The article analyses and discusses the numerous sculptural fragments which belonged to the monumental and tragically destroyed Romanesque Cathedral of the Assumption of the Virgin at Dubrovnik. Although neglected and waiting to be thoroughly catalogued, our current knowledge about this material does provide a fuller picture about their chronology and the Apulian master carvers who made them. The article focuses on the archival information about these masters and outlines direct formal analogies with the sculptures from the other side of the Adriatic. Particular attention is given to the work of protomagister Eustasius of Trani who was active in the early twelfth century, while emphasizing the work of his fellow Apulian Pasquo di Pietro as a potential protagonist in the maturation of the Romanesque style on both sides of the southern Adriatic up until the late duecento. Following the comparative analysis of the sculptural material from Dubrovnik, the article examines the work of sculptor Simeonus Ragusinus in Barletta and ends with a conclusion about the similarities between the visual culture of south Dalmatia and that of Apulia, as two peripheral regions of Western art.
OBRAMBENI ZID
kasna antika predromanika
OBRAMBENI ZID BIZANTSKA KATEDRALA ROMANIČKA KATEDRALA BAROKNA KATEDRALA
kasna antika izvorna bazilika izvorna bazilika crkva ROMANIČKA KATEDRALA BAROKNA KATEDRALA predromaničke interpolacije nosači dograđenih galerija temelji predromanika roman. nadogradnja i redukcija temelji ispod arkatura razuporni temeljni lukovi romaničke katedrale memorija – krstionica – kapela temelj gotičkog zvonika-krstionice izvorna bazilika crkva prethodni temelj vremenski neobrađeno kasniji predromanički objekt ostatci gotičke sakristije nosači dograđenih galerija temelji BIZANTSKA KATEDRALA romaničke kuće temelji ispod arkatura razuporni temeljni lukovi romaničke katedrale izvorna bazilika temelj gotičkog zvonika-krstionice predromaničke interpolacije vremenski neobrađeno prethodni temelj roman. nadogradnja i redukcija ostatci gotičke sakristije
memorija – krstionica – kapela kasniji predromanički objekt romaničke kuće
1. Tlocrt arhitekture ispod katedrale Sv. Marije Velike u Dubrovniku Ground-plan of architectural foundations beneath the Cathedral of the Assumption of the Virgin at Dubrovnik
izlučila iskapanja na položaju katedrale. Prijašnje je već jeva u definiranju likovne kulture zreloga srednjeg vije- davno bio okupio i objavio Cvito Fisković smatrajući da ka na jugu Jadrana. Za dotičnu je pak temu prioritetna najkvalitetniji potječu sa stolnice,6 te ih povezao s uspo- isprava iz ljeta 1199. prema kojoj je u Traniju izvjesni redno isčitavanim arhivskim zapisima o zapošljavanju protomagister Eustasius, filius Bernaldi protomagistri ci- stranih i lokalnih majstora kamenarstva pri njezinom vitatis Trani,10 ugovorio s knezom iz Dubrovnika da će građenju. Najstariji su ti pisani podatci vrlo jasno ukazali narednu godinu raditi in matrici ecclesia eiusdem Ragusii na veze s Apulijom,7 zemljom prebogate romaničke ba- pod uvjetima kakve su prije već koristili vršitelji tih duž- štine, unutar koje nema toliko ishodišta spomenicima iz nosti.11 Taj se dokument nalazi u dubrovačkom arhivu, ostalih mjesta naših primorja koliko ih je uočeno u Du- očito kao obavezni duplikat originala koji je u Traniju brovniku.8 To su i odlučni razlozi komparativnoj analizi nestao, pa je višestruko vrijedan. Osim što predstavlja otprije proučenih skulptura s izborom iz novonađenih najstariji dosad poznati zapis o građenju romaničke ka- kako bismo stekli uvid u građu vrijednu višestruke po- tedrale Dubrovnika, svakako jamči da je taj pothvat bio zornosti, a poticajnu za daljnja problemska propitivanja.9 upućen prije kraja 12. stoljeća. Ne odavajući pak točno Ta građa, naime, otvara vrata i pogledu u umjetnost tko ga je i otkada već izvršavao,12 pojašnjava da je bio na prekomorja budući da su u Dubrovniku zasvjedočeni skrbi svjetovne a ne crkvene uprave, pa daje naslutiti da stvaraoci koji ondje nisu poimence identificirani, a odre- je trenutno nadilazio snage lokalne zajednice.13 Uz do- da potvrđuju dugoročne spone pa i uzajamnosti tih kra- kidanje anonimnosti gradskih graditelja sam ugovor ne
poluotoka i istočnog Sredozemlja, kakve su kulturološ- ki odgovarale samim Dubrovčanima. Dapače se Trani nadohvat na apulskoj obali glavnome i po mnogo čemu privlačnome Bariju već bio pročuo kao rasadište izvrsnih majstora graditeljstva i kiparstva.18 Svakako se izbor Eustasiusa za protomajstora taman rastuće katedrale ne bi trebao smatrati slučajnim niti proizvoljnim. On zacijelo bijaše već iskušan u gradu koji
2. Rekonstrukcija dviju faza romaničke katedrale (izvor: I. Tenšek) 3. Idealni odnosi gradnja katedrale (izvor: I. Tenšek) Reconstruction of two Romanesque phases of the Cathedral Ideal reconstruction of building phases
razrješava okolnosti u kojima je nastao,14 ali je malo vje- se dokazao jednim od ondašnjih žarišta zapadnjačke rojatno da se čelnik komune zaputio u stranu zemlju tek umjetnosti na Mediteranu.19 S obzirom na to da mu je poradi pronalaženja izvođača na novogradnji, koju izvori otac nosio naslov protomagistera, po običaju je uz njega bilježe u funkciji od unatrag pola stoljeća.15 Zato nam je naučio vještine istoga zvanja, pa je itekako dobro došao znakovito što je u tuđini izabran vještak dičnog naslova gradu koji se profilirao u okviru prilične suglasnosti tih protomagister kakvi su redovito tijekom srednjovjekovlja perifernih regija katoličkog svijeta.20 Ta se pak suglasnost rukovodili ukupnim podizanjem arhitekture. Ustvari se iskazala na likovnom planu realizacijom ugovora s Eu- čini vrlo mogućim da ga je knez osobno izabrao vidjevši stasiusom, koji primjerno omogućava povezati mnoge neko njegovo već postojeće djelo u sredini s kojom su raskidane konce iz daljnje gradnje katedrale. Naime, bu- Dubrovčani zastalno bili u dobrim odnosima.16 Uistinu dući da se oko nje našlo dekorativnih i figuralnih izra- je naš grad okrenut moru sklapao gospodarsko-trgovač- đevina romaničkog stila u količini znatno većoj od svih ke veze s urbanim centrima sučelne obale Jadrana tim ostalih iz kamena ili mramora rasutih po gradu, nedvoj- lakše što se nad njima zajedno ritmički smjenjivahu na- beno su i Eustasiusovi nastavljači spajali graditeljsku dje- slovne političke vlasti Bizanta i Normana.17 A južna je latnost s kiparskom. Bilo je to opće ondašnje pravilo, a Italija i na polju koje nas zanima imala prednost budući do završetka iste gradnje na početku 14. stoljeća arhivski da su se u njezinu umjetničkom stvaralaštvu već dugo je zavedeno još nekoliko protomagistera kojima djelova- taložile simbioze makroregionanih tradicija Apeninskog nja nisu precizirana.21 No predmnijevajući da su u okviru
Igor Fisković: Još o romaničkoj skulpturi s dubrovačke katedrale Ars Adriatica 5/2015. (39-66)
Vitki otvor portala po debljini zida prati arhivolt s dvjema trakama od kojih je profil prvoj skošen, a drugoj prelomljen pod pravim kutom. Vanjskoj lice tvori reljefni friz kojim žilavo teče intermitirajuća biljna vitica bez puno lišća a s dominatnim živahno razgibanim bićima fantastične evokacije. Smisleno se time predstavlja izdr- žljivost Crkve koja opstaje unatoč inim napastima te lju- dima osigurava Spasenje, pa je radi dramatizacije uzdržan horror vacui. Unutarnja je pak traka podijeljena u pravilne radijalne stavke, dvoplošno oštrije klesane s apstraktnim motivima koji simetrično ispunjaju i donju površinu luka. Polažući naročitu pozornost na grafičku organizaciju ri- tmički razgibanog reljefa, autor je umješno u klesarstvo prenio estetska iskustva umjetničkog obrta.27 Od toga se pak u Dubrovniku nije našlo ničeg sličnoga, unatoč činje- nici da izražavanje sredine dotada bijaše određeno plit- 4. Nacrt porušene katedralne krstionice (izvor: LORENZO VITELLESCHI, koreljefnom ornamentikom pleternog tipa.28 Stoga je Eu- Notizie storiche e statisitiche del circolo di Ragusa, Ragusa, 1827.) stazijev figuralni prizor na gredi dovratnika ovdje značio Drawing of the destroyed Cathedral Baptistery istinsku novinu, koja zrači odjekom na veliku grgurovsku Reformu rimske crkve, ali ga s obzirom na kasni datum svojih poslova izrađivali i skulpturu, držimo da su oni svi nastanka ne bih striktno pod nju podvodio.29 Radije isti- zajedno prvostolnicu učinili rijetko potpunim spomeni- čem kako u osnovnoj kompoziciji, pa i morfologiji toliko kom romaničkog doba, zapravo ostvarenjem bez premca nalikuje onome o boku portala u Traniju da oba bijahu u hrvatskom povijesnom prostoru. bez dvoumljenja pripisana istome majstoru. Tu spoznaju o nestaloj građevini danas jedino dokazu- Znatne podudarnosti dvaju djela nametnule su tezu ju nesporne sličnosti između skulpture s katedrale u Tra- da je Eustasius sa svojim ocem kao vodećim graditeljem niju i svega nekoliko nalaza iz dubrovačke.22 Rječito su ih u Traniju sudjelovao pri oblikovanju portala glavnih vra- potvrdile analize reljefa sa slikovitim prikazom Jakovljeva ta tamošnje katedrale, pa po njegovoj matrici izradio du- sna u dvama kompozicijski analognim primjerima kao brovački. Ujedno su iz specifičnih likovnih svojstava tih radovima iskusnih kiparskih ruku.23 Jedan je na lijevom reljefa prosuđivane sposobnosti oca i sina, te se na više dovratniku posve sačuvanoga glavnog portala katedrale u crkava u okružju Terre di Bari dalje prepoznavalo njihov Traniju,24 a drugi vrlo oštećen odlomak identičnog dije- zajednički rad.30 Tako im se prema parametru vrsnoća la arhitekture u lapidariju Gradskih muzeja Dubrovnika. rečenog para dovratnika hipotetički proširio opus, a te- Sve karakteristike potonjeg jamče da je iz sastava portala meljem toga sam je Eustasius smatran vrlo zaslužnim i za koji bi u panorami umjetnosti istočnog Jadrana bio među niz tipološko-formalnih elemenata arhitektonike čitave najstarijima s razvijenom figuralikom mimo kanona pri- dubrovačke stolnice. Po svemu sudeći ona se zbilja jako jašnjeg stila. Naime, na obama su reljefima po vertikali slagala s formulama romanike čuvenih katedrala južnoa- kadra zbijeni ljudski likovi u istovjetnoj postavi, tako da peninske provincije,31 od kojih je većina sačuvala svoj se doimaju izvedeni po jednom te istom dissegnu. Ujed- povijesni izgled, pa nam u cjelini pomažu svladati objek- no su sročeni rječnikom koji bistre chiaroscuralne efekte tivne praznine oko vrjednovanja nestale crkve. S obzi- harmonizira s nježnim linearno-grafičkim intervencijama rom opet na to da količinu i raznolikost njezina klesanog prema izričaju internacionalne romanike.25 Nakon što im dekora nije određivala lokalna predaja,32 zacijelo je izbor je osnovne sličnosti istaknuo Cvito Fisković, višekratno ih Eustasiusa za protomajstora rastuće bazilike uvjetovala je potvrdila Maria Stella Calò Mariani, pa još i ostali ana- svjesna težnja za oponašanjem tamošnjih uzora. Naime, litičari suglasni da je majstor imenovan u dubrovačkom u kasnijim se ugovorima za različite umjetničke proizvo- ugovoru iz 1199. autor obaju tih reljefa.26 Njihova se for- de u našem gradu učestalo ponavljala odredba secundum malna autentičnost, obilježena uplitanjem dekorativnog modelum,33 pa najvjerojatnije tako bijaše i u ovom slu- tona u simbolikom prožet odnos prirodnih i neprirodnih čaju. Dodatno je pitanje je li to ovisilo o osobnoj volji gesta nositelja naracije, bolje očitava na jednostavno po kneza, nužno učenog iz plemenita roda, ili je procjena normativima kasnog 12. stoljeća poput slavoluka ustroje- sposobnosti umjetnika također po dubrovačkom običaju nome čitavom portalu prvostolnice Tranija. bila povjerena nekom posredniku.34
Eustasiusove sposobnosti najizravnije određuje reljef sučelnog dovratnika su jednako dimenzionirani likovi Jakovljeva sna iz prvih godina 1200-ih, makar nije doku- proroka Izaije i Jeremije, svaki pod stiliziranim prikazima čeno kojem je od tri arheološki na porušenoj katedrali gradića.37 Dio se zamisli ponavlja na našem polomlje- utvrđena portala pripadao, a ni o jednom nema nikakvih nom dovratniku, ali sa značajnom razlikom što su ondje podataka.35 Svi su izgledi da to bijaše glavni, odnosno za- svi figuralni motivi poredani po visini bočne strane dok padni, valjda prvi učinjen jer nas tomu napućuje ikono- mu prednju ispunja ornamentalni friz. Njega dubrovačka grafija Spasenja, u simbolički okomitom prizoru svedena greda vjerojatno nižih vrata uopće nema s obzirom da na temat vođenja čovječjeg roda k Nebu.36 Isti je sadr- joj je na čeonoj površini glavni prizor, a na užoj bočni- žaj iskazan na pročelnom portalu katedrale u Traniju s ci po jedan uspravan svetac u dvjema kasetama profilno još dvjema slikama iz starozavjetnog ciklusa: Žrtvovanje okrenut prema interijeru crkve. Tako obojica smišljeno Izaka te Borba Jakova s anđelom, a u zasebnim kasetama predstavljaju jamce zbiljnog događanja u prostoru,38 što
a b
5. Reljef Jakovljeva sna, Eustasius, 1199. god. (a); bočna strana dovratnika (b) Relief of Jacob’s Dream, Eustasius, 1199 (a); View of the side of the jamb (b)
Igor Fisković: Još o romaničkoj skulpturi s dubrovačke katedrale Ars Adriatica 5/2015. (39-66)
