (Triput Divna Majka), pa se ona, umjesto rimske slike, na djelima bavarskih i srednjoeuropskih slikara najčešće prikazivala na štafelaju sv. Luke.36 Identičnu je strategiju primijenio i Anton Vlatković jer na slici iz Rukavca anđeo pridržava platno na kojem je naslikan središnji panel triptiha Majke Božje Trsatske (sl. 6 i 7). No, iako je iz detalja poput zlatoveza na Marijinoj odjeći jasno da je grobnički slikar trsatsku ikonu vrlo dobro poznavao, za svoj rad poslužio se i grafičkim listom na kojem je prikazana „čudo- tvorna slika” s kratkom poviješću Trsata, od dolaska Nazaretske kućice, pa sve do krunjenja ikone Majke Božje Trsatske 1715. godine (sl. 8). Ovaj raritetni list koji, u osnovi, ponavlja grafiku iz 1641. priloženu u Glavinićevoj Historia Tersattana, sva- kako je nastao u razdoblju između 1715. i 1765. godine, no vjerojatno neposredno nakon krunjenja trsatske slike.37 Opusu Antona Vlatkovića sada je moguće pridružiti još nekoliko djela koja su najvjerojatnije nastala prije slike iz Rukavca i predstavljaju grobničkog slika- ra u donekle drukčijem svjetlu: umjesto utjecaja intenzivne palete i efektnih, no jednostavnih kompozicijskih rješenja što se ponajprije povezuju s proizvodnjom Metzingerove, a zatim Cebejeve radionice iz šezdesetih godina settecenta, na tim je radovima prisutan spoj pomalo rustikalnog izraza i klasičnih uzora, svijetlog no donekle ugašenog kolorita i naglašenih kjaroskuralnih akcenata s obrubnim linijama, diskretnog plasticiteta oblika i nelogičnih sjenčanja, impozantnih likova markantne fizionomije te prostornih i anatomskih nedosljednosti. Riječ je ovdje o jasnom utjecaju slikarstva Franca Jelovšeka te se može pretpostaviti da je Anton Vlatković prvu slikarsku pouku u Ljubljani stekao baš u njegovoj radionici.38 Za- nimljivo je da su Vlatkovićeva djela nastala tijekom pedesetih godina 18. stoljeća stilski najbliža Jelovšekovim freskama iz prethodnog desetljeća, poput onih u crkvi Sv. Lucije u Skaručni nedaleko od Trbovlja ili u crkvi Sv. Jurja u Šenčuru kod Kra- nja, oba iz 1748., ali još više osliku crkve Sv. Štefana u Štepanji (Ljubljana) iz 1744. godine.39 Naročito su sugestivne sličnosti između Jelovšekove tipologije likova i njihove odjeće u, na primjer, južnoj kapeli štepanjske crkve, na osliku iza prikaza Raspeća (sl. 9) i Vlatkovićevih muškaraca, žena i djece na oltarnoj pali Sv. Ivan Krstitelj propovijeda u pustinji (300 x 181 cm, slika 10) što se nalazi na drugom oltaru desno u crkvi Sv. Marije od Porta u Bakru.40 Taj je oltar utemeljio senjski biskup, Riječanin Ivan Krstitelj Agatić (1617. – 1640.), a Matija Mažić 1929. godine objavljuje da je sve oltare u crkvi Majke Božje (Sv. Marije od Porta) pozlatio, poli- kromirao i obnovio „god. 1757. slikar Antun Latković, troškom Kapitula.”41 Osam godina poslije isti autor navodi da je Ivan Vlatković restaurirao sliku na oltaru sv. Ivana Krstitelja 1750. godine.42 Bez obzira na nepouzdanost Mažićevih bilježaka, svakako nastalih na temelju čitanja arhivskih dokumenata, može se zaključiti da su pedesetih godina 18. stoljeća Antona Vlatkovića angažirali bakarski kanonici za izradu pale za oltar sv. Ivana Krstitelja (sl. 11), ali i za obnovu drvenih oltara i, eventualno, slika koje su se tada u crkvi nalazile. Vlatkovićevo je djelo i votivna sličica (ulje na drvu, 37 x 27 cm, slika 12) što se čuva u crkvi Svetih Kuzme i Damjana43 u naselju Sv. Kuzam, smještenom iznad Bakra. Bolesnik ili bolesnica leži na krevetu, s bijelim turbanom na glavi, pokriven tamnom ponjavom, u oskudno uređenom interijeru, dok pogled upire u nebo zazi- vajući svete Kuzmu i Damjana što se ukazuju na oblacima, držeći u rukama muče- ničke palme i instrumente svojeg zanata: kutiju s lijekovima i knjigu. U lijevom do- njem kutu prikaza velikim je slovima ispisano: „EX VOTO”. Jednostavnost prikaza kod kojeg se još osjeća odjek Jelovšekova slikarstva, naglašavanje linija, kao i nešto smireniji chiaroscuro nego na bakarskoj slici smještaju vremenski ovo djelo izvorne
nepoznati slikar djelatan u Rijeci i Primorju...
13. Anton Vlatković (?), Sv. Aja, dominikanski (nekad augustinski) samostan Sv. Jeronima, Rijeka (foto: D. Tulić) Anton Vlatković (?), St Aia, Dominican convent (formerly Augustinian monastery) of St Jerome, Rijeka
slikarske fakture negdje između Sv. Ivana Krstitelja i Sv. Luke iz Rukavca, odnosno prije ili oko 1760. godine. U prostoru između sakristije, prije kapele Sv. Trojstva, i nekadašnje augustinske crkve Sv. Jeronima u Rijeci čuva se prikaz sv. Aje (120 x 72 cm, slika 13). Svetica se još naziva Agia, Aya i Austregildis. Bila je udana za sv. Hidulphusa od Hainaul- ta, plemića i dvorjanina, s kojim se razišla kako bi se oboje zaredili. Aja je postala benediktinka i ušla u samostan u Monsu u Belgiji, gdje je preminula oko 711. go- dine. Prema legendi, svetica je spriječila nepravdu progovorivši iz groba te se zbog toga smatra zaštitnicom od nepravednih optužbi.44 Na slici je prikazana u neobičnoj kombinaciji aristokratske i benediktinske odjeće: odjevena je u ružičastu haljinu pre- ko koje je prebačen plašt podstavljen hermelinom, a na glavi ima crni redovnički veo. U desnoj ruci drži raspelo, a u lijevoj košaricu punu spisa. Na stolu na kojem
nepoznati slikar djelatan u Rijeci i Primorju...
