##plugins.themes.oapBasic.skip##
Internationale Zeitschrift für vergleichende Studien zur Geschichte der bildenden Künste, der sakralen und profanen Architektur, der städtebaulichen Entwicklung sowie der materiellen und immateriellen Kulturerbe-Überlieferung entlang der östlichen und westlichen Küsten des Adriatischen Meeres unter besonderer Berücksichtigung dalmatinischer, istrischer und venezianischer Verflechtungen vom frühen Mittelalter bis in die Gegenwart Suchen

Performativna konstrukcija identiteta kroz osobno i postkolonijalno tijelo izvedbe u radu Brede Beban

DOI 10.15291/ars.4352

##plugins.themes.oapBasic.downloadPdf##

Bd. 13 (2023)

##plugins.themes.oapBasic.openAccess##

##plugins.themes.oapBasic.articleMetrics##

  • 3 412 ##plugins.themes.oapBasic.abstractViews##
  • 1 248 ##plugins.themes.oapBasic.pdfDownloads##
  • 12 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsPerDay##
  • 164 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsThisMonth##

Ovaj rad daje uvid u stvaralaštvo intermedijalne umjetnice Brede Beban u kontekstu feminističke i postkolonijalne teorije i njegovu klasifikaciju u okviru koje se razmatra performativna konstrukcija identiteta kroz osobno i postkolonijalno tijelo izvedbe u njezinu umjetničkom djelovanju. Glavni je cilj ovog istraživanja prikazati i teorijski interpretirati opus umjetnice Brede Beban, obilježen iskustvom emigracije osobe liminalnog identiteta. U svojim radovima Breda Beban iz pozicije žene, umjetnice i migrantice problematizira teme kroz prizmu autobiografskog pisma i teme migracije i nacionalne (ne)pripadnosti, u kojima su naglašeni duhovnost, emocije žaljenja ili glorificiranja izgubljenog zavičaja, kao i pripadajući osjećaj marginalnosti proizašao iz osobnog iskustva migracije. Navedeno je impliciralo formiranje složenog odnosa prema osobnom i kolektivnom kulturnom identitetu i njegovoj konstrukciji, prema konceptu drugosti, kao i politici reprezentacije i izvedbe.

Breda Beban, postkolonijalnost, liminalnost, autobiografija, identitet, feminizam

Martina Munivrana Performativna konstrukcija identiteta kroz osobno Muzej suvremene umjetnosti Avenija Dubrovnik 17 i postkolonijalno tijelo HR - 10000 Zagreb izvedbe u radu Brede Beban Izvorni znanstveni rad / Original scientific paper Performative Construction of Primljen / Received: 20. 3. 2023. Prihvaćen / Accepted: 15. 10. 2023. Identity through the Personal and UDK / UDC: 7.038:7.071Beban, B. DOI: 10.15291/ars.4352 Postcolonial Body of Performance in the Oeuvre of Breda Beban

1. Prilog Brede Beban, Maj 75 F, 1981. (Dokumentacijski i informacijski odjel MSU Zagreb; autorska prava zadržana) Contribution by Breda Beban, Maj 75 F, 1981

ekonomije, kulture i umjetnosti unutar dinamičnih režima biopolitike na svim razinama”.9 Kao drugu postavku, referirajući se na Edwarda W. Soju, Kašić navodi da se kulturne prakse mogu razumjeti i tumačiti samo unutar „politike prostora” koja podrazumijeva suvremeni koncept prostora u postkolonijalnim i postsocija- lističkim narativima koji je odraz međusobne povezanosti jezika, povijesti i kon- teksta.10 Prostor je, prema ovom određenju, ističe Kašić, u isto vrijeme i prostor subjekta i prostor stvaranja identiteta. Međutim, ono je i proces kritičkog odraza i izmještanja iz stabilnih i već poznatih teorija koje su u simboličkom i fenomenolo-

osobno i postkolonijalno tijelo izvedbe u radu...