dubrovački portal odlučno odvaja od talijanskog izvorni- pretežnost ilustriranja vjerskih poruka nauštrb raskošne ka na kojem količinski prevladava sitnopisni ornament. dekoracije, s kojom se snažnije doživljavao portal veleb- Uvriježen u raznim likovnim medijima diljem Europe,39 nije crkve u bogatijem Traniju, dok je naš plijenio po- bio je usađen u kamenoklesarske tradicije regije gdje je zornost promatrača poput rastvorene i vjerskom pričom Eustasius izučio umijeća, a u ukupnoj ga ostavštini iz us- popunjene knjige. poredne proizvodnje istočnog Jadrana ima mnogo ma- O tome svjedoči krnji reljef frontalne, a savijene figu- nje.40 Usto se uviđa kako se u internacionalizaciji roma- re koji sam nedavno uočio među zabačenim arheološkim nike uz sudioništvo apulskih majstora Dubrovnik kretao nalazima iz dubrovačke katedrale.41 U njoj se bezuvjet- zasebnim smjerom, koji u ovom slučaju razmjene umjet- no prepoznaje polusjedeći Sudac Posljednjeg suda, dakle ničkih shvaćanja nije urodio samo pukim citiranjem opći motiv kršćanske ikonografije koji je začudo ostao poznatih modela uz sažimanje modernih programa na izvan svih htijenja i postignuća jadranskog podneblja. tipično provincijski način. Načelno bi njemu pripadala i Međutim, ovdje suočeni s njime ne možemo zamisliti da ga nije pratio koliko-toliko monumentalan, a figuralno razrađen okvir crkvenih vrata.42 Na njima je on, dakako, bio idejno glavni te stoga proporcionalno veći od shod- no svojem značenju smanjenih likova na dovratnicima. Iako je Kristov lik odlomljen od pozadine te bez glave i završetka svih udova, skladna mu je anatomija očito obli- kovana rukopisom autora krnjeg reljefa Jakovljeva sna s plitkim tretmanom draperija, energično artikuliranih sa zaobljenim širokim naborima, mjestimice stiliziranih udvostručenim tankim linijama.43 I dok je uprizorenju sadržaja iz Biblije pripadajuća narativnost ulila više de- korativnih crta, na krupnijem torzu dominira kruta po- stava jače u prostor isturenoga lika Božjeg sina.44 Zasi- gurno se radi o ostatku čvrsto skulptirane lunete jednog crkvenog portala kakve znamo iz niza ranoromaničkih katedrala srednje i južne Francuske,45 odakle je model bio prenijet manjem broju svetišta na tlu sjeverne Italije postavši jednim od toposa srednjovjekovnog kiparstva u zapadnim zemljama. Dočim je u Apuliji ta arhetipska zamisao posve rijet- ka,46 a izostaje u nasljeđu najjačih Barija i Tranija, njezina pojava u Dubrovniku razlomljeni portal kojem ga pripi- sujem čini čak važnijim. Jedva nešto mlađi uvjetno ka- zuje daljnji korak promicanja stila, no više od toga smi- oniju kiparsku zamisao koja ne znači i apsolutno pojača- nu likovnu vrsnoću. Zapravo je u svim gradovima koji se dotiču Jadrana jedino taj ostvario inače u Europi od 11. stoljeća najtrajniji religijski program crkvenih ulaza, shvaćenih Vratima nebeskih prostora i Božjeg bivališta. Time se kontekstualizira i prikaz Jakovljeva sna na čeo- noj strani dovratnika portala, dočim vertikalitet njegove kompozicije scenski živo predočuje Uspeće k Bogu, koje predstavlja njegov Sin - Kralj sred lunete bliže zemlji. Teološku smislenost tog odnosa, naravno, nije potrebno tumačiti, ali vrijedi zapaziti kako na dubrovačkom porta- lu bijaše uvjerljivo postignuta transcendentna dimenzija kakvu nemaju drugi romanički portali iz našeg primorja. 6. Dio portala katedrale u Traniju Ne negirajući konvencije stila, naime, svi su figuralni re- Portal of Trani Cathedral, detail ljefi na okviru ulaza u katedralu pod simboličnim lukom
a b
7. Bernaldus, Prikaz Jakovljeva sna, 1190. god. (a); desna strana portala u Traniju (b) Bernaldus, Jacob’s Dream, 1190 (a); right side of the portal of Trani Cathedral (b)
bili frontalno okrenuti podnebnome prostoru malena malo starijima u Traniju. Unatoč izjedenosti površina to gradskog trga.47 Time izravno pripadahu urbanom oko- se uočava na najvećoj figuri usnulog patrijarha Jakova,49 lišu, posve drukčije od Tranija gdje takvi bez lunete boč- kao i na polovicama tijela dvaju manjih svetaca s užeg no prate ulazak ljudi u crkvenu unutrašnjost, te su već u lica grede. Prvonavedeni je lik u odnosu na zbilju tek na- njezinom sastavu.48 Doduše, treba podsjetiti da se ispred izgled skladan jer je jednostavnije pokrenut,50 ali mu na- tamošnje fasade pružao niski portik, ali to nije utjeca- bori odjeće nisu istančano stilizirani u maniri s kakvom lo na kiparsku modifikaciju likova koja je na ulomku iz se u Traniju osvaja prostorna dubina. Ovdje je dojam Dubrovnika malo drugačija u prilog originalnosti djela. organičnosti tijela i udova izravna posljedica očuvanja Temeljno je obradom zadanog sadržaja ovo bilo u otvo- samoga obrisa, dok se na uvučenom skutu plašta koji ih renijem odnosu spram javnosti kako su sigurno htjeli ovija još vidi ispoliranost epiderme opterećene dekora- njegovi naručitelji, a umjetniku s povjerenjem prepustili tivnim rezovima. Podudarno suh osjećaj za materiju pro- likovnu izvedbu. žima strogo složene nabore gornjeg, do pojasa u svojoj Premda je razina skulpturalnog artikuliranja medi- jezgri sumarnijega lika na desnom licu ulomka.51 Poprsje evalne duhovnosti za ovaj dio Mediterana natprosječno adekvatnome liku pod njime je ponajbolje sačuvano, te visoke razine, još bih upozorio kako na fragmentu našeg nam lice u aureoli otkriva škrtu umješnost modeliranja, dovratnika izvedba reljefa kvalitetom dosta zaostaje za razvidnu i u plasticitetu bareljefne odore. Glava je blago
Igor Fisković: Još o romaničkoj skulpturi s dubrovačke katedrale Ars Adriatica 5/2015. (39-66)
možda francusko ime,54 sklon sam vjerovati da je Eusta- siusov otac kao jedan od tih svojim iskustvom otvorio likovnu kulturu grada Tranija čitkim burgundsko-pro- vansalskim crtama. Zauzvrat je stekao naslov koji podra- zumijeva vodstvo najvećih pothvata poput građenja ka- tedrale s oblikovanjem portala na kojem sklop figuralnih motiva programski jasno priziva u sjećanje Jeruzalem. U okviru naših viđenja odnosa spram dubrovačkim likovima portal katedrale Sv. Nikole - mladog hodočasni- ka,55 a ne proslavljenog biskupa iz Mire - po ukupnom je izričaju svoje plastičke vitalnosti izvrsniji, utoliko uvjetno i bliži pretpostavljeno ishodišnima u Svetoj zemlji. Stoga pouzdanije Eustasiusove gledamo derivacijom onih u Tra- niju, prema mojem sudu izrađenih od Belnardusa koji je po općem običaju srednjeg vijeka osobna umijeća prenio svojem sinu, predanome istoj djelatnosti. Za potporu je ta- kvu tumačenju važan podatak da je tamošnji, u naravi jed- nostavniji portal nastao malo prije 1190. godine, kad mu 8. Lik Krista iz lunete dubrovačkog portala postaviše čuvene brončane vratnice majstora Barisanusa.56 Christ from the portal lunette of Dubrovnik Cathedral A one su suštinski obilježene utjecajem iz istočnog Medi- terana, što se otapa u zoomorfnom i fitomorfnom, alego- okrenuta eksterijeru, a ruke kratke s uvećanom šakom rijski smišljenome dekoru klesanog okvira bez figuralno desnice dok poput lutke blagosliva vjernike ulazeće u cr- oblikovane lunete. Ona je Dubrovniku utvrdila osuvreme- kvu. U svemu se spoznaje više nakana negoli uspjeh pri njivanja regionalnog kiparstva slijedom evolucije vrste u svladavanju realiteta, što potvrđuju odveć ornamentalni čitavoj zapadnoj Europi s britkošću svoje plastičke izvedbe nabori njihovih rimskih toga. Tako se uviđaju razlike posebice finalizirajući tendencije romaničke poetike.57 prema stilski zrelijem i formalno kompaktnijem obliko- No uz pripadnost dubrovačkih reljefa samome Eu- vanju portala u Traniju, gdje je nemoguće razdvojiti rad stasiusu valja istaknuti povezanost prepoznatljivog mu oca i sina u suradnji o kojoj se često piše.52 No kako je predloška u Traniju s manirom skulpturalnih stilizaci- ondje opća vjerodostojnost predodžbi izražajnija na ži- ja portala katedrale u Touluseu, Souillacu i još nekih iz vahnije pokrenutim bićima u maštovito sapletenim vri- prve polovice 12. stoljeća.58 Osim kaligrafskih potankosti ježama, pri atribuciji čitavog tog portala bih dao punu ukazuju to nespretnosti izvještačenog pokreta protagoni- prednost Belnardusu. Za očekivati je, naime, da općenito sta kompozicije, što bi se smjelo tumačiti otklonom od zaposleniji po osobnoj funkciji promagistera civitati, on dalekih modela uz slabiju vrsnoću izvedbe teorijski ka- zacijelo bijaše koliko umjetnički obrazovaniji toliko i da- rakterističnu za sljedbenike prvih nositelja stila. A budu- rovitiji od Eustasiusa koji se razvidno nije uspio oslobo- ći da oko predstave Pantokratora sred lunete ne dvojimo diti sceni neprimjerenih geometrizacija. u inicijalno sjevernjačko rješenje, nameće se pitanje kako Ujedno uz povezivanja i kompariranja kako sadržaj- je moglo doći do tako dugoga održanja i tema i stila. Da- nih tako artističkih značajki djela s prvostolnica dvaju kako, o temi se mora posebno promišljati u okviru razu- lučkih gradova, vrijedi pokušati rekonstruirati njihove mijevanja općeg mjesta Dubrovnika na ruti hodočasnika povijesne relacije. S aspekta ikonografije pak znamo kako iz Venecije niz Jadran.59 No stila što se tiče hipotetski je univerzalni motiv Božjeg sina kao suca koji i blagosiva ga držim izvodom iz nekog nestalog portala u Palestini, ljude pri ulasku u obredno zdanje bio svojstven mnogim prethodno učinjena od francuskih kipara te replicirana portalima hodočasničkih crkava.53 Uzorno ostvarenje u od Belnardiusa u zadnjoj točci njihova pomorskog mosta Dubrovniku stoga naznačuje dodire hrvatskoga grada pri odlaženju u Svetu zemlju ili vraćanju iz nje. Naravno, s magistralnim pomorskim putovima k Svetoj zemlji, nije pritom dokučivo je li on sam do tamo bio došao, gdje najučinkovitiji bijahu majstori kamenarstva dolaze- ili se odmah zaustavio našavši plodne prostore kipar- ći s križarima iz prekoalpske Europe. No kad je kobne skog djelovanja dok se pokretahu gradnje više katedrala 1187. godine pao Jeruzalem i oni se povukoše, te se lako u Terri di Bari.60 Iz onoga pak što je na njima - prema moguće poneki zadržao u Bliskom Istoku najbližim ape- uvjerenju današnje kritike - ostvario, nužno proizlazi da ninskim stanicama. Uz dodatnu sumnju da je Belnardus je držao botegu, a iz nje se njegov rođeni sin Eustasius
osamostalio kad je po ugovoru pošao raditi u Dubrov- je davno otklonila pejorativna značenja atributa „peri- nik, gdje nije bilo kipara njegovih sposobnosti. Koliko ferno” ili „provincijalno”, kojima se globalno kvalificira- pak znamo on nije ni utjecao na daljnje stvaralaštvo du- lo stvaralaštvo Dalmacije.63 Iako se na mnogim djelima hovno zrele sredine, koja se otad sa svojim svježe stjeca- uočavaju odmaci od razvojnih matica stila, podjednako nim kozmopolitizmom vrlo često oslanjala na pozvane i i vremenska kašnjenja spram vanjskim postignućima, plaćane strane kipare.61 inim su preobrazbama priznate autentične vrijednosti Takvo bi ukupno viđenje tek kao jedno od mogućih, dostatne za definiranje identiteta uvjetovanih od činitelja naime, olakšalo objasniti Eustasiusova djelo u Dubrovni- povijesnog života regije.64 U tom se smislu sriče i valo- ku po lokalnoj narudžbi, shodno težnji isticanja tipične rizacija razbacanih te jako ruiniranih ostataka Eustasiu- sakralne teme na crkvi mlade nadbiskupije pohođenoj sova portala kao djela koje nije tek puka kopija nekojeg od hodočasnika iz Europe.62 No dok baratamo tek s vrlo stranog predloška, nego opredmećenje prilika i dometa malim dijelom stvaralaštva iz davnina, temeljno je uvi- domaće kulture, što su omogućili vremenski prvu recep- djeti sposobnost Eustasiusa za cjelovita kiparska djela u ciju likovnosti zreloga romaničkog stila na našoj obali. varijanti kakva u Apuliji, kao ni u svoj Hrvatskoj, ina- Isti fenomen naročito prati nebrojene fragmente arhi- če ne postoji. U tom smislu njega, dosad individualno tektonske plastike kao raznesene prežitke u udesu iz 17. nepotvrđena igdje osim u Dubrovniku, umrežavamo u stoljeća razorene bazilike S. Mariae Maioris. Od nje osta- razvoj romaničkog stila, što je na jugu Jadrana prepletao doše tek temelji, jer su je sravnili sa zemljom do razine htijenja i povezivao iskustva likovnih kultura iz više stra- podizanja nove,65 pa je iz arheološki otkrivenih ostataka na. O tome su usporedno govorile hrvatska i sva zapad- i rijetkih povijesnih opisa kao i slikovnih prikaza, uspje- njačka znanost, no naše što se tiče treba istaknuti kako lo sumarno nacrtati idealnu rekonstrukciju građevine.66
a b
9. Reljefna greda u Dubrovniku (a); druga strana reljefne grede (b) Carved architrave in Dubrovnik (a); Other side of the carved architrave (b)
Igor Fisković: Još o romaničkoj skulpturi s dubrovačke katedrale Ars Adriatica 5/2015. (39-66)
a b
10. Figuralna konzola u Dubrovniku (a); glava grifona iz Dubrovnika (b) Figural console in Dubrovnik (a); head of a griffin from Dubrovnik (b)