stoji natpis „S. Aja ora pro nobis”, odložene su dvije krune i žezlo što aludira na napuštanje svjetovnog života u korist onog samostanskog. Desno od svetice stoji natpis „Prodigiosa Patrona Contra Injustas Lites”, a ispod prikaza „O SANTA AJA, PROTETTRICE DEI TRIBOLATI/ DA LITI INGIUSTE PREGATE PER ME”. Riječ je ovdje o doslovnoj kopiji slike što se čuva u ženskom benediktinskom samostanu San Daniele u mjestu Abano Terme kraj Padove koja, poput drugih umjetnina iz iste zbirke, potječe iz riječke crkve Sv. Roka ili samostana koji su bili građeni tijekom prve polovice i sredine 17. stoljeća.45 Platno slike iz riječkog samostana Sv. Jeroni- ma u prilično je lošem stanju sačuvanosti: u znatnoj je mjeri preslikano, prekriveno prljavštinom i potamnjelim lakom. No, ispod svega se nazire specifična tipologija i tretman površina kakav možemo vidjeti na slici Sv. Ivan Krstitelj propovijeda u pu- stinji iz Bakra. Za pouzdanu atribuciju Antonu Vlatkoviću, sliku Sv. Aja trebat će neophodno očistiti i restaurirati, no isto vrijedi i za sva druga ovdje donesena djela. Naime, nji- hove su slikane površine prekrivene prljavštinom ili preslikama koje priječe pouz- dan uvid u majstorov rukopis. I pored toga, u skoroj će se budućnosti opus Antona Vlatkovića vrlo vjerojatno moći dopuniti ponekim djelom iz brojnih crkava i kapela riječkog i bakarskog zaleđa.
PRILOZI
Dokument 1. HDA, Vlastelinstvo Grobnik, G – 5 (4) Prijepis oporuke Mihovila Zierera, napisane 17. srpnja 1732.
Im Namen Gottes zu Grobnik Nota … 17 Jul 1732. 1. Starine ili otocsanstva pri meni se nenahodi, za to moim sinom se spripcsam. 2. Momu sinu Plovanu bil sam zapisal za patrimonium vinograd Radognia gorni kus. Ktomu gorni kus verta za gradom, buduchi pak da me on po smerti materine zval k sebi, da me oche mantegnat: hranit, i dersatme, kako ocza do smerti, i da od meni nisdar potribuje, nego da mu ostavim po smerti moje patrimonium, i to in presencia Nih Gospotsvo Gospodina Kapitana, i moga sina Josefa. Stal sam snim u kuchu in circo letta dva, ali me malo vridno stimal. Kako snaju Gospda Redovnici, i ostali kiso pratikali Kuchu, dokli najsada me spravil s velikimi mortificationimi, spravil per forcza z Kuche, kademe pak moj sin Josef k’sebi uzel, i do sada me mantignia i stima, da sam hvala Bogu zadovolyan u svemu. Radi toga revociram da isti patrimonium, i hranim- ga, kime da xitak, a Plovanu neka bude del bratinski od onoga maloga csa ostane, a tuxil sam ga Pres. Gospodinu Biskupu da csini smanom racsun, i da me plati csa samu posudil na negovu brosniu, i platil za nega dugi, i gur beneficiat buduchi, ali nekako se ne da k redu, da bise smanom giustal. Zato akobime Bog ksebi sval, nahodise pisma od moih ruk polak conscientia, csa sam negovoga priel, i kamo je csa potrosena na negovu fabriku u kuchu, kakome prosil, i pak chasam gniemu dal, i za nega platil da mogu bratija snim rachun uchinit, i platit se od nega. 3. Akobin ia i jos cha poxivil, i moi sin Josef na me traxil za hranu: bolest, i pokop, a moja intradica nebi mogla dosechi, puschiam ga, da slobodno polak conscientia mo- rese naplatit na momu ad libitum, svam materinstvom, ostalo neka bratija rastili na 3 delli, akoie ravno malo, stavil sam jih u dobar nauk, da more svaki dobit i hranit se, a
nepoznati slikar djelatan u Rijeci i Primorju...
cha ostaie meni duxan plovan, od onoga da se da momu sinu Franu za sposnatie, da me pomogal dobit, za se i za drugi, dukat dvaiset i pet:orudie moie, ye u Riku, akobi koristno doslo K’rukam da Jose da Franu treti del, ostallo da bude Josefu, jer e sada u moioi starost i slabost neimam prigledbu, ni pomochi od nekoga, nego od Josefa. 4. I jos u xivoti materine, dokonchala ie smanom skupa, da vert pred gradom od Kuncharicha do Ivana Mangoticha, cha ie gnie starine, a meni zapisano u dotti, sko- dabi rastiliti, nego da bude fide commis, da ga uxiva najstarie Ered xenskoga spola za svim pristojanstvom, plati svako letto gospodi soldi 10. Ktomu duxni budu pod prokletstvo svako letto chinit iednu s. massu stichiu za pok. babu Katarinu Markusich, buduch gniu spravlienje bise i to na obhodni dan gniege. I josh ostavliam Mariani skupa s ovim vertom vinograd mali Babin chaie materin- stva, a cha sam ga nasadil daruiem melioratio. 5. Lisabethu nemorem polak conscientia iednachit Marianni iz uzroka daie Mari- anna potlese oxenila, ne malo ne veliko uxivala kuchiu, a Lisabetha od gnie ditinstva malo consolationa i koristi imelismo, ktomu i giur oxenenena budech, doslaie skupa sinom K materi u kuchu, i onde passat 3 letta se hranili, i opravliali na moiu veliku skodu, i jios kada se prodal vinograd Dubhanie za plovanov dug, dalsam materi pok. dugat trideset, chaie Lisabetha s’materom potroshili ne milomu na preiudicium Ma- rianna. Ostavliam Lisabethu vert za gradom gorni i dolni kus, chaie polovica starine materine, ostavliam dobrovolno kus vinograda u gornemu Kusu Radognie, chasam Kupil od Berchana, ostavim goi suknu skarlatnu, i supiczu lipu s’zlatnim kordunom. 6. Hkyeri miluyem, dassobili slochesto spravno odisli od Kuche pres blago, pres po- stelie, skrinie, i ostalle robbe senske, buduch ia zapegnalsam u moioi bolesti Gdnu pok. Otavio Bonichu za dugat trideset a pegn ili zaklad vridnoie duk. 74 na to dalsam bil spervine pok. Gospodinu duk. 25 a Markusichi daliso u ov rachun in despoisto nik. Gosp. Gospodinu Lumagu.. Kat. 29: ako ravno yesam za to toliko krat hodil, i nosil pinez za odkupit zaklad, nisdar nisam mogal opravit, zach bise vecha sila, nego pravi- ca, i kie iachi, da tlachi, iako se se Gospodin Bonich smoim Hkyeram ne komoda, oche Bog pravica uchinit, ostavliam Marianni moi postel, toie slamnica, stramacz veliki, dva gusina velika: iedan bilacz veliki iedan bilacz magne i iednu pugnavu, neka bude po- moch Hkyeri gnie, koy se naipervo sricha namiri. Pri Andriu Relczu podhumom yesso 4 ovcze na inventari, neka Marianna da Lisabethi peticz 6 a neka ona terzi ovcze ako bise Franov sin iedan ucsil organat, ostavim spinetu ku sam kupil za duge benetackih 10, ako ne bude gim potribno, neka stoi pri Josefu, akoje ruinana nekaga plovan csini popravit, a ko bi Fran cha zabavlial, da ie dal meni, Kada sam se pravdal u Bakru za dottu, cekini pet, nebude mu za prijeto, znam da me dal i dasam priel od nega cekini 3, chaie zaslusil s’moim slugom Jakovom, alie to dobil ie sotto potestate del padre s’moim slugom i orudiem vignograd Radognia dolni kuss plati permanie vino berchi gorni kus Radognia berchi, Berchanov kus berch babinacz bercha. Dusan sam ostal oltaru S. Marie od Rosaria za fit od kuche peticz 10 i nekoliko soldini. Moga pok. sluga Jakova sestri, ali nai blisa parenti, kije potribno, da se da jedan cekin ili peticz 15 i to od moga pres prigovora. Michael Zierer
nepoznati slikar djelatan u Rijeci i Primorju...
Dokument 2. HDA, Vlastelinstvo Grobnik, protokol 1. 1709. – 1775. no. 311. Oporuka Elizabete Petrovich
Va Ime Boxie y Dive Maria Amen Letta 1755: dan 11 Aprilia u Kastelu Grobniskom. Na instanciju Sigre Antonia Vlat- kovichia, suprot heredom Pok. Gdina: Martina Petrovichia Kanonika bij spravliani po- stovani suci od letta sud: Jurai Linich mladi puski, drugi sudac gosposku Anton Moho- vić, Sud: Juraj Linich stariji y sud. Mati Perusich y razumivsi testament pok. Gospodi- na Martina Petrovichia, zazavsi na pomoch ime Boxie odsudise y sentencije po zakonu Vinodolskom, da xena zdexadi svoie postenia ostace gospodarica y hered svoiega muxa y svega imania y pristoianstva niegovoga; zato nahodechi se sa da ona bolestna na svoioi posteli y nahodechiu heredi prijeti y prigliedati do nie smerti y platiti niemu sinu Sigre Antonu Vlatkovichu, chaie on nioi posudil y zaniu platil kakoie on pred pravicu u pismih skazal, zato odluchise y stalno sentenciase da nie sin Sigre Antonio Vlatkovich imade materu prigliedat do nie smerti, a po smerti … mater zemliu spraviti kako je namira pristoy, a po smerti moij da ostane niemu sinu Sigre Antonu Vlatkovichu sve chase nahodi, daie on gospodar z onim davati, y zonim obernut kamo niemu drago, kako pravim svoim, s tim putem y kondicionom: da on ima plachiat svako letto tri S. Mase kantane prechasnoi gdi: kanonikom grobniskim ostavliene a testamentu pok. gdi- na kanonika Martina Petrovichia, koie mase imaiu biti zapisane na tabuli polak nase odluke, yos da ima kupiti iedan spodoban parament svoium spravun u crikvu s: s: Apa- stolom Filipa y Jakova nachih patronij, y ako ova sentencija napuniena bude da heradi Petrovichi imaju sigdar mirovani biti, a Sigre Antonio Vlatkovich ostaie universal hered cha odluchismo y sentenciasmo svakim bolim nachinom. Za porkulaba grobniskoga Gdina: Antona Karine y za kancillara Gdina: Josefa Zierera, a nahodechise ova oba dva darbina Z Antonom Vlatkovichiem, zato ja od zdola podpisan bih nato oprosen od iedne y druge strane y postovanih sudac za ispisati onu nihovu odluku y nahotechise y nemoguchi na nihovie prosnie uskratiti ispisah kako postovani suczi dokonchase ochito stavsi ova sentenciu iednoi y drugoj strani pred svedoki dan y letto koie zgora zaradi vechiega verovania y kriposti radi z moimom rukom podpisah se tako.:
Pred svidoki Simun Bakovich grasdnik Antun Rundich soldat gosposki Sergon Franosich
Ispisah ovu odluku prosen od obih stran y postovanih sudac, Martin Zakaria kano- nik i Kanciller kapitulski
nepoznati slikar djelatan u Rijeci i Primorju...