Ona se u totalu potvrđuje reduciranim odvjetkom zna- ra, koje otkriva Apulija: prostrana zemlja s nekoliko menitih apuljskih crkava, što je i shvatljivo budući da je u umjetničkih žarišta. Njihova je kiparska proizvodnja u manjem gradu rasla usporedno s njima od sredine 12. do eri romanike bila simbioza pomalo šabloniziranih izra- početka 14. stoljeća.67 Nepotpuno joj pak sigurne osobito- žavanja iz sjevernih i istočnih kulturnih sfera, što je op- sti čini izostanak transepta, dok je kupolu imala uvjetno ćenito privlačilo Dubrovčane. Iako su neke od figura s po ugledu na S. Nicolu di Bari hoteći se kao metropoli- kojima raspolažemo - ni ne sluteći koliko ih je mnogo tanska uključiti u red hodočasničkih od kojih je posudila više nestalo - već analizirane,72 uz nepoznata im mjesta i interne galerije. No budući da je o njoj nedavno tiska- pronalaska malo je među njima čvrstih spona, a zbog na monografija, ne kanim se zadržavati na arhitekturi, a neprofesionalnih fotografiranja nemamo niti točne mjere slijedim dokučive pokazatelje klesane dekoracije koja se svih nađenih unutar ili oko istraženih ruševina.73 ne udaljava odlučno od empirije glavnine na istodobnim Te nedostatke još pojačaše smrti obojice voditelja ar- većim svetištima prekomorja. Doduše, množini skrhanih heoloških iskapanja lokaliteta, kolega Josipa Stošića i Ivi- membra disiecta nije moguće otkriti razmještaj na tijelu ce Žile ostavivši nas bez podrobnih izvješća o nalazima,74 ili u prostoru zgrade, pa se po izboru motiva, eventualno tako da se probrana količina kiparskih izrađevina može i obradi plasticiteta, razabire ili barem sluti kojem su di- prikazati isključivo kao rasuta građa. Stoga bi im pogoto- jelu strukture, odnosno elementu opreme mogli pripada- vo bilo pogrešno jednoznačno formalno-stilsko opredje- ti. Racionalno su po pravilima epohe bili utkani u građe- ljenje uz isticanje u objektivnoj periferiji neizbježne pro- vinu čineći s njome jedinstvenu stilsku i estetsku cjelinu, vincijalizacije, pa se kriteriji prosudbi vode globalno čit- koja je - kako rekoh - dekorom nadilazila svu suvremenu ljivom no redovito visokom estetskom vrsnoćom. A ona arhitekturu mediteranske Hrvatske. S time se pak mjeri i je tipski općenito svojstvena izražavanju zrelog Duecenta, vrijednost glavnoga portala čitkog sadržaja i smisla, koji dok razvrstavanja po podrijetlu ili po etapama morfološ- uzdigoše nastanak nove katedrale na otprije rastvorena kog progresa i razgranavanju njegovih struja ostaju pri- krila velike Reforme katoličke Crkve.68 lično neizvjesna. Simbolika im je ipak konstantna, pa je Držeći na umu da su poneki stari putopisci kao i uče- držim za popratnu okosnicu glavnini opažanja u prikazu ni stranci već u doba renesanse dubrovačku katedralu dosad nedovoljno interpretiranih nalaza s položaja kate- hvalili poglavito zbog atraktivne raščlambe vanjštine,69 drale Velike Gospe. smatramo je jednim od članova velike obitelji apuljske Uz okvirne tipološke kopče sa spomenicima Apulije, romanike. Posve pak prema njezinoj predaji skulptura joj svi se primjeri zrelije realističke modelacije odvajaju od bijaše izražajan činitelj, ali bez tematski striktnih pove- Eustasijeva plošnijeg tretmana plastike.75 Zadržavajući zanosti,70 tako da i poradi toga, a ne samo zbog fizičke ipak pečate njegove stilistike, dopuštaju da ih gledamo u svoje izlomljenosti nije lako objašnjiva. Ne možemo joj odrazu toga kipara dočim na vidiku nema opusa nekog prosuđivati sparivanja stilskih faza, prihvaćanje motiva drugoga podjednako vrsna. Ilustriraju to ostaci snažnih radioničkih grupacija iz bilo koje bliže ili dalje sredine, životinjskih bića u dubokom reljefu pri dnu jednog ver- odnos prema strujama moda i ukusa, a kamoli sva do- tikalnog kubusa, koji je morao pripadati impresivno de- vinuća pojedinih majstora.71 No čini se da je primarni koriranom okviru nekog otvora sakralnog zdanja. Iako je uzrok tomu u kompozicijskoj rastresitosti najjačih izvo- motiv bjelodane vjerske simbolike bio uobičajen na sti-
loforima crkvenih portala diljem zapadne Europe,76 tijela nost izražavanja u punom volumenu sa živim osjećajem ovih figura ne strše u prostor niti se diče veličinom. Stoga za realističke detalje bez jačih deskripcija kao i podila- sam ih sklon vidjeti u sastavu apsidalnog prozora, što bi ženja ornamentalnom, što bijaše stanovito opterećenje značilo da u elevaciji katedrale sudjelovahu također vr- gore već opisanim djelima ali ga opravdava njihov sta- sni kipari izvan dodira s djelatnima u Splitu i Trogiru ili riji nastanak. S obzirom na vodoravni položaj i format Zadru.77 Preostaje dakle potražiti moguće komparacije stiješnjenog tijela a isturenu veliku glavu, mramorni se u Apuliji, odakle su bogato obrađeni prozorski okviri lik može smatrati konzolom, radije pod bočnim stupcem kao loca communa romaničke epohe inspirirali majsto- apsidalnog prozora negoli nadvratnikom portala.80 Slična re malo mlađe katedrale u Kotoru, a također i pojedi- domišljanja potiče arhaično modelirana jedna manja gla- nih svetišta pravoslavnih manastira unutar balkanskog va grifona, koja bi se s tim standardnim znamenom Kri- zaleđa.78 Po tome je razvidno da Dubrovnik u srednjem sta kao izvora svjetla mogla najradije smjestiti na vrhu vijeku bijaše značajna točka fuzija kao i difuzija raznih nadoltarnog prozora. Sam izbor motiva kao i pretpostav- stilema, od kojih se u nasljeđu povijesno na umjetnič- ljeni im eksterijerni položaj također bi slijedili poduke kom planu visokoprestižna grada nažalost sačuvaše samo iz Apulije,81 što se učinkovito prosljeđuju u čitav sastav reliquiae reliqiarum. dekoracije arhitekture. Ona ondje kao i ovdje bijaše bo- Koliko se pak njegova katedrala odlikovala figural- gatija na vanjskoj negoli u unutarnjoj strukturi, pa je nim dekorom mediteranskih zasada, ponajbolje doča- time ova prvostolnica odskakala među ostalim dalmatin- rava u totalu sačuvan prikaz snažnog muškarca u borbi skima, koje nose skulpturalne skupine u funkcionalno- sa zmijom.79 Alegorijskom sadržaju odgovara ekspresiv- značenjskim sklopovima prohtjeva i postignuća vlastitih urbanih ambijenata. No u njima se je napor za postiza- njem konzistentnosti stila susretao s više problema nego- li ovdje zahvaljujući služenju s prototipskim, već gotovim rješenjima iz prekomorja, pa kockice rastrganog mozai- ka s nemalim teškoćama a i mnogim otvorenim upitima gledamo kao pars pro toto, što je zastalno vrlo labilna ali uslijed objektivnih okolnosti jedina moguća metoda. Posebnost je epohe u Dubrovniku jedna kamena fi- gura Madone na prijestolju sa sinom u krilu, po tipu Se- des Sapientiae oblikovana strogo hijeratski u punom vo- lumenu. Bezuvjetan su joj uzor drvene razasute diljem Zapada,82 a znajući i kako istih prijenosa stereototipa iz jedne građe u drugu ima posvuda, na ovu skrećem pažnju poglavito zato što su je odavno poznatu mahom vezivali uz katedralu.83 Obično su je vidjeli u luneti glav- nog portala, što se ne čini baš uvjerljivim jer je povodom slične ali mlađe u Splitu ispravnije otvoren put smještaju pored oltara u devocionalnoj svrsi. Joško Belamarić je umješno predočio njihovo korištenje u liturgijskim dra- mama prema programu poznatome iz mnogih srednjo- vjekovnih svetišta, te dokazivima i u Hrvatskoj.84 Među- tim, povijesni opisi katedrale S. Marie Maioris iz 15. kao i pedantni inventari iz 17. stoljeća ne spominju nijedan takav kip, dok glavnu ulogu u čašćenju naslovnice crkve daju Gospinoj ikoni quam dicitur a sancto Luca facta.85 Ujedno otkrivaju natrpanost jedine apside i nevelikog prezbiterija s brojnim drugim skupljim umjetninama, tako da zahtjevnoj liturgiji oko kipa gotovo i nije bilo mjesta. Zato mi se čini da taj rad nekog osrednjega do- maćeg kipara iz 13. stoljeća nije nužno iz raskošno ure- đene katedrale, pri oblikovanju koje tada bijahu odlučne 11. Skulptura Sedes sapientiae u Dubrovniku snage u čijem djelovanju nema obavijesti ili dokaza o Sculpture of Sedes Sapientiae in Dubrovnik izvedbi samostojećih skulptura.
Igor Fisković: Još o romaničkoj skulpturi s dubrovačke katedrale Ars Adriatica 5/2015. (39-66)
No među desetak tijekom romaničkih stoljeća u gra- što mu je i otac nosio najviši naslov graditelja kazuje da du zasvjedočenih crkava, posebno važno bijaše vrlo staro je došao iz neke razvijenije sredine.89 Radeći tridesetak svetište S. Maria del Castello,86 s inima također razoreno godina zacijelo je izvodio gornje dijelove dobrano već potresom 1667. godine. Njezini ostaci još nisu istraženi, ozidane građevine, ali je iz njihovih nestalih geometrija pa je krajnje neizvjesno kako bijaše opremljena, ali je nemoguće izdvojiti ičije individualne doprinose. No to načelno moguće imala skulpture poput rečene Gospe sa bijaše i vrijeme opremanja katedrale klesanim namješta- sinom, koja se odvaja od svega što se doznalo o katedrali. jem, pa se u tom polju čak jače otvaraju vrata njegovih A glavnina nalaza oko i unutar njezinih ruina ukazuje djelovanja uz održanje navada koje su sročene u prvom na produkciju dugo djelatne botege,87 koju nisu bili do- susretu s romaničkim shvaćanjima o ljepoti crkava. Us- stigli u kulturološkom pogledu podjednako važni urbani poredno je nakratko tu radio i neki magister Damianus centri istočnog Jadrana. Zato izlaganje nastavljam smje- iz Raba,90 također nepotvrđen konkretnim djelom, a bu- rom mogućeg otkrivanja djelatnosti umjetnika za koje se dući da ona nisu precizirana u pisanim vrelima, upitan u Dubrovniku dokumentirano može dokazati da bijahu mu je udio u svom kiparskom posezanju. Smijemo ga došljaci. Po djelima pak koja ću osvijetliti predmnijeva- tek uvjetno pretpostaviti s obzirom na onda uobičaje- mo da mahom dolažahu iz prekomorja slijedom uhoda- no povezivanje umijeća i poslova meštara dlijeta, ali i ne trgovine, ali i zajedničke im južnjačke predilekcije za držati na umu da na otoku s kojeg je bio došao nema živi govor skulpture na djelima arhitekture. izražajnih romaničkih skulptura.91 Po tome vjerujem da U tom smislu ističem osobu nekog Paskva, sina pro- njegova uloga nije bila znatna, posebice iz razloga što je tomajstora Petra, koji je s obvezom da doživotno bude zabilježen kad podizanje crkve bijaše poodmaklo. Nai- protomagister cathedralis godine 1255. bio dobio pravo me, prema ugovoru iz 1299. godine s majstorom Cipri- građanstva i nekretnine.88 To mu je uz zabranu napu- anusom nepoznatog roda za zidanje dvaju lukova poput štanja grada dodijelila komunalna uprava, dok činjenica već postojećeg s gornjom terasom i stupcima,92 razabire se druga faza izgradnje na kojoj je sudjelovalo još ne- koliko u arhivu imenovanih običnih lapicida.93 Prvotno visokom i jednostavnom volumenu bazilike tad su na plaštu bokova pridodali velike arkade zaključene niskom galerijom traforiranom prema vani, kako se sekundar- no bijaše dogodilo i na više apuljskih katedrala - koliko sam uspio ili dospio vidjeti u Bitontu ili Bariju te Traniju, gdje je inače najviše srodnosti s gramatikama u zbilji od svih njih po dimenzijama manjega i u naravi skromnije- ga dubrovačkog projekta. Te ću provjere nastaviti, no zasad u zbiru različitih kvaliteta skulptura koje pokazujem naročitom vrsnoćom odskače mladolika ljudska glava na jednoj vitkoj konzo- li. Odiše rijetkim klasicizmom, pa iako joj nije moguće doznati izvorni položaj, vrlo vjerojatno je iz reda visećih lukova zaključnih vanjskih vijenaca rađenih potkraj Due- centa. Pritom opet pomišljamo na mnoge apuljske uzore iz valova umjetničke obnove cara Federica II., ispunjene empirijom i poetikom što bijahu nadahnuli vrhunske ki- pare do razine jednog Nikole Pisana, porijeklom iz re- čene zemlje.94 Tome bi dobu, a i rasporedu u galerijama izvan tijela crkve lako pripadalo desetak po repertoaru florealnog ornamenta žanrovski čednih kapitelića, dok je većina ulomaka naglašeno antikizirajućih vijenaca po kanonu iz Apulije mogla biti na okvirima bilo koje perforacije, možda i rubovima parapeta visokih galerija sa strana srednjem brodu unutar crkve. Visoki tehnički 12. Konzola iz druge faze katedrale stupanj njihove plastičke izvedbe, korektnosti odnosa Console from the second building phase mehanički multiplicirane motivike helenističke mašto-
13. Kapitel ciborija iz 13. st. 14. Glava orla s ciborija Thirteenth-century ciborium capital Head of an eagle from the ciborium
vitosti, te slične kakvoće otkrivaju drugo lice stila o ka- kvome u sjevernijem primorju nema govora.95 Radi se o revivalu antike uz uplitanje klišeja već pročišćena leksika u znalačkoj interpretaciji obrazaca s Istoka i Zapada, ali bez jasnog zora o sintaksi njihove uporabe u sakralnoj arhitekturi bilo bi presmiono po rastrganim preostacima nestale monumentalne građevine čitati punu narav izra- žavanja kasnog 13. stoljeća u Dubrovniku.96 Nadovezuje se na to niz strože geometriziranih ili jednostavnije stiliziranih replika onih složenica koje su bezimeni klesari na tlu Terre di Bari stvarali bez opozi- cije latinskim tradicijama Apeninskog poluotoka. Ako i nisu stvorili neki poseban dijalekt ponavljajući ine ša- blonske, gotovo astilske motive, omogućili su iznalaže- nje podrijetla mnogima u Dubrovniku. Neki su poput okvira otvora s niskom kuglica na sebi isključivo ondje tipični, te nema dvojbe o prenošenju i najjednostavni- jih. Unutar sumarne ocjene takve arhitektonske plastike valja nam ipak izdvojiti ulomke s figuralikom u plitkom 15. Dio reljefa iz 13. st. reljefu ujednačenih dimenzija. Upadljiv je po mekanoj Fragment of a thirteenth-century relief modelaciji jedan s glavom psa u profilu,97 jer u težnji za realističkom predstavom nadilazi većinske shematizme, a očit je rad kipara dorasla tom zadatku. Sukladno mu je čelom vrlo nježno izvedena u simetričnim pramenovima. frontalno gledano i manje plošno jedno široko maske- Osim što je neodredivo čemu su ti reljefi zasad upitne ronsko lice izražajnije fizionomije s jakim nosom te pod datacije mogli pripadati,99 u najmanju ruku dokazuju valovitim obrvama oštrim rezom ucrtanim pravilno ba- dobru izučenost majstora zaposlenih u dobu bližem za- demastim očima.98 Zjenice su im ispunjene olovom kako vršetku gradnje, kojoj i zbog prosječnosti glavnine uresa se u romanici običavalo, a rudlasta je kosa nad kratkim nije moguće izlučiti točnu kronologiju rasta.