BILJEŠKE 1 Ovaj su rad sufinancirali Hrvatska zaklada za znanost putem Metzinger: življenje in delo baročnega slikarja, Ljubljana, 2000., projekta IP-2016-06-1265 „ET TIBI DABO: naručitelji i donato- 120–121, 268–269, 337–339, kat. 84, 46–53, 312; DAVID KRA- ri umjetnina u Istri, Hrvatskom primorju i sjevernoj Dalmaciji ŠOVEC, Valentin Metzinger (1699-1759): Lorenec na kranjskem, od 1300. do 1800. godine” i Sveučilište u Rijeci putem projekta Ljubljana, 2000., 176–177, 188, 203, 227 kat. 30–33, 83, 126, 209; „Barokna Rijeka” (uniri-18-85-1219). Arhivsko istraživanje pro- VIŠNJA BRALIĆ, Barokno slikarstvo u sjevernojadranskoj Hrvat- vela je Antonella Vlaše prigodom pisanja diplomskog rada „Sli- skoj – slikari, radionice i utjecaji (doktorski rad), Zagreb, 2012., kar Anton Vlatković (1725.? – 1785.)” obranjenog u srpnju 2019. 188–193, 195–199, kat. 502, 503, 531, 595–603. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci (mentor prof. dr. sc. 5 U arhivskim dokumentima može se naći više varijanti slikareva Nina Kudiš), a atributivne prijedloge za Vlatkovićeva djela, osim imena (Giovanni, Giovanni Battista, Janez Krsnik) i prezimena potpisane slike iz Rukavca, dala je Nina Kudiš. Autorice zahvalju- (Faijencz, Fagienz, Fogent). Već je krajem 20. stoljeća zamije- ju mr. sc. Ladislavu Dobrici, arhivskom savjetniku u Hrvatskom ćeno da u riječkim crkvama postoji veća grupa vrlo sličnih, no državnom arhivu u Zagrebu, zbog pomoći pri traženju arhivske umjetnički relativno skromnih djela koja se mogu datirati u 18. građe o obitelji Zierer, zatim vlč. Matiji Žugaju iz župne crkve Sv. stoljeće. Višnja Bralić u svojem doktorskom radu (bilj. 4, bez pa- Luke u Rukavcu te vlč. Nikici Juriću iz župne crkve Sv. Andrije u ginacije, kat. 544), autora naziva Slikar „Ekstaze sv. Augustina” Bakru. Zahvaljuju, nadalje, izv. prof. dr. sc. Damiru Tuliću na fo- prema platnu iz nekadašnjeg augustinskog samostana, datira- tografijama djela ovdje pripisanih Antonu Vlatkoviću te, osobito, nom u 1716. godinu, te iznosi mišljenje da je on bio aktivan u na maksimalno uvećanom detalju potpisa na slici iz Rukavca, koji Rijeci samo u prvim desetljećima 18. stoljeća. Da je riječ o Ivanu je, takoreći, pokrenuo lavinu. Krstitelju Fayenzu (Giovanniju Fogentu), prvi je put predloži- 2 O gospodarskoj povijesti Rijeke u 18. stoljeću vidjeti: GIOVANNI la Nina Kudiš u izlaganju na znanstvenom skupu Sedam stolje- KOBLER, Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, II, ća augustinskog samostana u Rijeci (Rijeka, 22. – 24. listopada Fiume, 1896., 62–123; GIUSEPPE VIEZZOLI, Contributi alla 2015.), naslovljenom Slike u crkvi svetog Jeronima i u nekadaš- storia di Fiume nel Settecento. Il commercio, Rivista Fiume, X/I- njem augustinskom samostanu u Rijeci (rad će biti objavljen u II (1933.), 3–178. Gotovo potpuno neistraženom tematikom ri- zborniku skupa koji je u pripremi). Utvrđivanje identiteta autora ječkih naručitelja umjetnina u 17. i 18. stoljeću u posljednje se ove grupe slika omogućilo je povezivanje poznatih podataka o vrijeme sustavno bavi Mario Pintarić u okviru istraživanja pove- obitelji Fayenz iz gradića Višnje Gore u Kranjskoj s onima koji zanih s temom njegova doktorskog rada. Stoga su, na primjer, na su otkriveni o Ivanu Krstitelju te nedostaju u rekonstrukciji nji- međunarodnom kongresu Naročniki, posredniki in beneški umet- hove genealogije i aktivnosti u slovenskoj literaturi. Tako sada niki na Dunaju in v cesarskih deželah (1650–1750)/ Patrons, Inter- znamo da je Ivan Krstitelj Fayenz bio unuk slikara Francesca mediaries and Venetian Artists in Vienna and Imperial Domains Faenzija iz Bergama koji se nastanio u Višnjoj Gori sredinom (1650–1750) (Ljubljana, 24. – 26. 9. 2020.) on i Damir Tulić imali 17. stoljeća te je ondje osnovao obitelj. Njegov sin Franc Ksaver izlaganje naslovljeno The Finest 18th Century Art Commission in (1660. – 1693.) bio je također slikar, no umro je kada je njegov Rijeka: the Orlando Family and the Presbytery of the Collegiate sin imao samo tri godine. Ivan Krstitelj 1708. tužio je svoju maj- Church of St. Mary’s Assumption. Zbornik radova sa skupa je u ku Uršulu, koja se u međuvremenu preudala, tražeći nasljedstvo pripremi. koje mu je pripadalo od oca. Može se pretpostaviti da je ubrzo 3 Recentne spoznaje o Antoniju Michelazziju vidjeti u: MARIO nakon toga mladi slikar napustio Kranjsku i nastanio se u Rijeci. PINTARIĆ, Antonio Michelazzi, »di professione, scultore de’ U popisu gradskih obrtnika iz 1726. godine (Državni arhiv Ri- Marmi«: novi arhivski prilozi za riječkog kipara, Zbornik za jeka /dalje DARi/, Općina Rijeka (JU-2), Commercialia, kutija umetnostno zgodovino, LIV (2018.), 99–117; DAMIR TULIĆ, 386, br. 18, Specification delle Arti, et Artisti, che quivi si atro- MARIO PINTARIĆ, Io Antonio Michelazzi, Architetto di pro- vano, e che possono dar qualche susidio à Sua Maesta Cesarea fessione. Nepoznati majstorovi projekti i nacrti za Krk, Omišalj, e Cattolica, bez paginacije) koji je dao sastaviti riječki kapetan Senj, Karlobag i Rijeku, Ars Adriatica, 9 (2019.), 107–132; MA- Giuseppe Vicenzo de Marotti, pod natuknicom „Pitori” navo- RIO PINTARIĆ, DAMIR TULIĆ, Antonio Michelazzi i Frances- di se samo njegovo ime. U knjizi umrlih što se čuva u riječkoj co Cabianca: nova djela u Italiji i Hrvatskoj, Ars Adriatica, 10 zbornoj crkvi Uznesenja Marijina, dana 8. rujna 1768. godine (2020.), 141–164. (f 38) stoji da je u svojoj kući, u dobi od 78 godina, preminuo Giovanni Fayenz, primivši posljednju pričest te je u istoj crkvi i 4 O brojnim riječkim djelima Cristofora Tasche te o njegovim ve- pokopan (na ovom se podatku najsrdačnije zahvaljujemo Mariju zama s riječkim naručiteljima u trajanju od gotovo četvrt sto- Pintariću). O obitelji Fayenz vidjeti IRVIN LUKEŽIĆ, Grobnički ljeća vidjeti VIŠNJA BRALIĆ, Slikar Cristoforo Tasca između biografski leksikon, Rijeka, 1994., 67 i BORIS GOLEC, Višnje- središtā i periferije, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 38 gorski slikarji 17. in 18. stoletja, njihovo socialno in naročniško (2014.), 117–132; NINA KUDIŠ, I teleri del presbiterio di San okolje, Acta historiae artis Slovenica, 24/1 (2019.), 41–50. Pietro di Castello, La chiesa di San Pietro di Castello e la nasci- ta del patriarcato di Venezia (ur. Gianmario Guidarelli, Michel 6 IRVIN LUKEŽIĆ (bilj. 5), 241; IRVIN LUKEŽIĆ, O obitelji du- Hochmann, Fabio Tonizzi), Venezia, 2018., 251–271; DAMIR borezbara Zierera u Grobniku, Dometi, 1–3 (1984.), 139–144. TULIĆ, Cristoforo Tasca i Giovanni Battista Augusti Pitteri: 7 IVAN ŽIC-ROKOV, Drvorezbarski radovi iz doba baroka u Krč- nepoznate slike i njihovi naručitelji na sjevernom Jadranu, Ars koj katedrali, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Adriatica, 9 (2019.), 89–106 te osobito 92–93. Za platna Valenti- 381/VIII (1978.), 100. Žic-Rokov ne specificira o kojoj je kapeli na Metzingera u Rijeci i okolici vidjeti ANICA CEVC, Valentin riječ i navodi da je datum potpisivanja ugovora 30. kolovoz 1687.
nepoznati slikar djelatan u Rijeci i Primorju...
godine. No, najvjerojatnije je riječ o lapsus calami, jer u prethod- vatski državni arhiv (dalje HDA), Vlastelinstvo Grobnik, G – 5 noj rečenici iznosi podatak da su drvorezbari u Krku radili od (4); DARi, Mk, Bakar, Liber matrimonium Buccarense I (1691. 1697. do 1717. Slična nedosljednost prisutna je i u knjizi MIHO- – 1738.); RADMILA MATEJČIĆ (bilj. 9), 585. VILA BOLONIĆA i IVANA ŽIC-ROKOVA, Otok Krk kroz vjeko- 13 DARi, Mk, Gr, Liber Baptisatorum 1717. – 1771. Može se pret- ve (Zagreb, 1977., 308), gdje autori navode da su Mihovil Zierer, postaviti da su se Ivan Krstitelj Fayenz i njegova supruga Ma- Ivan Sneit i Franjo Zierer u Krku radili od 1694. do 1717. godine. rijana doselili u Rijeku između 1717. i 1720., jer je njihov sin 8 U članku o obitelji Zierer IRVIN LUKEŽIĆ (bilj. 6, 140) Miho- Fran Toma rođen u Gradu Grobniku 10. 12. 1717., a Juraj Fran u vila Zierera naziva „meštar ostarski” – austrijski majstor. Riječ Rijeci, 2. 4. 1720. O tome vidjeti: DARi, Mk, Rijeka, Liber Bapti- je najvjerojatnije o interpretaciji zapisa iz grobničke knjige kr- smorum et Matrimoniorum 1706. – 1720., 146. štenih (DARi, Zbirka matičnih knjiga s primorsko-goranskog 14 HDA, Vlastelinstvo Grobnik, G – 5 (4). Mihovil Zierer umro je područja, istočne Istre i Kvarnerskih otoka /dalje Mk/, Grobnik 28. travnja 1739. u Gradu Grobniku. Iz zapisa u knjizi umrlih /dalje Gr/, Liber Baptisatorum 1717. – 1771.) nastalog 21. veljače (DARi, Mk, Gr, Protocolum I. Mortuorum, 1733. – 1795.) do- 1727. prigodom krštenja Jelene, kćeri Antona Brnelića Stipanova znajemo da je bio pokopan u zbornoj crkvi Svetih Filipa i Jako- i njegove žene Uršule, a koji, međutim, glasi: „Kum bi meštar ol- va, u skladu sa svojim ugledom: „28. Aprilis 1739. Dno Dnus Mi- tarski Mikel Zierer…” Tek nekoliko redova niže, u istom tekstu, kael Zirrer prouisus sacramentis necesarijs et sepultus in cemmiter Lukežić iznosi pretpostavku da je Mihovil po majčinoj liniji bio Ecclesia Collegiata”. Grobničan, odnosno da je njegova baka bila Kata Markušić, koju 15 Uršula se u grobničkim matičnim knjigama posljednji put spo- dovodi u vezu s Martinom Markušićem, cimeranom, odnosno minje 2. listopada 1727., kada je bila kuma na krštenju skupa stolarom, pretpostaviti je Nikole V. Zrinskog (Čakovec, 1559. sa svojim novim zetom i drugim mužem najmlađe kćeri Eliza- – Ozalj, 1605.). Markušiću je Zrinski, kao naknadu za poslove bete, Matejem Petrovićem. DARi, Mk, Gr, Liber Baptisatorum učinjene najvjerojatnije u kaštelu Grobnik, poklonio selo Podki- 1717. – 1771. lavac, smješteno sjeverno od mjesta Dražice na Grobnišćini. No, 16 HDA, Vlastelinstvo Grobnik, G – 5 (4). Vidjeti dokument 1 u pažljivim čitanjem oporuke Mihovila Zierera (vidjeti u Prilozi- prilogu. Iz oporuke Mihovila Zierera doznajemo da je on za ma uz ovaj članak, Dokument 1, točka 4) postaje razvidno da je deset venecijanskih dukata kupio spinet te se nada da će jedan „baba Kata Markušić” bila majka ili baka Ziererove žene Uršule. od Franovih sinova na njemu učiti svirati. No, čini se da je in- 9 RADMILA MATEJČIĆ, Barok u Istri i Hrvatskom primorju, Ba- strument ipak ostao u obitelji starijeg sina Josipa, a na njemu je rok u Hrvatskoj, (ANĐELA HORVAT, RADMILA MATEJČIĆ, učio svirati njegov sin Josip koji je postao orguljaš i kancelir u KRUNO PRIJATELJ), Zagreb, 1982., 583–587; MATEJA JER- Grobniku od 1740. do 1763. godine (vidjeti o tome: HDA, Vla- MAN, O drvenoj i mramornoj opremi župne crkve sv. Jurja u stelinstvo Grobnik, protokol 1. 1709. – 1775.). Kancelir je vodio Lovranu, Zbornik Lovranšćine, 2 (2012.), 153–155 (članak 141– zapise o svemu onome što se dogovaralo pri sudovanju, zapisi- 162). Radmila Matejčić, k tomu, uočava sličnost dekorativnih vao je građanske oporuke i sve druge dokumente. motiva na Ziererovim djelima s akantusom na okviru za sliku 17 Najstarija sačuvana matična knjiga vjenčanih na Grobniku ima Gospe Trsatske iz 1715. te njemu ili njegovoj radionici pribli- prve zapise iz 1733. godine (DARi, Mk, Gr, Cathalogus Despon- žava i korske klupe u župnim crkvama u Grobniku, Veprincu satorum, 1733. ab 9. XI. 1815.), kao i ona umrlih (DARi, Mk, kao i one u riječkoj Veloj crikvi, odnosno današnjoj župnoj crkvi Gr, Protocolum I. Mortuorum, 1733. – 1795.), pa nije moguće Uznesenja Blažene Djevice Marije. MARIJAN BRADANOVIĆ utvrditi kada se Elizabeta Zierer udala prvi i drugi put, kao ni (Prilozi poznavanju lovranske skulpture Zbornik Lovranšćine, podatke povezane sa smrću njezina prvog muža. Valja, međutim, 2 /2012./, 167–168) s djelovanjem Mihovila Zierera povezuje i imati na umu da su oni mogli živjeti i u nekoj susjednoj župi. tri rezbarene