Igor Fisković: Još o romaničkoj skulpturi s dubrovačke katedrale Ars Adriatica 5/2015. (39-66)
Naime, uz vrlo malo pisanih dokumenata nju sprje- kićene crkvene opreme ili oltarnog namještaja, a dio ih je čava nesavladiv manjak građe po kojoj bi se čitao redo- iskopan ispod romaničke katedrale svjedočeći izvrsnosti slijed nastajanja svih tehnički dorađenih klesarija. Među prvotne bazilike na istom položaju, no i njihovu mjesti- vrjednijima je stavak u reljefu britko rezanoga okvira mičnu reupotrebu u novoj.103 Iz svega bi se dalo prika- ovećeg rozetona ili okulusa nužno s veće visine zgrade, zati još dosta izrađevina, ali nam ovdje nije cilj njihova ali mu nema usporedaba jer je ispunjen vrlo egzotičnom inventarizacija nego kroz problemski pristup ocjenjivati motivikom,100 inače stranoj istočnom Jadranu no ne i arhitektonsku plastiku po mjerilima usporedivosti ili ne- južnoj Italiji stoljećima podložnijoj miješanju ukusa. O usporedivosti s čitkijom suvremenom unutar duhovno i tome je u Dubrovniku općenito malo dokaza, pa njihovo kreativno srodnih područja. fiksiranje na najvažnijem urbanom gradilištu pokazu- Moralo bi ipak biti da u dahu modernijeg stila bijahu je kako su izričaji južnjačke romanike, ušavši na velika oblikovana druga dva katedralina portala, skrhana u Ve- vrata posredstvom nekolicine gore imenovanih kipara,101 likoj trešnji 1667. a nikad ikako spomenuta. Tek su neki postupno usvojeni od mjesnih klesarskih radionica. Po- po gradu rasuti sitni ulomci romaničkih figuralnih relje- glavito formirane oko pothvata kojemu su ti umjetnici fa možebitna potvrda raskoši okvira sjevernog portala, dali inerciju, one su kontinuirale radinost predromani- okrenutoga glavnomu gradskom trgu i namijenjena ula- ke što je obuzeta ornamentikom geometrijsko-pleternog sku aristokratskih staleža u svetište Gospina Uznesenja. tipa cvala u okružju i svekolikom se kakvoćom isticala Izgledno pak bliski rječniku i vrsnoći trogirskog meštra među ostalom u arealu Jadrana.102 Od toga je bez uvo- Radovana, odnosno formalnim razinama Duecenta, iza- đenja ljudskih figura do početka 12. stoljeća u Dubrov- zvali su vjeru u njegovo ovdašnje djelovanje, što ničim niku ostala množina ulomaka, pa čak i čitavih komada nije potvrđeno.104 Međutim su na luku glavnog portala gotičko-renesansne palače uprave osamostaljenoga gra- da-države iz sredine 15. stoljeća prepoznate stanovite sličnosti s motivikom velebnog portala trogirske stolnice iz 1240. godine.105 Očito opetovanje simboličnih spletova njegova dekora, kao i izbor motiva iz medievalne fanta- stike, vodilo je k lokalnom postojanju spomenika koji bi ih nadahnuo. Zato sam hipotetički bio postavio tezu da je u zenitu humanizma oblikovan skladni okvir ulaza u Knežev dvor kao sjedište strogo oligarhijske vlasti male Republike oponašao najbliži katedralni,106 hoteći poka- zati povijesnu promjenu mjesta i ustanova rukovođenja Dubrovnikom. Bez te svijesti, naime, teško bi se oprav- dalo ponavljanje arhaičnog modela, kojem se građanstvo
16. Ulomci klasicizirajućih vijenaca Fragments of classically inspired cornices
divilo stoljećima, na modernoj svjetovnoj gradnji čak ako uvažimo epohi kvatročenta općenito svojstveno veličanje stečevina prošlosti.107 Kako god bilo, u sroku glorifikacije društvenog ambijenta pomoću vegetabilnog vijenca ro- maničke inspiracije, jača uvjerenje o izvedbi jednog od dvaju bočnih portala katedrale sred Duecenta po najbo- ljem dosegu ondašnjeg kiparstva uzmorske Hrvatske. S njima zasigurno bijaše ojačao repertoar stilskog izraža- vanja u vrsnoći s kojom je sumjerljivo malo ostvarenja iz obalne zone druge strane Jadrana. Više je pak pisanih svjedočenja o unutrašnjoj opre- mi katedrale, posebice o postojanju velikog ciborija nad glavnim oltarom.108 Posvema očekivano bio je sukladan poznatima u Apuliji, koje su nestori naše znanstvene discipline držali inicijalnima za seriju srodnih nazvanu apuljsko-dalmatinskom.109 Ponajbolji su primjeri u sred- njoj Dalmaciji, a njihov se osnovni oblik dugo uzdrža- vao, pa je očito kako procvat romanike ojačan dodirima s južnoapeninskim terenom nije zaboravljen.110 Po pi- tanju oblika ciborija kao vizualno otprije najznačanijeg čimbenika obrednih prostora, mlađi su se istraživači pozivali na neviđene uzorke iz Svete zemlje, no osob- no držim aktualnijim ciborij iz crkve Sv. Lovre u Rimu, nastao 1148. na ogledu svim gibanjima vjernika prema Vječnome gradu. Osim statične konstrukcije sa stupnje- vano sužavanim poligonalnim a prošupljenim krovom, zajednički im je tip kapitela koji varirajući tehnike ro- vašenja uvodi motive koji su maštovitiji od većine tali- janskih. Takvi se kapiteli umnožavaju na poligonalnim pulpitima, dok im ploče ograde nemaju figuralnih scena što su ondje iznjedrile najprogesivnije tijekove stilske evolucije kiparstva Duecenta.111 U Dubrovniku se zasad ne uviđa odjeke tog procesa, ali stalno treba voditi raču- na da je svekoliko nasljeđe iz srednjeg vijeka jako osaka- ćeno, gotovo uništeno. Svejedno u njemu ima čitkih naznaka usvajanja tema 17. Ulomci klasicizirajućih vijenaca i oblika skulptiranih likova iz široka romaničkog bestia- Fragments of classically inspired cornices rija i u građevnim sklopovima nastalih po dovršetku ka- tedrale kao potvrđena centra radijacije stila koji je uhva- tio duboke korijene.112 Posebnu pozornost privlače u Du- u današnjoj Dalmaciji dobilo dignitet izričaja ravnopra- brovniku, kao i unutar feudalnog castruma Bribir sred van onomu što dotad bijaše vlastit ograničenome broju zaleđa obale, zatečene krhotine plastički vrlo razvedenih crkvenih portala. Na njima pak posebice, a dijelom i na kapitela suglasnih postojećima na propovjedaonici prvo- građi koju razmatramo ustvari se uviđa kako izostanak stolnice u Splitu, te srodne u Trogiru još i sa ciborijem,113 jednog razvojnog centra bijaše razlogom osnovnih svoj- tako da svi zajedno tvore nezanemariv lanac. Reprezen- stava istočnojadranske romanike – uzevši slobodnije: tativan i skup namještaj kojem pripadahu prije svega uzrok i njezinoj snazi i njezinim slabostima. dokazuje ovisnost o obnovi liturgijskih slavlja i jačanju U tom smislu jako raste važnost jedinoga u iskopi- uloge kulture propovijedi pod utjecajem novih crkvenih nama stolnice S. Mariae Maioris gotovo čitava nađenog redova. Time se rečene spomenike anonimnih tvoraca kapitela srednje veličine. Njime se vrijedi još pozabaviti datira u drugu polovicu 13. stoljeća i gleda rezultatima jer otvara više pitanja, možda nas vodeći izvedenicama s kojima je primijenjeno kiparstvo regionalne produkcije apuljske ornamentike koje je pravodobno bio ocrtao
Igor Fisković: Još o romaničkoj skulpturi s dubrovačke katedrale Ars Adriatica 5/2015. (39-66)
sitnih fantastičnih bića u koja se na navedenim našim primjercima pretvaraju linearnom stilizacijom klesane vježe.120 Virtuoznost naturalističke izvedbe na ovome je pak površinski mekša s odmakom od antikizirajućih kli- šeja i šablonski klasicizirajućeg plastičkog duha ondašnje primijenjene skulpture. Svakako ima samosvojnu ljepo- tu kakvu smijemo domišljati i na ciboriju glavnog oltara porušene katedrale, kojemu harmoničnost bijaše zamje- ćena u doba prve renesanse, 121 ali je nestao bez traga. Usto je dubrovački pulpit imao ikonografski striktno zadanu figuru orla kao nosača stalka za čitanje evanđelja na ogradi košare, dočim se na jednom krnjem od arheo- loga nađenom ulomku uske oble gredice vide koštunjave ptičje kandže.122 Proporcionalno im odgovara glava orla u punom volumenu klesana superiornom energijom, tako da pripada među najsugestivnije realističke prikaze ka- 18. Dio okvira lučnog otvora kvima nema komprativnih kako u Dalmaciji tako i Apu- Fragment of an arched opening liji. Mora se govoriti o natprosječnoj sposobnosti kipara vrlo sigurne ruke i vrhunske naobrazbe, a po podatku o tamošnji kipar Pietro di Facitolo.114 Naime, minuciozna postojanju pulpita unutar S. Mariae Maioris 1262. godine obrada sićušnog lišća na gornjem rubu vitkog kapitela zalazimo u rok rada spomenutog protomagistera Paskva se čini upadljivo sličnom složenijem uresu grobnice R. di Pietro,123 djelatnog u gradu od šestog do devetog de- Falconea u gradu Bisceglie, oblikovane od toga vrlo uva- setljeća. Uvjetno mu pak pridavajući čitavu propovjeda- ženog umjetnika.115 Međutim, ne poznavajući mu to dje- onicu, više podvlačim različitosti negoli sličnosti njezine lo iz autopsije ostajem tek na intuiciji uz opažanja kako je likovno-plastičke izradbe s onima u Splitu ili Trogiru, uopćene stilske obrasce neophodno razlikovati po maniri pa se svi oni zajedno ne mogu pripisati jednoj botegi, a klesarske obrade. Ona se na pomno ažuriranim kapiteli- kamoli istom autoru. Uz sukladnosti cjelina i tipizaciju ma jednog ciborija i paru pulpita u stolnicama Trogira specifične, no teritorijalno dosta ograničene dekoracije, i Splita izrazitošću svoje suhonjave raščlambe približava naravno, ne rješava se zagonetka o likovnoj osobnosti formalno-stilskim zakonima gotike,116 a na dubrovačkom tog Paskva, ali se uviđa da je njegov opus još jedna dalj- je primjeru in nuce drukčija, pa smatram da je tomu njih istraživanja vrijedna tema zakopana udesom iz 1667. glavni razlog njegov malo stariji nastanak. godine. Svejedno se približavamo spoznaji da su izričaji Sve u svemu, ključ je razvojnoj putanji značajne sku- pozne romanike u dubrovačkoj prvostolnici bili dostigli pine crkvenog namještaja u košarastim kapitelima koji se vrhunce stilske empirije 13. stoljeća iz podneblja južnog razmatraju u liniji što - kako se vjeruje - ide iz Barija ili Jadrana.124 Tomu opet više nego solidnu bazu daju raz- možda Tremolija preko više mjesta k Bitontu,117 a pro- mjerno brojni arhivski dokumenti o poglavito ekonom- dire do Dalmacije već otvarane utjecajima iz Venecije skoj, a povremeno političkoj i crkvenoj povezanosti Du- koji ih baš i ne dotiču. Rasvjetljavanju srži formativnih brovnika s prekomorjem na istoj geografskoj širini. novina doprinosi dubrovačka katedrala, gdje se pulpitum S obzirom na sve to ne smijemo zaobići tridesetljetno spominje u jednom zapisu 1262. godine,118 a arheološki djelovanje Paskva Petrova na dužnosti protomajstora ne je utvrđeno da po običaju isturen pred prezbiterijem bi- samo metropolitanskog svetišta nego i drugih komunal- jaše vrlo monumentalan, iznenađujuće s čak 12 stupo- nih pothvata.125 Tako dugo vrijeme zaposlenja izazvalo je va. Ništa se drugo više o njemu nije saznalo, ali među pravovaljane odgovore općinske uprave kad mu je causa nalazima mramorne plastike vrsnoćom pročišćena stila dilectionis et amoris bila dodijelila građanska prava i po- odskače taj jedini kapitel srednje veličine, kojemu je gor- klonila neke zemlje, a ne bude li posla za nju dozvolila nji prsten poligonalno rezan.119 To mu jamči pripadnost raditi i za privatnike, čime je stekao svoju kuću i zasno- jednako ustrojenoj propovjedaonici, zastalno sukladnoj vao obitelj. Brojnost podataka kao i činjenica da se na manjima u Splitu i Trogiru iz apuljsko-dalmatinske gru- kraju života zajedno sa sinom bilježio de Ragusio kazuje pe, ali mimo tijesno generičke veze s njima. Takvu za- koliko se bio udomaćio, pa nam sve to dopušta njegovu ključku vodi suzdržanije ažuriranje jezgrovita volume- ulogu procjenjivati znatnijom od ikojeg ondašnjeg posle- na s prućem savijanim gipkije od tamošnjeg, a nema ni nika kamenarstva. Zapisanih nema baš mnogo, ali kako
se zbivahu krupne promjene otkad je Dubrovnik po- naglasak stavljam na kapitel propovjedaonice, u kojem bi stajao posve kameni grad jer su komunalnim Statutom se – krajnje uzevši – mogli raspoznati odrazi manira u 1272. godine zabranili daljnje gradnje drvenih i slamom Apuliji uvažena Pietra Facitola da Bari,126 te po toj silnici pokrivenih kuća, sigurno je rečeni Pasqua odskakao zna- protomagistera Pasqua di Pietro vidjeti njegovim rođe- njem i umijećem. nim sinom. Na taj bi način bilo lakše shvatiti i nastanak Zacijelo ih je stekao vlastoručnim radom, pa se sve likovno najvrjednijih zasad raspoznatih čimbenika na- navedeno treba motriti u odnosu na katedralu za koju mještaja matične dubrovačke crkve u razdoblju koje se dugo bijaše prvi odgovoran. Radilo se, napokon, o dobu još računa u sjajnoj auri Frederika II. (+1250.).127 Zasi- prevažnom za njezino osuvremenjivanje ako se poslo- gurno su ta djela bila rađena na licu mjesta jer se tako ži nastajanje ciborija glavnog oltara i monumentalnog običavalo, pa je teže zamisliti da ih se odnekud dovozilo pulpita, a lako i množine skulptiranih činitelja visokih gotove, negoli priznati da je za stvaranje podrobne slike galerija. Međutim, raspolažući mahom s fragmentima, stanja odviše nerješivih momenata u igri. No s obzirom
19. S. Ragusinus, Portal S. Andrea u Barletti S. Ragusinus, Portal of the church of S. Andrea at Barletta
Igor Fisković: Još o romaničkoj skulpturi s dubrovačke katedrale Ars Adriatica 5/2015. (39-66)
stora koji se upisao i kao stanovnik Tranija, bar ukratko nas zanima moguć odnos toga djela prema onome što smo razglabali. Simeona se, naime, uglavnom gledalo kao autora čitavoga dosta arhaično smišljenog portala, a po ikonografskoj varijanti teme Deissisa unutar lunete neki su analitičari isticali susret s likovnim sferama Bi- zanta, drugi po ostalome upozorili na predloške u pro- izvodima umjetnog obrta i ilustracijama vjerskih knjiga katoličkih zemalja.130 Uz primjedbu da je arhitektonika cjeline nedvojbeno preuzeta sa zapadnjačkog nekog uzora, plitkoreljefni likovi na dovratnicima s predočivim susretom Starog i Novog zavjeta,131 značajno se povode za obradom lateralnih lica dubrovačkog portala iz 1199. godine. Dočim se u hibridnom govoru utvrđuju likovne slabosti autora,132 a istovjetno složenih crkvenih portala u Apuliji nema, ima mjesta vjerovanju da ga je pamtio s metropolitanske crkve svojeg zavičaja. Naime, prema frazi sicut est u našem su se gradu namjerice ponavljali oblici inih umjetničkih djela, pa se možda u Barletti di- jelom doznaje inače neutvrdiv izgled Eustasijeva porta- la. No kako je ovaj izgubio postrane stupce s kapitelima a nije ni dovršen nad lunetom, može se reći da je slijedio rješenja sa sjevera Italije budući da u stilskom naboju iskazuje zadnje faze vladavine romanike, dakle prijelaz iz Duecenta u Trecento. 133 Međutim se Simeonusova eklektička narav u cjelini ogleda kao posljedica njegove mršave darovitosti, pa uz ponavljani upit je li on osobno izradio čitav spomenik, ostaje bitno da se nad okvirom vrata ispunjenog tipično bukolikom motivikom antičkih korijena ponosno potpi- sao kao Ragusinus uz dodatak incola Tranensis.134 Time 20. Dovratnici portala S. Andrea u Barletti, oko 1300. god. je izravno odao uporišne točke svojeg djelovanja makar Portal jambs of St. Andrea at Barletta, c. 1300 se njihovo nasljeđe srednjovjekovnog kiparstva ne oči- tuje presudnim za njegov izraz, već su mogući dodiri i s drugim onodobnim centrima. No kako se Dubrovni- na to da su sve odlično oblikovane izrađevine bile u sa- ku nije našlo nikakvih zapisa o samome majstoru, nije stavu opreme po integralnoj izvrsnosti u svoj prošlosti dokučivo je li se on rečenim nadimkom služio i u zavi- jako hvaljenoga svetišta, usuđujem se vrlo vjerojatno iz čajnoj sredini što bi bilo uputno za osobno mu osjeća- Apulije doseljenog Paskva 128 - tek prema ocjeni životno- nje građanskog ponosa, a doneke i za njezine estetske sti gore istaknute ptičje glave i cvjetnog kapitela - sma- kriterije u sutonu romanike.135 Osobnom imenu dodati trati jednim od najdarovitijih kipara donjeg Jadrana u označnicu užeg podrijetla, naime, mogli su samo oni trećoj četvrtini Duecenta. s razlogom priznati našijenci koji su po Italiji pronijeli Ne prepuštajući se nagađanjima možemo usput usta- slavu Dalmata ili Croata, ali tako osviještenih iz sred- noviti kako su otada u svim centrima hrvatske obale njeg vijeka nema.136 Iako ničemu ne bijaše odlučno, ipak izbijale na površinu umjetničke snage kojima ne nala- je znakovito kako se jedino znano djelo Simeonusa Ra- zimo čvrstih oslonaca u prekomorju. Ondje je, među- gusinusa sačuvalo u tuđini i to vlastoručno potpisano u tim, odavno pozornost pobudio monumentalni portal kamenu a pokazujući nemoć odvajanja od posudbenica crkve Sv. Andrije u Barletti, jer se na podanku lunete ili citata iz prošlosti. Naprotiv je uslijed izostanka natu- čita natpis „Incola tranensis sculpsit Simeon Raguseus”, ralističkih obilježja razvidna nemoć praćenja i istinskog koji je izazivao ako ne rasprave, a ono različita mišlje- okretanja suvremenosti,137 tako da mu se u izričaju luče nja.129 No polazeći od čitko označenog podrijetla maj- provincijska shvaćanja. Na kraju slučaj biva paradigma-
tičan iz razloga što osvjetljava kako se životni put jednog U takvu je okviru rastrijeta glavnina viđenja koje sam osrednje nadarenog sudionika odnosa Dubrovnik - Tra- iznio stalno dvojeći koliko su duboko prihvatljiva s obzi- ni preklopio ili složio s lukom korištenja likovnih obra- rom na to da se zasnivaju na polomljenoj građi. Razložito zaca iz raspona od dvjestotinjak u sakralnoj skulpturi sam se više zadržao na onima što su podgrađena prima- stvaralački veoma bujnih godina. njem umjetnika iz Apulije kojoj zauzvrat nije pruženo baš Zato ga i jesmo dotaknuli na završetku predstavljanja mnogo, pa je razmjena ideja upitna dok se putanje njiho- kiparske baštine koja se ne dade u potpunosti protuma- vih nositelja svode tek na raskidane epizode značajnije za čiti, jer uz nestanak većine spomenika romaničke arhi- ovdašnje negoli tamošnje dosege. No i one su unutar du- tekture u jednom razorenom gradu ničem nema sigurnih gog srednjovjekovlja bile relativno kratkog daha,140 pa su pokazatelja. No za podrobnije čitanje slojevitih svojstava s odmicanjem vremena tijekom sveukupne prošlosti lakše skulpture s njome raskošne katedrale S. Mariae Maioris, opadale u brojnosti i gustoći. Prijadranska se je provincija nadasve u okružju Terre di Bari sačuvane veće crkve u Italije zadovoljila vlastitim postignućima postupno ih uve- svojim strukturama nude pretežan broj uzoraka. Njihovi ćavajući kad je nakon uklanjanja pritiska Bizanta i Nor- se odrazi ili odjeci ne nalaze često drugdje u Dalmaciji, mana krenula posve novim smjerom gotičko-anžuvinskog a poveznice su im rijetke i u italskim krajevima izuzev predznaka. Usporedno se Dubrovnik u građenju znatnije južnih. Iz toga se uviđa kako je u zoni donjeg Jadrana od političke i ekonomske svoje neovisnosti pokazao vitalni- početka do odmaklog 13. stoljeća trajala vizualna kultura jim, budući da se svrhom prestiža okretao od romaničkih određenog tipa, koju su pronosili umjetnici ne bivajući za predaja i predao centrima modernijih gibanja.141 Naime, nju nimalo odgovorniji od naručitelja pretežno iz javnih tu su od početka Trecenta sve češće nastupali kipari vene- ustanova.138 Moglo bi se stoga reći da su opća iskustva cijanskog roda i odgoja uvevši drugačije stilske mode pa proistekla iz geopolitičkih odrednica same povijesti, ali i kvalitetne razine, makar se veze s Apulijom trajno odr- su se apuljski kipari u jeku romaničkog izražavanja poka- žavahu kroz izvanumjetničke resurse života.142 Gledajući zali naprednijim i sposobnijim njegovim protagonistima. u prethodnome razdoblju vrhunac pozajedničenja likov- Na toj osnovi i Dubrovnik je doživio vrlo plodnu etapu ne kulture pomorsko-trgovačkih gradova preko zaljeva izrazito zapadnjačkih opredjeljenja, koja se stjecajem po- Jadrana, činilo mi se vrijednim iznijeti pregršt spoznaja, vijesnih okolnosti danas može globalno pretpostavljati, ujedno otvoriti polje daljnjih istraživanja o evoluciji stila ali ne na svakom djelu sasvim pouzdano utvrditi.139 njihova ne samo skulpturalnog izražavanja.143
Bilješke
1 Izdanje Gradske župe Gospe Velike i Instituta za povijest Romaničko kiparstvo, 1000 godina hrvatskog kiparstva (ur. I. umjetnosti: Katedrala Gospe Velike u Dubrovniku, (ur. K. Fisković), Zagreb, 1996., 59-61. Horvat-Levaj), Dubrovnik – Zagreb, 2014., (dalje: Monografija). 6 CVITO FISKOVIĆ, Fragments du style roman a Dubrovnik, 2 Navod iz: GIACOMO LUCCARI, Copioso ristretto degli annali Archaeologia Jugoslavica, 1 (1954.), 117-137. To je jedino što o di Ragusa, Venetia, 1605., 29. romaničkom kiparstvu Dubrovnika bijaše poznato 3 Monografija, (bilj. 1), donosi izbor fotografija i nacrta uz ko- 7 Svi su dokumenti u arhivu dubrovačke komune (Državni arhiv mentare prijašnjih napisa o sadržaju, a s višestrukim uvidom u – Dubrovnik: DAD) i kazuju kako je Dubrovnik bio puno više čitav spomenik od drugih istraživača zaokružuje prvu sintezu. upućen na Apuliju nego ona na njega. O pitanjima crkvenog 4 Znameniti kordobanski geograf Mohammad Al Idrisi u svojoj života nedostaje izravnih podataka jer je stari dijecezanski arhiv Tabuli Rogeriani, učinjenoj za normanskog kralja Sicilije i izgorio u potresu 1667. god. južne Italije Rogera II. sredinom 12. st., izričito je napisao da je 8 CVITO FISKOVIĆ, Contatti artistici tra la Puglia e Dalmazia nel „Ragusium najjužniji od gradova Hrvata”, te pohvalio njegove Medio evo, Archivio storico pugliese, XIV/3-4 (1961.), 180-199. iskusne i vješte mornare. 9 Moram odmah naglasiti da stjecajem neshvatljivih okolnosti 5 IGOR FISKOVIĆ, Dubrovačka skulptura u sklopu hrvatske većina tih nalaza nije uredno katalogizirana, pa se služim baštine, Dubrovnik, (1/III.) 1992., 99-124; JOŠKO BELAMARIĆ, građom iz fototeke Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu.
Igor Fisković: Još o romaničkoj skulpturi s dubrovačke katedrale Ars Adriatica 5/2015. (39-66)
10 DAD, Diplomata et acta, XIII., br. 26.- objavljivan nekoliko puta, 21 CVITO FISKOVIĆ, Prvi poznati dubrovački graditelji, Dubrovnik, opet 2014., Monografija, (bilj. 1), 537.; Ta je jedina poznata povijesna 1955., 23-30. Budući da uz njih tada nema spomena nijednog vijest o tim visoko rangiranim majstorima omogućila da se stvori i sculptora, predmnijeva se da izvršavahu i kiparske zadatke. slika o njihovim odrazima na nekim značajnim drugim crkvama u Slično će se u Dubrovniku i kasnije ponavljati, te se može cijeniti pokrajini. Često se, međutim, u talijanskoj literaturi pogrešno piše tipičnim za male urbane sredine koje nisu imale dovoljno snage da su Eustasius i Boltranius „radeći skupa u Dubrovniku podigli da upošljavaju profesionalce svake umjetničke grane. katedralu visoku poput one u Traniju” i slične zablude, tako da su 22 Ovima je svojstveno da su svi iz mramora, što dokazuje nužne revizije kojima bi ovaj rad trebao pomoći. postojanja starije bazilike na tome mjestu, koju - protivno 11 Uz plaću u redovitim obrocima dobio je na raspolaganje kuću za nekim drugim istraživačima - držim djelom paleobizantske stanovanje i više dodatnih pogodnosti, ali se nije smio udaljavati epohe jer nakon nje nije bilo importa te skupe građe, koje na bez dozvole, što se sve uklapa u sređenost ambijenta koji je od obali Jadrana prirodno nema. 11. st. stjecao svoj dugo održani identitet. 23 CVITO FISKOVIĆ, (bilj. 6), 1954.; MARIA STELLA CALÒ 12 Neki stari pisci bilježe da je započeo u doba nadbiskupa Andrije MARIANI, Scultura pugliese del XII secolo - Protomagistri iz Luke (+1158.), koji je uistinu prvi pokopan u romaničkoj tranesi nei cantieri di Barletta, Trani, Bari e Ragusa, Studi di katedrali podizanoj iznad porušene stare crkvene bazilike. Storia dell’Arte in memoria di M. Rotili, Napoli, 1984., 177-191. 13 Ragusium se na saborima Dalmatinske crkve u Splitu 925. i 24 O katedrali u Traniju i njezinom portalu pisalo se mnogo – 928. god. prvi put predstavlja kao izrazito latinska gradska bitno vidjeti: PINA BELLI D’ELIA, Il Romanico – La Puglia tra biskupija, nasljednica one iz 6. st. u porušenom Cavtatu, a Bisanzio e l'Occidente, (ur. M. S. Calő Mariani, C. D. Fonseca prve su autentične vijesti o nadbiskupu iz 999., te o papinskom i dr.), Milan, 1980., 216-240. Valjda omaškom piše da su priznavanju metropolije iz 1022. god.: IVICA PULJIĆ, Uspostava Boltranius i Eustasius u Dubrovniku podigli katedralu visoku dubrovačke metropolije, Tisuću godina uspostave dubrovačke kao i u Traniju. (nad)biskupije, (ur. Nediljko A. Ančić), Dubrovnik, 2001., 15-56. 25 Među mogućim izvorima MARIA STELLA CALÒ MARIANI, 14 Radilo se epohi iz koje je više nego malo drugih dokumenata te (bilj. 18). – spominje bizantske bjelokosti te razne zapadnjačke vlada opća nesigurnost u svim pretpostavkama, ali se ponešto obrtne artefakte, posebice sakralne knjige iz Engleske, a u ipak dade razabrati. svezi s njima očitava mrežu povijesnih veza najjužnijeg dijela 15 DANIELE FARLATI, Illyricum sacrum, V., Venezia, 1775. apeninskog poluotoka i sjeverno-europskih zemalja, no bez - Ecclesia Ragusina, 48.- navodi da se 1028. relikvija glave sv. direktnih potvrda u klesarskoj radinosti. Vlaha čuva u Katedrali, dok nadbiskupe sahranjivahu u crkvi Sv. 26 MARIA STELLA CALÒ MARIANI, (bilj. 23), 187, zapaža i Stjepana. zamjera da VLADIMIR PETER GOSSS u The Romanesque 16 To se je proslijedilo do kraja dvostoljetnog njezina oblikovanja, sculpture in te Eastern Adriatic, Between the West and pa dok nismo posve točno upućeni kako to bijaše uređeno u Byzantium, u Romanico padano, romanico europeo, Parma svim sjevernijim dalmatinskim gradovima, može se smatrati 1982.- nije ni spomenuo da su aktualna pitanja već prije obradili specifičnim za Dubrovnik. i hrvatski i talijanski istraživači. 17 Opirući se izravnom osvajanju iz Srbije kao i Venecije 27 U osnovi je ispunio formalne značajke „nove umjetnosti 12. Dubrovčani su tražili zaštitu, ustvari pokroviteljstva kod najjačih stoljeća”, koje ističe MAYER SCHAPIRO, Sull’atteggiamento država, a njihova vrhovna vlast bijaše mahom nominalna jer nije estetico nell’arte romana, Arte romanica, Torino, 1982., 3-32, jako utjecala na unutrašnji život grada niti mu ikako ometala kad otkriva sfere likovnog stvaralaštva „lišene vjerskog osjećaja komunalni sistem življenja. Po njegovim postulatima uslijedilo i opijene spontano individualnom maštom, radošću pokreta i je povezivanje s komunama srodnih uređenja i usmjerenja kromatskom zasićenošću anticipirajući modernu osjetilnost.” uglavnom se odnoseći na oslobađanje od lučkih i trgovačkih 28 O naravi te proizvodnje: MILJENKO JURKOVIĆ, Prilog nameta – prema sačuvanim ugovorima o prijateljstvu redom: određivanju južnodalmatinske grupe predromaničke skulpture, Molfetta 1148., Pisa 1169., Ravenna 1188., Fano i Ancona 1199., Starohrvatska prosvjeta 15 (1985). Bari i Monopoli 1201., Bisceglie 1211. itd. potom u Dalmaciji 29 O tome šire ERNEST KITZIGNER, The Gregorian Reform i Istri – vidjeti u VINKO FORETIĆ, Povijest Dubrovnika do and Visual Art: A Problem of Method, Transactions of the 1808., I., Zagreb, 1980., 31 i d. Royal Historical Society, V/22, 1972., 87-102. Razlaže bitne i 18 Trani nije slučajan dočim magistri tranesi razgranavahu svoju opće postavke primjenjive i za djela figuralne skulpture zrelog djelatnost u čitavom Južnom Carstvu: MARIA STELLA CALÒ srednjovjekovlja na našoj obali. MARIANI, La scultura in Puglia durante l’eta sveva e proto- 30 MARIA STELLA CALÒ MARIANI, L’ arte del Duecento in angioina, Civilta e culture in Puglia, 2, Milano, 1980., 254-316. i Puglia, Torino, 1984., 16-18. Radove njihovih ruku prepoznaje drugi tekstovi u istoj knjizi. u Barletti, kao jednom od mjesta gdje se definira urešavanje 19 Nazvan je „Piza Jadrana”: ERICH KUBACH - PETER BLOCH, crkava s elementima koji su s didaktičko-vjerskog i strukturalnog Romanička umetnost, Novi Sad, 1974., 216. aspekta zapravo suvišni, a pribraja im još neke prije prodora jačih 20 Ona su dokaziva već stoljeće prije u slikarstvu pod pojmom francuskih utjecaja; PINA BELLI D’ELIA, (bilj. 24), 196-200, širim „adriobizantizama”, s kojim se barata premda je još otvoren ogledom spomenika i lokaliteta u prvi plan stavlja većini kipara iz mnogim propitivanjima - vidjeti: IGOR FISKOVIĆ, Zapažanja generacije koja nas zanima zajedničko izostavljanje ljudskog lika o srednjovjekovnim freskama u Dubrovniku, Dubrovnik, XXI. / kao nezaobilazno obilježje regionalne predaje, što se čini samo 2. Dubrovnik, 21/2 (2010.), 163-200. djelomično točnim i po drugim radovima iste istraživačice.