lunete što rese portale lovranskih kuća. Na teme- Dana 29. studenoga 1722. Elizabeta se prvi put javlja kao kuma lju navedenog čini se da sustavno istraživanje, identificiranje i na čak dvama krštenjima u zbornoj grobničkoj crkvi, noseći pre- katalogiziranje opusa Mihovila Zierera i njegovih sinova Josipa zime Vlatković. Djevojčicu Luciju krstio je Elizabetin brat Anton i Frana te njihove radionice na području Hrvatskog primorja i Florentin, a drugi je kum bio njezin šogor, slikar Ivan Krstitelj kvarnerskih otoka tek predstoji. Fayenz: „eodem Kersti G. Plovan Anton Florentin Zierer Antonu 10 DARi, Mk, Gr, Liber Baptisatorum 1717. – 1771. Bernelichiu y Vincenzi u zakonu hchier Lucyu kum bi sig Ivan 11 DARi, Mk, Gr, Liber Baptisatorum 1717. – 1771. Josip Zierer Bata Fagiencz pintur y Helena Elizabet Vlatkovich nata Ziererin.” spominje se u matičnoj knjizi krštenih na Grobniku kao kum Posljednji se put kao kuma na krštenju, noseći ovo prezime, spo- prigodom brojnih krštenja. Uz ono od 20. svibnja 1719. godine minje 24. rujna 1726., a već 10. listopada 1726. navodi se kao stoji: „Kum bi Mestar Josef Zierer,...”, a 26. listopada 1720. godine udova (DARi, Mk, Gr, Liber Baptisatorum 1717. – 1771.). spominje se kao „Joseff Zierer organifex”. 18 DARi, Mk, Gr, Liber Baptisatorum 1717. – 1771. „Aprilis, Die 16. Kersti P. K. Matij Braznich Antonu Zaharij i Marthej u Zako- 12 Fran Zierer iz „Gromika” se 14. listopada 1708. godine oženio nu sina Jurja. Kum bihu Josef Zierer i Elisabeta Petrovich. Dana Katarinom Štiglić iz Bakra, s kojom je imao osmero djece. Osim 7. prosinca 1728. kršten je Mikula, sin Grgura i Katarine Petro- što je pomagao ocu početkom 18. stoljeća pri izradi namještaja vić, a kuma mu je bila „Elisabeta xena sucza Matija Petrovichia”. za krčku katedralu, 1717. je izradio oltar u sakristiji iste crkve, a na kojem se nalazi slika Cristofora Tasche. Napravio je korske 19 DARi, Mk, Gr, Protocolum I. Mortuorum, 1733. – 1795.; HDA, klupe u franjevačkoj crkvi na Košljunu i drveni strop u crkvi fra- Vlastelinstvo Grobnik, protokol 1. 1709. – 1775. no. 311. njevaca trećoredaca u gradu Krku. Dugi je niz godina bio pučki 20 DARi, Mk, Gr, Liber Baptisatorum 1717. – 1771. Uz prezime sudac (judex populi) u Grobniku, a umro je 1760. godine. Hr- Vlatković, slikaru se ponekad dodaje i patronim Ban.
nepoznati slikar djelatan u Rijeci i Primorju...
21 DARi, Mk, Gr, Liber Baptisatorum 1717. – 1771.: „25. kolovoza 27 DARi, Mk, Gr, Protocolum I. Mortuorum, 1733. – 1795.: „… 1750. Kersti C. Jakov Vallyan Antonu Vallyanu y Jeli u zakonu sina Antoniy Ban vulgo Vlatkovich annorum etatis sua 60 provisus Mihovila kumi Anton Vlatkovich malar y Liza Petrovich; 19. rujna omnibus sacramentis necesarijs.”; DARi, Mk, Gr, Protocolum II. 1750. Kersti C. Jakov Vallyan Matyu Rumpesichu y Mariji u zakonu Mortuorum, 1795. – 1815.: „Grad... Dna Rosalia Antoniy Vlat- szina Mihovila kumi Anton Vlatkovich malar y Liza Petrovich.” kovich vidua annos nata circiter 84..” 22 DARi, Mk, Gr, Liber Baptisatorum 1717. – 1771. I Antonov bra- 28 U kraljevskim stranama i pod svetim Markom / Dalle parti arci- tić, sin Ivana Krstitelja Fayenza, Anton Mihovil Fayenz (Rijeka, ducali e sotto San Marco (ur. Nina Kudiš, Nenad Labus), Rijeka, 1728. – Ljubljana, 1779.) bio je slikar, no bavio se i pozlaćiva- 2003., 56. njem oltara te je djelovao i kao procjenitelj slika. Iako je građa- 29 GORAN MORAVČEK, Sveti Luka u Rukavcu, tekst na internet- nin Ljubljane postao 1754. godine, vjerojatno se ondje zbog ško- skoj stranici Nepresušno vrelo (https://fluminensia.org/sveti-lu- lovanja odselio nešto prije. O njemu vidjeti: VIKTOR STESKA, ka-u-rukavcu), stranica je posljednji put posjećena 1. 12. 2020. sub nomen Fayenz, Anton Mihael, Slovenski bijografski leksikon O donekle drukčijem uzroku propasti starije građevine te o ob- (2. zv. Erberg – Hinterlechner), Ljubljana, 1926., 172; IGOR novi rukavačke crkve početkom osamdesetih godina 20. stolje- WEIGL, … dan bey Menzinger wo ich Meinen Heinerle wurc- ća, vidjeti još TATJANA GRCE, VESNA MUNIĆ, Graditeljska klich Contrafieren lasse… O Valentinu Metzingerju in portretih djelatnost arhitekta Antona Juretića na zaštiti crkvenih kulturnih baronov Raigersfeld, Pogovori o baročni umetnosti 2001. Prispev- dobara, Opatija – Volosko, 2009., 38–42. ki strokovnega srečanja v organizaciji Slovenskega umetnostnoz- 30 Slika je, eventualno, mogla biti donesena iz neke grobničke crkve godovinskega društva in Narodne galerije, Ljubljana, 2002., 28, na inicijativu dvojice Grobničana – arhitekta Antona Juretića i ta- bilj. 10; FERDINAND ŠERBELJ, Izzvenevanje nekega obdobja. dašnjeg župnika Josipa Šimca (Donje Jelenje, 