31 Prema onome što se dosad znade o arhitekturi S. Marie Maioris jasnoće nekoliko deseljeća mlađim lunetama iz Charlieua ili – DANKO ZELIĆ, Romanička katedrala, Monografija, (bilj. 1), Toulousea – MILLARD FILMORE HEARN, Romanesque 43-53, te nacrti rekonstrukcija na str. 66. One su pak tolike da Sculpture – The Revival of Monumental Stone Sculpture in Eleventh potiču niz uvjerenja koja nadilaze zadatak ovoga izlaganja, te ih and Twelfth Century, Ithaca – New York, 1981., Cap. III. ostavljam razmotriti drugom prilikom. 43 Naravno, više nego dokaz osobnog izričaja te su osobitosti potvrda 32 I tu se potvrđuju svojstva koja romanici u cjelini pridaje MAYER Eustasiusove gotovo zanatske discipline u striktnom pridržavanju SCHAPIRO, (bilj. 27), 8, upozorivši kako su njezini umjetnički onih obrazaca koje je - po svemu sudeći - bio elaborirao njegov stvaratelji „opredmećujući vlastitu ljubav prema Kristu nadišli otac, s kojim ga se pretjerano poravnava u umijeću. pa i prekrili senzitivne osjećaje većine prosječnih ljudi.” Zacijelo 44 Predmnijevamo da je bio u kompoziciji Maiestas Domini radije je dubrovačka stolnica kao djelo na kojem su se sažele energije negoli Deissisa, jer se čini da lebdi, ali nema traga ostalim nekolicine takvih pojedinaca izazivala trajna udivljenja i mnogih instrumentima jedne ili druge teme. U svakom slučaju nas promatrača iz kasnijih epoha, koji diljem istočnog Jadrana nisu napućuje na arhitektonski tip portala kakve je poznavao Bari, imali priliku sresti modernu raskošnost sličnu njezinoj. inače držan fokusom zbivanja. Portali pak tamošnjih bazilika 33 CVITO FISKOVIĆ, Naši graditelji i kipari XV i XVI vijeka u su jednostavnog ustroja koji je kao ranoromanički mogao biti Dubrovniku, Zagreb, 1949., passim. polazište dubrovačkom, ali je ovaj obogaćen figuralnom lunetom 34 U pravilu su to bili trgovci koji su mnogo putovali ili zaposlenici jasne ikonografije – dalje. konzularnih ureda koje je Dubrovnik imao u brojnim gradovima 45 Ustvari mnogo šire – od Chartresa,Vezelaya ili Poitiersa preko na Mediteranu – nakon prvih na Siciliji, u Traniju se bilježe tek Arlesa i Borgesa do Elya, a s nezanemarivim S. Jacopom u od 1409. ILIJA MITIĆ, Dubrovačka država u međunarodnoj Compostelli – vidjeti: FRANÇOIS AVRIL – XAVIER BARRAL I zajednici, Zagreb, 1988. ALTET – DANIELLE GABORIT-CHOPIN, I Regni d’Occidente, 35 Osim širine otvora znamo samo razmještaj paru bočnih – južni Milano, 1984., te ostali pregledi ondašnjega graditeljstva i kiparstva. je asimetričan zbog lakših veza prezbiterija s kućama nadbiskupa 46 Navedena literatura ih spominje na manjim crkvama u Bisceglie i kanonika južno od crkve: IGOR FISKOVIĆ, Monografija, (bilj. i Barletti te kraj Siponta, a ima i varijanata, ali odreda manje 1), 101. Sustavan je pregled portala romaničkih crkava donijela imponiraju od zamišljenoga dubrovačkog. PINA BELLI D’ELIA, Presenze pugliesi nel cantiere della 47 Danas Bunićeva poljana iza apside katedrale koja se u 17. cattedrale di Trogir, Majstor Radovan i njegovo doba - Zbornik st. mimo općih pravila, a zbog urbanističke atraktivnosti i radova Međunarodnog skupa održanog u Trogiru 26 – 30. rujna pompoznijeg doživljavanja ulaska u grad iz luke okrenula 1990. godine, (ur. Ivo Babić), Trogir, 1994., 39 – 58., ali mogućim prema istoku, odnosno gradskim vratima, što u srednjem vijeku ovdašnjima ne nalazimo uzora. bijaše obrnuto. Prvostolnica okrenuta zapadu i gradu još je pred 36 Osnovna tumačenja poput: MAURICE COCAGNAC, Biblijski sobom imala romaničku krstionicu porušenu u 19. st. simboli – teološki pojmovnik, Zagreb, 2002., 95-96., zajedno s 48 U tom smislu djelo predstavlja vitalnu revoluciju likovnosti kompozicijom objašnjavaju i sve pojedinosti kamene slike. to više što nema prethodnika u makroreginalnoj baštini i 37 Temeljna ta razlika što su ti sveci ravnopravno scenama iz Eustasiusa čini stvarnim nositeljem makar epizodnog prevrata. Knjige postanka već unutar crkve nuka na misao da je portal u 49 Jakov – zvan i Izrael, sin Izakov (Povijest Jakovljeva – Biblija, Traniju projektiran s njome čitavom, a dubrovački zasebno, na Knjiga Postanka XXV, 25-35.) otac je dvanaest plemena koje će fasadi otprije započete zgrade, kao djelo ne znamo koliko dugo Mojsije povesti natrag iz Egipta (Isto, XXXVIII, 10-22). djelujućeg majstora. 50 Bolje očuvani reljef u Traniju iznosi literarnu podlogu lika koji 38 Tako bar u Traniju, a ne možemo ni pojmiti što je bilo predočeno je glavu naslonio na kamen pored ljestava s kojima se uzlazi na drugom dovratniku u Dubrovniku, kao što nam je nepoznat i nebeskoj visini: GERD HEINZ-MOHR, Lessico di iconografia oblik zaključnog arhivolta koji je iziskivala luneta. cristiana, Milano, 1982., 306-308.- i sklapa savez s vječnošću, 39 Stoga im je MARIA STELLA CALÒ MARIANI, (bilj. 18 i 30) tako da je naglašena idejna suština teofaničke naravi. tražila korijene, a i više od toga u Bibliji iz Burya kao i drugoj iz 51 Takvo se bočno postavljanje likova proroka uz vrata iznimo Winchestera – 12. st., što bi po mojem sudu mogli biti tek toposi nalazi na katedralama Mantove i Cremone s početka Duecenta - u izrazu epohe, iako nije isključeno da je neka takva rukotvorina MILLARD FILMORE HEARN, (bilj. 42) sa širom, a i kasnijom preko Sicilije dospjela do Apulije. Tu su se, međutim, razvile literaturom. Oni u Mantovi nemaju aureolu kao u Cremoni ili iluminatorske škole specifičnog izražavanja iz kojih se – koliko Dubrovniku, što nam omogućava viđenje proroka bez nekih općih mi je poznato – nisu potakli ni uobličili doticaji sa suvremenom pravila u smještaju na crkvenim portalima. S obzirom na to da su skulpturom regije. proroci u Traniju imenovani na natpisima, valja ih pretpostaviti 40 S obzirom na to da je naglašen u čuvenom djelu istodobnog i ovdje – možda s obje strane ulaza po dva. U svakom je slučaju drvorezbarstva iz Splita, valjda ga je nekoć bilo više izlučenog iz njihova nazočnost ikonografski jasna: instrumenti su objave lokalne baštine u repertoaru koji je Buvina izravno citirao. Božanskog, utoliko adekvatni apostolima u Novom zavjetu – GERD 41 Naime od iskapanja 1979./1981. ti su nalazi još natrpani u HEINZ-MOHR, (bilj. 50), 291-293., pa u doba koje se općenito prostoru nad svodom južne lađe barokne katedrale očekujući više obraćalo Starome mogu imati aureolu kao opći atribut svetosti. doličnu katalogizaciju čemu je i ovaj rad poticaj. 52 Ističući neupitnosti francuskih svojstava najslojevitije: MARIA 42 Po čistoći plastičkog rješenja blizak je dalekim primjerima počev STELLA CALÒ MARIANI, (bilj. 23); Opširnom analizom od Regensburga (oko 1050. god.), ili u pogledu ikonografske PINA BELLI D’ELIA, (bilj. 24), 178-182. portal nove katedrale
Igor Fisković: Još o romaničkoj skulpturi s dubrovačke katedrale Ars Adriatica 5/2015. (39-66)
pokazuje sintezom regionalnih iskustava i utjecaja više struja s oltarom. U naravi nevelika građevina tomu je udovoljavala sa Istoka - bizantskih i islamskih. svojim visokim galerijama, gdje je bio smješten osobito bogat 53 ARTHUR KINGSLEY PORTER, Romanesque Sculpture of the relikvijar, a već na portalu dočekivao ih je lik Posljednjeg suca Pilgrimage Roads, Boston, 1923., 10. kao izravni poziv na pokajanja. Možda se u toj koncepciji razabire i opravdava cjelovitost projekta, koji na kraju u nekoj 54 Za usporedbu uzimam Boltraniusa Gallicusa ili Beltranda „zlatnoj duhovnoj sredini” izmiruje faktore svojeg slaganja sa Francigenu na radu u Dubrovniku oko 1520. god.: IGOR spomenicima u podneblju s onim elementima po kojima je FISKOVIĆ, Kipar Beltrand Gallicus u Dubrovniku – sudionik među njima bio izuzetak? "Posvećenja grada" oko 1520, Peristil, 37 (1995). Po nazočnosti Francuza općenito pojačanoj u širem podneblju sa zbivanjima 60 Redom se počeše graditi u Bariju 1158., Tarantu 1160., Otrantu oko III. križarskog rata, jedna od glavnih ulica u Bariju zvala se 1165., Brindisiju 1178. i dalje, mahom nad starijim crkvama, Ruga Francigena. tako da i naš primjer potpada valu okašnjele obnove vjere. U zahvatu takve konstrukcije u samome Traniju neki vide 55 S. Nicola Pellegrino, zaštitnik Tranija i naslovnik katedrale u Belnardiusova „francuska znanja”. kojoj su mu relikvije, na putu iz rodne Focide početkom 11. st. bio je i u Dubrovniku, što potvrđuje izloženosti grada rutama 61 CVITO FISKOVIĆ, (bilj. 21 i 33.), te IGOR FISKOVIĆ, (bilj. 5, kršćanskih hodočasnika i misionara. Zapisano je tako u jednome 1992.), passim. od brojnih njegovih žića, ali se čini da u nas o tome ne postoji 62 Naravno, stalno se računa na ikonografski arhetipski odnos nikakva predaja, dok se odlasci u Bari zbog posjeta grobu sv. između Isusa Pobjednika ili Vladara svijeta koji se ističe nad Nikole bilježe vrlo učestalima u kasnijem srednjovjekovlju. ulazom u crkvu i Isusa Stradalnika ili Iskupitelja-Spasitelja koji se 56 Njihovo datiranje u literaturi oscilira ovisno o autorima prikazivao visoko u zaključku bazilike, na kraju njezine prostorne predmetnih studija, dok se rečena godina kod većine ipak osi iznad oltara tako da se lanac realizacija kristocentričnog uzima kao terminus ante quem za nastanak portala crkve koja sadržaja doživljavao cijelim putom k Svetom grobu. je posvećena 1199., što također izaziva stanovitu pomutnju u 63 Mahom u svim starijim prikazima pisanih od stranaca, nadiđenima odnosu na Eustasiusov ugovor, ali u neujednačene interpretacije s novijom literaturom iz pera srednje i mlađe generacije hrvatskih tamošnje povjesnice – naravno – ne mogu ulaziti. istraživača na tragu vodećeg Ljube Karamana. 57 Premda je jako oštećena figura u njoj mogla biti nadahnuta od 64 Upravo je LJUBO KARAMAN, O djelovanju domaće sredine drugih medija, nisam sklon to naglašavati jer ne znamo kakvih u umjetnosti hrvatskih krajeva, Zagreb, 1962. – razmjerno vrlo je sve skupih predmeta te ikonografije rađenih od metala ili rano prema tijeku zapadnjačke teorije likovnih umjetnosti bjelokosti, da ne spominjemo crkvene knjige i sl., moglo biti iz problemski živo pojasnio načela i sistem ispravne valorizacije ere bizantske vlasti kako u Dubrovniku tako i Apuliji. Primjerni glavnine nasljeđa na teritoriju Hrvatske – O tome: JASENKA su prikazi Maiestas domini na srebrnim koricama Misala i GUDELJ, Ljubo Karaman e i problemi dell’arte periferica, Arte Evanđelistara splitske katedrale, koje se datiraju u početak e architettura: le cornici della storia, (ur. Fernando Barduti i dr.), odnosno kraj 12. st. – IGOR FISKOVIĆ, Romaničko slikarstvo Milano, 2007., 261-273. u Hrvatskoj, Zagreb, 1987., 74-75. i kat. 46, 48. U istom gradu 65 Zato ima visok podanak, kakav - međutim – imaju i bazilike u je mali mramorni reljef istog sadržaja, a po stilu također Traniju i Bisceglie te druge, neredovito opravdan s prvobitnim, bizantskog postanka sa svojom lunetom naknadno ugrađen nad u njemu zaklopljenim sakralnim zdanjima. S obzirom na vratima dvorišta crkve Sv. Duha: CVITO FISKOVIĆ, Nekoliko nalaze starije bazilike u podzemlju dubrovačke katedrale iz 12. neobjelodanjenih romaničkih skulptura u Splitu, Vjesnik st. može se podvući još jedna sukladnost među spomenicima Hrvatskog arheološkog društva, 18-21 (1940). Još ljepši kao import razdvojenima, ali i spojenima sa zaljevom Jadrana kao u katedrali Raba je bolje poznat te objavljen više puta – fotografija s komentarom u: JOŠKO BELAMARIĆ (bilj. 5), 60. Radi se prostorom dotadašnjih širenja utjecaja iz Bizanta u svim međutim o mramornoj ikoni kojoj podrijetlo i dataciju treba još granama umjetničkog stvaralaštva. Stoga je neophodno daljnje istražiti jer bi trebalo biti sličnih. propitivanje njihovih povijesti i ostavština. 58 U tom je okružju jedno od jačih polazišta hodočasnika koji 66 Koliko manja toliko jednostavnija od najreprezentativnijih se zapućivahu k Svetoj zemlji: Verso Gerusalemme – Atti II. apuljskih, bitno je da ne iskazuje inače u srednjem vijeku na tlu Convegno int. nel IX centenario della I. crociata, Bari, 1997. Dalmacije učestalo kašnjenje zamisli i stila, pretpostavljajući nji- Značajno je da svi portali apeninske romanike za njima kasne, hovo podrijetlo na susjednoj obali što Eustazijevo djelo, sasvim ali je za našu tezu važno a nije dovoljno naglašeno da su majstori izvan istočnojadranske tradicije, najkonkretnije opredmećuje. portala u Traniju i Dubrovniku suvremenici Antelamija kao 67 Usto je važno da je uz preuzimanja osnovnih načela u rješavanju prekretitelja stila na italskom poluotoku. arhitektonsko-prostorne cjeline provodi i neke oblikovne 59 To je klupko dosta zamršenije, ali se unatoč tankim nitima jednadžbe bez ikakvih formalnih odmaka ili kašnjenja spram može nazrijeti iz nekih činjenica – Dubrovnik ih nije matici stilske evolucije, što bi bilo svojstveno perifernoj privlačio s uspomenom na nekog vjerskog prvomučenika, provinciji Zapada. dok je u stolnici Uznesenja Marijina uz mnoštvo s vremenom 68 Osim što se je s njome odlučno rješavalo unutarnje probleme prikupljenih malih relikvija najvažnijom ostala čudotvorna svih ustanova pod kapom papinstva - a to polje u dubrovačkoj Isusova Pelenica: dovoljna da se na plovidbi k Betlehemu i metropoliji nije istraženo premda ga svjedoči dolazak rimskih Jeruzalemu zaustave u svetištu kraj same luke barem radi legata kao i diobe crkvenih teritorija - naročito se pojačala molitve pred Raspećem koje dokumentirano bijaše nad laička pobožnost koja je zorno protuheretički progovorila na
portalu prvostolnice s isticanjem teme Drugog dolaska Kristova 80 Gledajući nebrojena rješenja na crkvama prekomorja i kao osvjedočenja stalne njegove uloge vrhovnika svijeta, te pri računajući da je stilski malo mlađi od portala započetog po upotpunjavanju njezine opreme. ugovoru iz 1199. godine. 69 Vidjeti: JORJO TADIĆ, Promet putnika u starom Dubrovniku, 81 Množina primjerno sličnih u Apuliji je nepregledna, te bi bilo Beograd, 1938. – naveo sam ih uz svoj rad u Monografiji, (bilj. 1), preuzetno da ih navodim iz nažalost vrlo površnog obilaska pa ne ponavljam budući da se i ne tiču stoljeća o kojima govorimo. terena – ta primjedba ustvari vrijedi za daljnje komparacije koje se nadam još produbiti. 70 Tu karakteristiku izričito iznose svi navedeni i ostali analitičari spomenika Apulije. Portali su, međutim, redovito tema i temat 82 ILLENE HAERING FORSYTH, The Throne of Wisdom: Wood za sebe. Svejedno mi se čini da potpunog sadržaja poput našega Sculpture of the Madonna in Romanesque France, Princeton, 1972. s isticanjem motiva Žrtve iz Starog zavjeta da se osigura Drugi 83 JOVANKA MAKSIMOVIĆ, (bilj. 78), 67. Nedorađenost poza- dolazak Krista ipak nema s međusobnim upotpunjavanjem dine se ne čini bitnim razlogom smještaju u luneti portala, jer naznaka od Tranija do Dubrovnika. frontalni pogled na statični kip nalaže i svaki kultni protokol. 71 Premda se nekima mjestimice bilježe imena i zbog fragmenti- Značajke oblikovanja su vrlo općenite na razini stila bez tješnjih ranosti arhivskih vrela te druge dokumentacije iz dalekih doba, analogija u prostorima našeg osvrta – Usp. Katalog izložbe Tisu- ću godina hrvatske skulpture, Zagreb, 1991. nemoguće im je pratiti gibanja ili zaustavljanja u pojedinim sre- dinama kao i dodire s drugima. Zato ih je uglavnom suvišno i 84 JOSIP BELAMARIĆ, Gotička Sedes Sapientiae u crkvi Gospe pokušati navoditi ako nisu osvjedočeni s djelom kao što je pri- od Poišana, Kapucinski samostan i svetište Gospe od Pojišana u mjerno, ali iznimno bio Eustasius. Splitu, Split, 2010. Za kulturu jadranskog okružja valja dodati da se jedna takva nalazi u zbirci umjetnina hodočasničkog centra 72 Pregled u: Monografija, (bilj. 1) iz koje preuzimam i većinu na Monte Garganu, datirana u 14. st. a umjetnički lošija od fotografija. Vrijedi još jednom istaknuti obilje što jamči obje naše: GIORGIO OTRANTO, Il Santuario San Michele sul bogatstvo u romanici tipične eksteriorizacije skulpture, pa se Gargano, Bari, 2012., 104. po medievalnoj inspiraciji i dubrovačkom ukusu ona nastavila 85 Prema povijesnim izvorima i vizitacijama dubrovačke prvo- u 15. st. Naime, kad je 1442. god. Petar Martinov s jugoistoka stolnice IGOR FISKOVIĆ, Monografija, (bilj. 1), 101-103.- s katedrali - sakrivši fresku sv. Kristofora - prigradio na stupovima osvrtom na sam naziv djela u bilj. 111. Ta je ikona nestala u sakristiju, kićenu joj je vanjštinu dopunio likovima svetaca Velikoj trešnji 1667. god., a njezino mjesto u crkvi i kultu je (DANKO ZELIĆ, Dokumenti o katedrali, Monografija, bilj. 1, zauzela ikona Gospe od Porata, koja se također odavno slavila 539). Taj je Milanac desetak godina prije i unutra na zaključku kao čudotvorna čuvarica Dubrovnika. Ustvari je ona, nošena visoke korne ograde oblikovao girlande s dodanim kipovima, gradom u najsvečanijim ophodnjama, bila u sastavu poliptiha koje mu je pozlatio slikar Ivan Ugrinović (Monografija, bilj. 1, na sjevernom, od glavnoga desnom oltaru oblikovanom potkraj 538.) - pa takva nadopunjavanja zdanja sa skulpturom gledamo 15. st. kad je sred apside iza glavnog oltara uzidan golemi reljefni u svjetlu romaničkih nadahnuća. tabernakul: IGOR FISKOVIĆ, Dubrovački kipari Leonard i Petar 73 S obzirom na utemeljenje metropolije sredinom prve polovice Petrović, SIC ARS DEPRENDITUR ARTE, Zbornik u čast V. 11. st. nije utvrđeno dokad je u opnama bazilike iz 6. st. Markovića, (ur. S., Cvetnić, M. Pelc, D. Premerl), Zagreb, 2009., (kako držim unatoč nekim protivnim mišljenjima) potrajala 169-171., tako da je preobrazbe izgleda zaključka romaničke ranosrednjovjekovna, ali se općenito drži da se nova počela katedrale nemoguće baš jasno predočiti. graditi od 1140.-ih godina. 86 Često spominjanoj u srednjem vijeku s malo sigurnosti pridaju joj 74 Josip Stošić je bio dugogodišnji asistent Instituta za povijest kasnoantički postanak još od postavljanja teze da je Ragusium izra- umjetnosti u Zagrebu, a od njega mlađi Ivica Žile arheolog stao iz jezgre na vrhu južnog brijega Lave, čemu se protive nalazi lokalne službe zaštite spomenika. Shodno svojim interesima, koji daju prednost crkvi kraj luke kao mogućoj preteči katedrale. naime, oni su pisali uglavnom o arhitekturi ili posebno o 87 Takva se sumarna ocjena može dati i prije nego se provede ranosrednjovjekovnoj plastici, potpuno čišćenje svih ulomaka, što se neshvatljivo oteže, pa u 75 Zbog tragičnog stanja očuvanosti figura i nagrizenosti njihovih nekoj mjeri koči i podrobnija zaključivanja. površina, konstatacija ipak ne može biti konačna to više što se 88 CVITO FISKOVIĆ, (bilj. 21), 23. – navodi iz kako su ga osobito diljem Apulije nalazi mnoštvo plošnijih reljefa. cijenili, pa su od 1255. god. poduzimali korake da ga zadrže. 76 Uslijed oštećenja čak ne raspoznajemo prikazivahu li lava ili Po prvome mu ugovoru bijaše dopušteno raditi i privatno, a uz orolava, možda pak bika kojeg je prikazivao jedan dio veće dični naslov protomagister civitati jasno mu je 1282. zapisan i skulpture što se začudno u gradu zagubio. No sigurnim se civitet „de Ragusio”. čini da morfološki nisu jako bliski simboličnim figurama pred 89 Inače na hrvatskoj obali nisu zapisani baš mnogi umjetnici portalom u Traniju. iz Apulije. Iz nje je bio izvjesni Zorobabel čija su dva sina na 77 To se s lakoćom može dokazati pregledom te baštine u navede- početku 13. st. radili kao slikari i zlatari, te se pročuli kao prvi imenovani majstori tih djelatnosti u Hrvatskoj - O njima: JOSIP nim sintezama. BELAMARIĆ, Svijećnjaci zadarskih majstora Mateja i Aristodija 78 JOVANKA MAKSIMOVIĆ, Srpska srednjovekovna skulptura, i dosad nepoznati fragmenti srednjovjekovnog tekstila iz splitske Novi Sad, 1971, 91-92. i dalje. katedrale, Zbornik međunarodnog znanstvenog skupa Splitska 79 CVITO FISKOVIĆ, (bilj. 6) lik je vidio u fizičkom spoju s hagiografska baština: povijest, legenda, tekst (ur. Joško Belamarić, reljefima Eustazijeva portala. Bratislav Lučin i dr.), Split, 2014.
Igor Fisković: Još o romaničkoj skulpturi s dubrovačke katedrale Ars Adriatica 5/2015. (39-66)
90 Spominje se 1279., a drugdje mu zasad nema traga – CVITO tom smislu opet vrijedi bar ukazati kakvom su joj skulpturom FISKOVIĆ, (bilj. 21), 23.; Mogao je biti jedan od lutajućih kakvi bile dopunjene strukture. se tada bez određenog djela nalaze posvuda – primjerice u 99 Iz drugih mjesta ih nema, ali u franjevačkom klaustru iz prve Zadru majstor Petar iz Cume kraj Napulja, inače poznatog centra polovice Trecenta neki su kapiteli rađeni na tragu fantastike kamenarstva. CVITO FISKOVIĆ, Zadarski sredovječni majstori, medievalnog bestiarija, pa se sluti da je takvih bilo puno više Split, 1959., 12. – IGOR FISKOVIĆ, Skulptura u dubrovačkom samostanu 91 Jedino se pretpostavlja da je lijepo mramorno poprsje arhanđela male braće, Zbornik Male braće u Dubrovniku, (ur. J. Velnić), Mihovila na susjednom Pagu možda iz Raba – Katalog (bilj. Dubrovnik, 1984., s fotografijama svih primjera. 83), a uz bizantizirajući prizvuk čini se formalno blizak stilskim 100 Vidjeti: Monografija, (bilj. 1), sl. 95. - slijede ga srodne strujanjima iz Venecije. reminescencije na bizantska iskustva – sl. 96. 92 Zapisan je kao petrario, pa se predmnijeva da bijaše običan 101 Na tipično romaničkoj konzoli sa životinjskim likom iz važnog kamenar i zidar - DAD, Spisi dubrovačke kancelarije IV, 38.br. benediktinskog samostana na otočiću Lokrumu zamjećuje se 84.; Prijepis donosi DANKO ZELIĆ, Dokumenti o katedrali ... način rada sličan Eustasiusovom – Monografija, sl. 87.; Objavio u Monografija, (bilj. 1), 537. U drugim dvama nama aktualnim ju je CVITO FISKOVIĆ, Lokrumski spomenici, Bulletin dokumentima takvi se pak nazivaju maestri cumacini, što bi Zavoda za likovne umjetnosti JAZU XI/1-2 (1963.); Konzola moglo biti preuzeto iz južnoapeninskih izvora, jer ih Dalmacija se čuva u lapidariju Gradskih muzeja, a ako nije čak autograf ne poznaje. Na toj liniji možda je moguće očitati plastički toga kipara svakako dokazuje njegov neposredni i pravodobni razvedenu krstioničku zdjelu od viševrsne građe, bez traga utjecaj u okružju. iščezlu, ali je sa svojom šarolikošću upadala u oči te bijaše spomenuta od FILIPA DE DIVERSISA, Opis slavnoga grada 102 Tehnički i estetski predstavlja apogej stvaralaštva koje se na hr- Dubrovnika (prir. Zdenka Janeković-Römer), Dubrovnik, 2001. vatskom tlu razvijalo od 9./10. st. – NIKOLA JAKŠIĆ, Predro- maničko kiparstvo, (bilj. 5, 1996.). Posebno je o dubrovačkom u 93 CVITO FISKOVIĆ, (bilj. 21) - Vrijedi pak istaknuti da iz više navrata pisao Ivica Žile kao neposredni izvršitelj arheološ- povijesti ostalih onodobnih crkava i katedrala znamo za puno kih iskapanja u gradu. manji broj imena njihovih graditelja, a u arhivskim spisima nijedan se se ne navodi izričito kao „sculptor” niti iz ugovora o 103 JOSIP STOŠIĆ, Prikaz nalaza ispod katedrale i Bunićeve radu proizlazi da su to stvarno bili. poljane u Dubrovniku, Arheološka istraživanja u Dubrovniku i 94 MARIA LAURA TESTI CRISTIANI, Nicola Pisano architetto dubrovačkom području, Zagreb, 1988. - piše da je nađeno više scultore, Pisa, 1987., cap. I.- Poznato je međutim da za njegova od 10 000 ulomaka, a starije je rastresito obradio IVICA ŽILE, likovna postignuća odlučnija bijaše pisanska sredina. Kameni namještaj i arhitektonska plastika prve dubrovačke katedrale, u navedenom Zborniku (bilj. 13), s fotografijama, 95 Čak ni u Splitu u okrilju Dioklecijanove palače, glavnina na nažalost bez potpunih podataka. stolnici - koja je bila mauzolej rimskog cara - kiparskih izrađevina ne iznosi jako ugledanje na antiku, a drugi radovi mjesnih botega 104 Tu je ideju iznosio J. Stošić, koji se osobito bavio portalom majstora čak niječu njezin utjecaj – CVITO FISKOVIĆ, U potrazi za Radovana u Trogiru, te je s njome i krenuo u iskapanje dubrovačke splitskom romanikom, Bulletin zavoda za likovne umjetnosti katedrale, ali se bilo kakvi doticaji nisu dokazali. Jedini ulomak na JAZU, 2 (1980.) - ali se ne odmiču od stupnja klesarskih zanata. koji je on ukazivao nalazi se ugrađen u jednoj recentnoj kući na U Zadru se na istoj razini slijedi rimske skulpture ili čak replicira Prijekome, a rad je izvanredno vještog i talentiranog kipara, pa istodobne reljefe s lica mjesta: IVO PETRICIOLI, Romanička ga je kasnije predlagao vezati uz Nikolu Corba iz 14. st. i također skulptura zadarske katedrale, u zborniku Majstor Radovan i porušenu crkvu Sv. Vlaha – JOSIP STOŠIĆ, Trogirska katedrala njegovo doba, (ur. I. Babić), Trogir, 1994., po mojem sudu ipak i njezin zapadni portal, Bulletin zavoda za likovne umjetnosti radom stranaca – vjerojatno iz Lombardije. JAZU, 2 (1980.), 72, (bilj. 10) - što se također ne može dokazati. Po mojem sudu riječ je o dijelu pročelja tipično „učiteljskih 96 S obzirom na neveliku količinu ulomaka ne možemo dokučiti sarkofaga”, u nas inače nezabilježenih, i stilski pripada zreloj gotici opseg tog revivala, ali se čini značajnim što mu u gradu teško a zbog svekolikih kvaliteta strši i iznad dubrovačkih prosjeka te osakaćene romaničke baštine drugdje nema traga. No osim što sam urgirao da ga se otkupom nabavi za Gradski muzej, kako mu znamo prostorni i vremenski raspon već u srednjem vijeku, bismo ga mogli sagledati i sačuvati. napominjemo da čitavo dubrovačko okružje oskudijeva nalazima iz antike. U gradu nema ruina koje bi potvrdile rimske gradnje, 105 Primjerice lik „šumskog čovjeka” ili način preplitanja sitnih a niti ozbiljnog dokaza da su one tada bile dostupne u desetak figura djece i životinja u biljnu viticu - usporediti u monografiji kilometara udaljenom Cavtatu – Colonia Julia Epidauritana o tom portalu: CVITO FISKOVIĆ, Radovan, Zagreb 1962. je razorena pri velikim etnopolitičkim promjenama u 7. st. i 106 IGOR FISKOVIĆ, Reljef renesansnog Dubrovnika, Zagreb, 1992., trebalo bi isključiti da u njoj išta bijaše vidljivo romaničkom 145-175.- uz takvu moguću kontekstualizaciju teza o sadržaju dobu, kao i u renesansnom premda su ondašnji neki čuveni djelo sam atribuirao milanskom kiparu Petru Martinovom i europski pisci to isticali. unutar njegova boravka u Dubrovniku datirao oko 1445. god. 97 Prvi put objavljen u Monografija, (bilj. 1), sl. na str. 94., kao i 107 Cjelovitije ih je po stručnoj literaturi i mojim usmenim uputama glavnina fotografija u ovom radu. 1986. g. prikazao tada mladi asistent MILJENKO JURKOVIĆ, 98 U osnovi nalikuje licu telamona s crkve SS. Trinità u Traniju - Romanički motivi u skulpturi 15. i 16. stoljeća u Dubrovniku, PINA BELLI D’ELIA, (bilj. 24), 270.- Svakako svjedoči težnju Likovna kultura Dubrovnika 15. i 16. stoljeća, (ur. Igor Fisković), sredine da iz prestižnih razloga upošljava vrsne umjetnike, a u Zagreb, 1991., 115-121, s naglaskom na ikonografiji.