1939. – Rijeka, 2013.). Oris poznobaročnega slikarstva na Kranjskem, Ljubljana, 2011., 31 Slika je naizgled u dobrom stanju sačuvanosti, no vjerojatno je 120; FERDINAND ŠERBELJ, Baročna paleta barvnih utrnikov bila restaurirana prigodom obnove rukavačke crkve. Moguće je na Kranjskem, Fortunat Bergant (1721-1769), Ljubljana 2021., da su tada odlike slikane površine djelomično alterirane, a fra- 33–34; TINA KOŠAK, Prestar in Ptičar: enigmatična Bergan- gmenti koji nedostaju preslikani. Tada je najvjerojatnije presli- tova lika v kontekstu evropskega žanrskog slikarstva, Fortunat kan i prvi dio slikareva potpisa, odnosno njegovo ime. Bergant (1721-1769), 112, bilj. 67; KATRA MEKE, 21. Sv. Jurij v boju z zmajem, Fortunat Bergant (1721-1769), 186. 32 O razlikovanju prikaza sv. Luke kako portretira Bogorodicu, sli- ka njezinu viziju ili radi po sjećanju, naročito u okviru srednjo- 23 DARi, Mk, Gr, Cathalogus Desponsatorum, 1733. ab 9. XI. 1815. talijanske slikarske tradicije cinquecenta, vidjeti MARSHA LIBI- Rozalija je vjerojatno rođena u Bakru, odakle potječe obitelj Ca- NA, Divine Visions. Image-making and Imagination in Pictures rina plemićkog porijekla. Ubrzo nakon vjenčanja, točnije 27. ve- of Saint Luke Painting the Virgin, Mitteilungen des Kunsthistoris- ljače 1754. Anton i Rozalija su zapisani kao kumovi na krštenju chen Institutes in Florenz, 61/2 (2019.), 235–263. malenog Josipa Maršanića: „Patrini fuere D. Antonius Vlatko- vich Pictor et consors ejus Rosaria”. DARi, Mk, Gr, Liber Bapti- 33 Riječ je o grafičkom listu malih dimenzija (134 x 90 mm), no čiji su rubovi odrezani. Na njemu se uz donju marginu nalazi natpis satorum 1717. – 1771. S. Lucas Evang., a ispod njega appo. Wagner Vena C. P. E. S., što 24 DARi, Mk, Gr, Liber Baptisatorum 1717. – 1771. se razrješava kao Cum privilegio excellentissimi Senatus. Ovom se 25 DARi, Mk, Gr, Cathalogus Desponsatorum, 1733. ab 9. XI. frazom označavala dozvola za trgovinu grafičkim listovima koju 1815.; DARi, Mk, Gr, Liber Baptisatorum 1717. – 1771.; DARi, je izdala Mletačka Republika. O Josephu Wagneru i njegovoj ra- Mk, Gr, Matrix Baptizatorum in Parocho Collegiata Grobnicen- dionici za duboki tisak koja je djelovala od 1739. sve do 1835. si, 1771.-1857.; HDA, Vlastelinstvo Grobnik, protokol 6, Testa- godine vidjeti CHIARA LO GIUDICE, Joseph Wagner: incisore menti i pisam od letta 1820. no. 528; DARi, Mk, Rijeka, Liber e imprenditore nell’Europa del Settecento (doktorski rad), Padova, Matrimoniorum anni 1787 et sequentium. Najstarija kći Antona 2017., 99–107 i CHIARA LO GIUDICE, Joseph Wagner. Mae- i Rozalije, Marijana Julijana, udala se 9. veljače 1772. godine za stro dell’incisione nella Venezia del Settecento, Sommacampagna, Bartola Maršanića u crkvi Sv. Filipa i Jakova u gradu Grobni- 2018., posebno stranice 35–72. ku, na oltaru sv. Ružarija koji postoji i danas. Bartol je bio nje- 34 ELLEN R. GOHEEN, The Collections of the Nelson-Atkins Mu- zin bratić po majčinoj strani te je s njim imala dvojicu sinova seum of Art, New York, 1988., 60–61. Slika je na oltaru stajala – Tomu Adama, rođenog 20. prosinca 1772. godine, i Antona, do otprilike 1705. godine. Kada je riječ o mogućim znamenitim rođenog 31. prosinca 1774. godine. Vlatkovićev sin Josip spomi- uzorima za prikaz sv. Luke kako slika Bogorodicu dok mu anđeo nje se kao kum na krštenju 6. lipnja 1787. godine, a nakon toga pridržava platno, svakako ovdje valja spomenuti djelo pripisa- mu se gubi arhivski trag te se može pretpostaviti da se odselio no Giacintu Giminianiju (Pistoia, 1606. – Rim, 1681.), Corto- ili, vjerojatnije, preminuo izvan Grobnika. U Državnom arhivu u ninu učeniku, koje je u studenome 2019. ponuđeno na aukciji Zagrebu sačuvana je oporuka druge Antonove i Rozalijine kćeri, Casa delle Aste Meeting Art iz Vercellija. Slika je tom prigodom Marije, datirana 26. listopada 1829. godine. Iz nje doznajemo da bila popraćena ekspertizom ARABELLE CIFANI koja je pripi- se ona nikad nije udala, da je bila dobrostojeća te da je ostavila suje Giminianiju (https://www.auction.fr/_fr/lot/giacinto-gimi- čak 100 forinti za obnovu crkve Sv. Trojstva u Grobniku. Eliza- gnani-b-1606-d-1681-san-luca-dipinge-la-vergine-salus-popu- beta se udala za Georgija Fischera 4. studenoga 1805. godine u li-15983521). Stranica je posljednji put posjećena 1. 12. 2020. Rijeci, a Lujza za Frana Orlanda, člana plemenite riječke obitelji. 35 PIERRE SCHREIDEN, Jacques van Schuppen 1670-1751, Wi- 26 HDA, Vlastelinstvo Grobnik, protokol 6, Testamenti i pisam od ener Jahrbuch für Kunstgeschichte, 35 (1982.), 1–106, naročito letta 1820. no. 188. 57–58, 80–81, kat. 47.
nepoznati slikar djelatan u Rijeci i Primorju...