108 Apostolski vizitator G. F. Sormano obišavši katedralu 1573. god. 1950., ali i kasnija djela navođena u već spominjanim radovima nije ga spomenuo: IGOR FISKOVIĆ, (bilj. 80), 101.- jer bijaše talijanskih kolega. usredotočen na sakralne sadržaje. Ipak se pretpostavlja s obzirom na 118 JOSIP STOŠIĆ, (bilj. 104), u bilj. 3, nažalost ne donosi odakle to da je 1283. izvjesni majstor Pavle bio isplaćen za izradu srebrnog crpi podatak. tabernakula, zacijelo na glavnom oltaru i još u romaničkom stilu: 119 IGOR FISKOVIĆ, Monografija, (bilj. 1), 89. U prvom spomenu CVITO FISKOVIĆ, Dubrovački zlatari od XIII. do XVII. stoljeća, navodim da je iz „istog morfološko-stilskog, ali ne i radioničkog Starohrvatska prosvjeta, III. / 1 (1949.), 216 i dalje. razreda”, što držim suštinski bitnim za daljnje analize. 109 Vođen prvim opažanjima EMILEA BERTAUXA, L’art dans 120 Odvaja se porukom koju nosi budući da u prividnoj zamršenosti l’Italie, Paris, 1903., sinonim je stvorio LJUBO KARAMAN, zamjenjuje predodžbe demonskih sila - učestale u kontinentalnoj Pregled umjetnosti u Dalmaciji, Zagreb, 1952., pa se stalno romanici – oblikovanjem koje je ispunjeno vrlinama prirodnog dograđivao i održao s analizama ne samo ključnog romaničkog svijeta. iz Trogira ili gotičkog iz Kotora, nego i renesansnog u Korčuli, te kasnijih hibridnih u manjim mjestima poput Lastova itd. 121 FILIP DE DIVERSIS, (bilj. 91) - oko 1440. uočio je „umjetnički divno izrađeni ciborij”, te „prostranu propovjedaonicu na 110 Usporediti: PINA BELLI D’ELIA, Alle sorgenti del Romanico – Puglia XI secolo, Bari, 1987. stupovima”, dovoljno za njihovu osnovnu kvalifikaciju kakvu on i inače provodi – IGOR FISKOVIĆ, Djelo Filipa de Diversisa 111 Zaokruženo stajalište o njima iznio je JOSIP BELAMARIĆ, (bilj. kao izvor kulture i povijesti Dubrovnika, Dubrovnik, 1-3 (1987.), 5), 69. – te upozorivši na odlučne podudarnosti i razlike doveo 231-249. Pod pulpitom pak navodi kameni oltar, a za takve u sumnju tradicionalno mišljenje da potječu iz iste klesarske znamo u katedralama Trogira i Hvara – jedan još neproučeni botege. To je dobra podloga da se jednom sačini zajednički fenomen kojemu se liturgijska određenja čine sukladna katalog naših i talijanskih djela, uključujući i starije iz 10./11. st. „oltarima za narod” smještanima izvan ograde prezbiterija. na koje su se članovi duečentističkog lanca sigurno nadovezali uspostaviši druge formalno-stilske standarde. 122 Kao i većini, fotografije su prvo objavljene u Monografiji, (bilj. 1). Pregled nebrojenih primjera tetramorfa sv. Ivana u tome 112 CVITO FISKOVIĆ, (bilj. 6). Pridružujuje im se u medievalnim kontekstu ovoga uzdiže na najviši stupanj staroga kiparstva. predajama dubrovačkog kiparstva desetak od ukupno sedamdeset i dva kapitela u klaustru samostana Male braće, 123 Prvi spomen: Codex Diplomaticus IV., dok. 523.- izričito veli rađenih od majstora Mihoja Brajkova iz Bara prije 1348., te „fuit filius protomagistri Petri”, koji mora biti stranac s obzirom još neke izrađevine - IGOR FISKOVIĆ, (bilj. 99).- očito stilski da ovaj tek dobiva prava građanina Dubrovnika. On je zaposlen retardiranih oblika i niske kakvoće izrade unutar istog ansambla od komune bezuvjetno imao obveze rada na katedrali, a pove- koji nastaje kad je romanička katedrala bila posve zgotovljena. zujući nalaze iz nje s nekim spomenicima i kiparima u Apuliji 113 CVITO FISKOVIĆ, Contributions sur les relations artistiques zalazimo u probleme koji očekuju istraživanje. entre Dubrovnik et la Dalmatie d’une part et l’Apulie de 124 Moguću granicu između zrele i kasne faze stila može se postaviti l’autre, Zbornik za likovne umetnosti, 10 (1974.), 325-331. oko nastanka ciborija i propovjedaonice, u nas prvijenaca Usmjerio je istraživanja na temelju davnih spoznaja koje su značajne grupacije. Svakako je katedrala do početka 14. st. bila se prilično mijenjale opovrgnuvši autorstva kipara Mavra iz izgrađena u tolikoj mjeri da su joj od 1312. oslikavali unutrašnjost 1320-ih na namještaju stolnice u Trogiru, tako da regionalne uz zaposlenje Mihovila iz Bologne, vodećeg centra ondašnjeg a nadasve vanjske spomenike iz tog sklopa valja iznova slikarstva o čemu sam pisao više puta - posljednje: IGOR temeljito propitati. FISKOVIĆ, O freskama 11.-12. stoljeća u Dubrovniku i okolici, 114 Prema MARIA STELLA CALÒ MARIANI, Echi d’Oltremare Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 33 (2009.). Po vizitaciji G. in Terra di Otrante, Il camino di Gerusaleme, Bari, 2002., 268- P. Sormana bazilika je u 12 prozora glavne lađe imala vitraje, što 270.; Spomenike nesigurne datacije (1246/1276 ?!) ne poznajem u našem srednjovjekovlju bijaše zorno jedinstvena raskošnost: iz autopsije, a dobra slutnja kolegice potvrđuje kako je te veze IGOR FISKOVIĆ, Monografija, (bilj. 1), 105-106. potrebno temeljitije propitati – druge su studije iste autorice 125 CVITO FISKOVIĆ, (bilj. 21) 23-37., iznosi što se sve radilo uz tome pouzdan vodič. učešće majstora zidara i klesara o kojima su znanja oskudna jer 115 Za njega se veli da Bari, a Kronika I. Gundulića u 16. st. ističe se pisani dokumenti počinju sustavno čuvati tek u 14. st. ulogu na katedrali jednog jednako zapisanog umjetnika, kojeg 126 Navedeni njegov rad vidjeti u MARIA STELLA CALÒ se proizvoljno identificiralo s osobom Eustasiusa. MARIANI, (bilj. 30), 203.- jer učvršćuje mišljenje te autorice 116 Njoj manje pripada slog košara navedenih pulpita od ploča da je majstor bio umješniji kao dekorater negoli kao tvorac šarenih mramora što nije prošireno u apuljskoj baštini, tako da figuralike u reljefu. Pomalo konfuzan njegov izričaj ipak recepcija iz nje nije redovita niti obvezatna u svim polovima nema adekvata na čitavoj našoj obali niti dodira s kiparom ukusa kojim su se rukovodili najreprezentativniji naši pulpiti: Maurusom u Trogiru, kojeg se s talijanske strane još gleda u stariji u Splitu a mlađi u Trogiru. davnoj perspektivi od koje se u nas opravdano odustalo jer kao 117 U Bariju je po jedan na ciboriju katedrale – potpisan od Alfana potpisani autor para kipova Navještenja oko 1332. zacijelo nije da Tremoli, i bazilike Sv. Nikole, a u Bitontu je jedinoga potpisao mogao oblikovati ciborij i pulpit, nastale oko 1280. g. magister commacinus Gualtiero da Foggia 1260-ih, te se uviđa 127 MARIA STELLA CALÒ MARIANI, Scultura Pugliese di epoca koliko se takve izdjelbine načelno cijenilo, pa se nahode na Sveva, Federico II e l’arte del Duecento italiano, Atti della III nizu mjesta – vidjeti: EDWARD HUTTON, The Cosmati – The Settimana di Studi di storia dell’arte medievale dell’Università di Roman Marble Workers of the XII and XIII Centuries, London, Roma, Roma 1978, (ur. Angiola Maria Romanini), Roma, 1980.
Igor Fisković: Još o romaničkoj skulpturi s dubrovačke katedrale Ars Adriatica 5/2015. (39-66)
128 Sudeći po zapisu iz 1261.- Codex Diplomaticus V, dok. 136 Kasniji primjeri J. Matijeva ili I. Duknovića te J. Klovića su iz 699.- trajno je u službi, pa bi bilo dragocjeno otkriti njegovo novog duhovnog ozračja. podrijetlo. Za mogući ću prilog tome spomenuti da mu se ime 137 Većinom se istraživači slažu s datacijom portala u zadnje godine stalno piše Pasqua - drukčije od prebyter Pasqualis Petri, koji u 13. stoljeća, čemu vodi prožetost okvira vrata s antikizirajuće svojstvu notara potpisuje sve dostupne akte o njemu. Za okvire bujnim motivima, dok je odbačeno davno mišljenje da je pak majstorova izričaja otvorenog daljnjim istraživanjima, zasad Simeonus oblikovao figuralni portal crkve na Monte Garganu, se uočava kako nema čitkih doticaja s kiparstvom Venecije, iako kao i kip Sedes sapientiae u Dubrovniku, koji se radije datira u je Dubrovnik u čitavom 13. st. bio pod njezinim suverenitetom prvu polovicu Duecenta - JOSIP BELAMARIĆ, (bilj. 84). – VINKO FORETIĆ, (bilj. 17), 59-68. 138 Zapravo se aktualizira opći običaj po narudžbi s frazom 129 JOVANKA MAKSIMOVIĆ, Problemi ikonografije i stila na „a similitudine” = oponašati viđeno, pa se mimesis ustalio portalu Simeona Dubrovčanina u Barletti, Prilozi povijesti u ponudama kao estetski parametar koji je naročito došao umjetnosti u Dalmaciji 12 (1960.)- tumači složene sadržaje, do izražaja u relativno gustim putovanjima građana prema a u pitanjima formalnih i stilskih rješenja luta po mnogim centrima gdje su nalazili umjetnike. Vidjeli smo, međutim, analogijama detalja i ostaje bez suvislih zaključaka. Izgleda da da je bio odlučan za ustaljivanje tipologije koja je sekundarno se onda kao i kasnije nije moglo postići nešto više i sigurnije – omogućila rađanje odličnih kipara i na relativno jednostavnim vidjeti i PINA BELLI D’ELIA, (bilj. 35). - uz objašnjenje da je djelima u crkvenom namještaju. crkva prvotno bila posvećena Spasitelju ističe kako je na portalu ostvaren ikonografski ciklus Spasenja vrlo rijetke koherentnosti. 139 Zato se nakon otkrića u podzemlju dubrovačke katedrale a 130 MARIA STELLA CALÒ MARIANI, (bilj. 30), 267-269.; Odnose i neprilično dugo „skrivanih” nalaza mnoštva arhitektonske s našom baštinom još rezimira PINA BELLI D’ELIA, I rapporti plastike, uz nužno bolju opskrbljenost literaturom i strpljivi con l’area dalmata, Andar per mare - Puglia e Mediterraneo tra obilazak prostora očekuju dopune i revizije dosadašnjih mito e storia – Catalogo della Mostra (ur. Raffaella Cassano, Rosa propitivanja odnosa sučeljenih južnojadranskih obala. Nadam Lorusso Romita i dr.), Bari, 1997. se da ćemo taj zadatak obaviti po tek najavljenom, iako više puta s drugih strana iniciranom, projektu znanstvenih istraživanja iz 131 Sučelice samome liku uspravljenoga Krista koji blagosiva je Zagreba u zajedništvu s kolegama iz Apulije i Dalmacije, kao i lik Gospe koja doji dijete nad scenom izgona Adama i Eve iz šire Italije te Crne Gore. Raja – čemu se sve nije našlo izvora osim u jakoj težnji prema prefiguracijama ugušenoj vrlo slabim likovnim umijećem. 140 Značajno je napomenuti kako se u doba s obiju strana Jadrana U prenaglašenim pak međupoljima su pleterni motivi i snažnog predromaničkog stvaralaštva, kao ni u poletu oko geometrijske slagalice također možebitne reminescencije na godine 1000. ne zamjećuju tolike podudarnosti. djela Belnardusa u Traniju i Eustasiusa u Dubrovniku, ali sve u 141 U prvom redu Veneciji, odakle dolazi sve više umjetnika, jako iskrivljenom projiciranju. nažalost bez traga u plastici s katedrale budući da je prvenstvo 132 Očite su u trivijalnoj postavi triju glavnih figura na sredini umjetničkih posezanja uoči sredine Trecenta prebačeno na poput poliptiha ustrojene lunete okovanih u šablonama svojih gradnju svetišta Sv. Vlaha kao zaštinika grada, a i klaustar gesta, kao i dvaju pobočnih anđela prilagođenih kadru okvira franjevačkog samostana kojeg je u stilu „treće romanike” u težnji za postizanjem prostorne perspektive ugledom na neko oblikovao magister Michoe de Braychi da Antivari – CVITO slikarsko djelo. Nesnalaženja u stilu potvrđuje nespretno nisko FISKOVIĆ, Romaničko-gotički stil u samostanu Male braće, dodavanje bočnog para nevješto skulptiranih lavljih figura izvan (Zbornik, bilj. 98, također bilj. 21), 107-139. Za franjevce funkcije na apeninskom tlu uvriježenih stilofora, kao i uvođenje je prije njega 1312. god. radio magister Loterus de Cumis rastrganih pleternih motiva na dovratnicima. petrerius, ali zadatci koje je on obavljao ne pretpostavljaju 133 Uz stalno otvoreno pitanje kad je portal nastao, odnosno kad umjetničke vještine – Isto, (bilj. 21). je Simeonus živio, više bih se založio za rani Trecento negoli ga 142 Radilo se o permanentnom uvozu žita, ulja, soli i drugih zadržao u granicama Duecenta. Naime, treba zamjetiti kako je dobara, ali je tinjala i slojevitija razmjena koju je povijesni višestruko izazovna njegova pojava ostala neinterpretirana jer je život naprosto nametao. Primjerno je ilustrira zapis da je u mnogome zbunjujuća. lokalni aurifex Radoe 1363. god. jednom privatnom naručitelju 134 Držimo na umu da je Trani na glasu kao „Pisa Jadranskog mora”, u Dubrovniku bio izradio una anchona argenti de figura S. a da je od početka 14. st. bio pod Venecijom kao i Dubrovnik. Nicolay za svečevu crkvu u Bariju – CVITO FISKOVIĆ, (bilj. Luksuzna pak oprema stolnice je zabilježena u izvorima: 108), 216, dok. 2. - što samo naznačuje opseg materijala za MARIA STELLA CALÒ MARIANI, (bilj. 30), 23., ali je uništena daljnje raspletanje umjetničke davnine toga mikrosvijeta na s barokizacijom u 18. st. nakon čega je nije uspjelo vratiti ni dinamičnim križanjima unutarnjih struja a nikad statičnim u purifikatorski opsežnim zahvatima restauracija iz 19./20. st. granicama kulture i umjetnosti zvane zapadnoeuropskom. kakvima su tamo podlegle i druge crkve. 143 Dakako, pritom mislim na još nepotpuno razlistane dodire 135 Možemo usput istaknuti da je taj grad izlagao skulpture sakralnog u slikarskom stvaralaštvu, nešto bolje rasvijetljene one u i profanog sadržaja ili smisla u otvorenim javnim prostorima graditeljstvu koji su nepotrebno dugo mistificirani, dok se češće od drugih diljem jadranske Hrvatske – vidjeti IGOR umjetnički obrti jedva dodirnuše, pa u sve preostaje posegnuti FISKOVIĆ, Skulptura u urbanističkom usavršavanju renesansnog s fundamentalnim istraživanjima budući da su kulturna Dubrovnika, Anali Zavoda za povijesne znanosti JAZU, 26 (1989.) preklapanja umjetničkog izražavanja usporednih obala Jadrana - gradeći svoj mentalitet od romanike. povijesna istina.