36 KIRSTIN NOREEN, Replicating the Icon of Santa Maria Maggi- već u 14. stoljeću, no ona je 1735. godine bila porušena slijedom ore: The Mater ter admirabilis and the Jesuits of Ingolstadt, Visu- zahtjeva bakarskog kapitula. Na njezinu je mjestu sazidana nova al Resources, 24/1 (2008.), 19–37, a osobito 29–30. koja je poslije bila proširena. 37 Jedini do sada poznati primjerak ovog grafičkog lista čuva se u 44 LOUIS RÉAU, Iconographie de l’art chrétien, Iconographie des sa- Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka ints, III/I, Paris, 1958., 42; „Saint Agia of Hainault”. CatholicSa- (PPMHP 121871) te je objavljen u katalogu naslovljenom Iz mu- ints.Info. 17 May 2020. Web. 20 December 2020. https://catho- zejske riznice: 120 godina – 120 predmeta (Rijeka, 2013., 92–93). licsaints.info/saint-agia-of-hainault/ (stranica je posljednji put Zahvaljujemo višoj kustosici Margiti Cvijetinović na ustupljenoj posjećena 1. srpnja 2021.) fotografiji. 45 GIOVANNI KOBLER (bilj. 2), I, 141; RADMILA MATEJČIĆ O krunidbi slike Majke Božje Trsatske, osim teksta u donjem (bilj. 9), 479. Crkva je bila izgrađena između 1599. i 1608., a dijelu grafičkog lista iz Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvat- samostan između 1657. i 1662. godine. Srušeni su zbog dotra- skog primorja Rijeka, vidjeti prijepis izvješća riječkog Zbornog jalosti 1915., a benediktinke su se, skupa sa svojom pokretnom kaptola od 8. rujna 1715. (objavljeno u MARKO MEDVED, imovinom, preselile u novu zgradu samostana smještenu na za- Riječka Crkva i krunidba slike Gospe Trsatske 1715. godine, u: padnom dijelu grada, u naselju Podmurvice. Neposredno nakon Vera imago G. V. Mariae Tarsactensis, ur. Marina Vicelja-Mati- Drugog svjetskog rata redovnice su odlučile otići u Italiju, a u jašić, Rijeka, 2019., 136–138) i DANKO ŠOUREK, Triumphus kompleksu koji je krajem 11. stoljeća niknuo kao muški bene- Coronatæ Reginæ. Scenografija krunidbe čudotvorne slike Majke diktinski samostan nedaleko od gradića Abano Terme, pronašle Božje Trsatske 1715. godine, u: Vera imago G. V. Mariae Tarsac- su novi smještaj za sebe i svoju imovinu. O izgledu i inventaru tensis, ur. Marina Vicelja-Matijašić, Rijeka, 2019., 157–171. crkve Sv. Roka i benediktinskog samostana koji se danas uglav- 38 Zahvaljujemo na sugestiji da se Anton Vlatković školovao u ra- nom čuva u Monastero San Daniele (Abano Terme), vidjeti izla- dionici Franca Jelovšeka dr. sc. Katri Meke iz Narodne galerije u ganje Marija Pintarića „Izgubljena Rijeka: samostan benediktin- Ljubljani. O Jelovšeku, najvažnijem i najaktivnijem freskantu na ki i crkva svetog Roka”, održano 6. lipnja 2019. u župnoj crkvi području Kranjske te njegovu stilu povezanom prije svega s tra- Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci (http://donart.uniri. dicijom Giulija Quaglia (Laino, 1668. – 1751.), vidjeti ŠERBELJ hr/javno-predavanje-izgubljena-rijeka-samostan-benediktinki-i- (bilj. 22, 2011.), 54–57 s prethodnom literaturom i ŠERBELJ crkva-svetog-roka/). O djelovanju riječkih benediktinki te selje- (bilj. 22, 2021.), 14–15, 21–25 s prethodnom literaturom. nju samostana na Podmurvice i odlasku u Abano Terme, vidjeti MARKO MEDVED, Riječka Crkva u razdoblju fašizma. Nasta- 39 Tipološke, kolorističke te sličnosti u oblikovanju anatomije i dra- nak biskupije i prvi talijanski upravitelji, Zagreb, 2015., 37–38, perije odnose se i na neke dijelove kasnijeg Jelovšekova opusa, 102–103, 413. na primjer palu Mučeništvo sv. Andrije, izvorno iz istoimene cr- kve u mjestu Rečica pri Bledu. O slici vidjeti ŠERBELJ (bilj. 22, 2011.), 56–57. 40 Na glavnom oltaru župne crkve Svete Trojice u Puntu na Krku nalazi se oltarna pala istog ikonografskog sadržaja, a koja iska- zuje znatne kompozicijske sličnosti s onom Antuna Vlatkovića. Oltar je izradio Paulus Riedl (?, 1725. – nakon 1776.) krajem petog desetljeća 18. stoljeća za pavlinsku crkvu Sv. Nikole u Senju. Nakon ukinuća pavlinskog reda, ovaj je oltar prenesen u crkvu u Puntu i 1790. postavljen u svetište. Oltarna je pala bila pripisivana Domenicu Maggiotu (Venecija, 1712. – 1794.), a VIŠNJA BRALIĆ (bilj. 4, kat. 500, bez paginacije) smatra da je njezin autor nepoznati mletački slikar te da je nastala prigodom postavljanja oltara u crkvu Svete Trojice, oko 1790. godine. Nije, međutim, jasno zašto bi se za glavni oltar crkve posvećene Pre- svetom Trojstvu naručivala slika s prikazom sv. Ivana Krstitelja. Zamisao da je ovdje riječ o izvornoj slici nastaloj za Riedlov oltar te da njezina autora možda ne treba tražiti među Venecijancima, zaslužuje daljnje istraživanje. U tom je slučaju moguće pretpo- staviti da je, tada, senjska slika poslužila Vlatkoviću kao predlo- žak za palu u Bakru. O Riedlovu oltaru vidjeti DORIS BARIČE- VIĆ, Paulus Riedl, pavlinski kipar u Istri i Hrvatskom primorju, Peristil, 16–17 (1973.), 139, a o atribuciji Maggiottu IGOR ŽIC, Crkveno slikarstvo na otoku Krku, Rijeka, 2006., 177–179. 41 MATIJA MAŽIĆ, Crkva Majke Božje u Bakru, Naša Sloga, II/320 (15. kolovoza 1929.), 3. 42 MATIJA MAŽIĆ, Historičke crkvene starine u Bakru, Primorske novine, 3 (6)/516–518 (27. ožujka 1937.), 5. 43 MATIJA MAŽIĆ, Sveti Kuzam nad Bakrom, Naša Sloga, II/356 (27. rujna 1929.), 4. Kapela svetih Kuzma i Damjana spominje se