gijskom smislu dio istog sklopa, zaključuje Kašić.11 Kroz subjektivnost i realizaciju rada u kontekstu geografije izgubljenog doma Beban istražuje nova i višedimenzij- ska znanja i identitet koji je u stalnom procesu formiranja. Analizirajući rad Brede Beban, možemo linearno pratiti upisivanje njezina rada u kontekst performativa, feminističke i postkolonijalne teorije, premda su neki upisi već bili sastavnica njezina umjetničkog rada od samog početka. U ovom dijelu zadržat ćemo se na feminističkim značajkama njezina rada. Od početaka svojeg umjetničkog djelovanja Beban je kroz svoj rad upućivala na potre- bu propitivanja identiteta, pojmljen prvo preko kategorije spola, te se kroz analizu njezinih radova otvorio put prema uvidima koji se oslanjaju na feministički diskurs, tvoreći subjekt koji se želi predstaviti i artikulirati politički, odnosno kao subjekt čiji se glas mora čuti. Navedeno se odnosi na radove koji su nastali u mediju slike, u okvirima transavangarde. Bojana Pejić, referirajući se na novu sliku, uz Bredu Beban navodi Ninu Ivančić i Editu Schubert te ističe da su navedene autorice rijetki primjeri feminizacije slikar- stva tijekom 80-ih godina 20. stoljeća. Pejić smatra da one u kontekstu navedenog postaju iznimne, jer su obnovu slikarstva tih godina obavljali isključivo muški au- tori. Ova ponovna maskulinizacija – koja se često smatra reakcijom na pluralističke devedesete tijekom kojih su se mnoge umjetnice koje su se počele koristiti netradici- onalnim medijima pojavile na sceni – dogodila se ne samo na zapadu već i u istoč- noj Europi, navodi Pejić.12 Slike, nastale u periodu prije performansa i videoradova (period do 1983.), svojim deskriptivnim naslovima upućivale su na promišljanje identiteta i propitivanje osobnih pozicija i sloboda. U relaciji dijaloga s umjetničkim djelom umjetnica kroz svoje radove usmjerava pogled promatrača na samu sebe i stavlja se u poziciju subjekta koji govori. Na prvoj samostalnoj izložbi slika 1981. u Prostoru proširenih medija u Zagrebu pod nazivom Moj rad – moje slike Beban je napisala svojevrsni manifest13 kojim je na- stavila propitivanje identiteta i tijela koje je naznačila u radu objavljenom u Maju 75 F14. U spomenutom samizdatu Maj 75 F Beban je izložila svoju fotografiju zalijeplje- nu na zeleni papir. Fotografija umjetnice postaje subjekt/objekt identifikacije unutar kojeg umjetnica ne preuzima mjesto standardnog modela prezentacije ženskosti, već svoje tijelo postavlja kao objekt/središte fotografije, tj. intervenira označavajući dije- love tijela linijama povrh kojih olovkom ispisuje sljedeći sadržaj: I want to use my mind I want to use my eyes I want to use my ears I want to use my nose I want to use my mouth I want to use my breast I want to use my hands I want to use my vagina Prilog Brede Beban u Maju 75 F govori u prilog feminističkom diskursu, odno- sno feminističkoj intervenciji, koja se nastavlja na njezino propitivanje tijela i vlastite pozicije autorice, s kojima je započela na početku svojeg umjetničkog djelovanja u mediju slikarstva. Kroz konceptualno ontološko poimanje tijela i interpretaciju mapiranja ženskog tijela u ključu tzv. ženskog pisma otvorila je prostor za teorijske strategije feminiz- ma koje će nastaviti razvijati kroz svoj daljnji rad. Uz slikarstvo, Beban se okrenula umjetnosti performansa. Njezini performansi (Plan, Zaboravljeni jezik) upućivali su na neke kulturološke fenomene i propitivanje identiteta određenog povijesnim naslje- đem i transcendentalnim načelima osobne preobrazbe unutar kojih je propitivala svo-

osobno i postkolonijalno tijelo izvedbe u radu...

ju poziciju i koristila se svojim tijelom kao mjestom zapisa osobne povijesti. Prijelaz od performansa k mediju filma i videa, koji su na neki način najviše obilježili njezin umjetnički opus, događao se paralelno s promjenama na osobnom planu i geopoli- tičkim promjenama tog vremena, što je utjecalo na tematiku i daljnji rad umjetnice. Radovi nastali u suradnji s Hrvojem Horvatićem svjedoče o snažnoj duhovnoj vezi s nasljeđem, geografijom zavičaja i kulturnim tradicijama, što je posebice uočljivo u ranijim radovima koji se referiraju na bizantsku umjetnost, geografiju zavičaja i pro- pitivanje identiteta. Važno je napomenuti da je Beban interes za bizantsku umjetnost i elemente pravoslavlja, vidljive u njezinu radu, realizirala kao pripadnica zagrebač- ke likovne scene, što također upućuje na subverzivnost njezine geste i propitivanja identiteta koji svoje uporište traži u povijesnom, kulturnom i geografskom nasljeđu, neovisno o trenutačnom mjestu kulture. Iako su radovi realizirani u ranijem periodu suradnje s Horvatićem u deskriptivnoj analizi uglavnom karakterizirani kao estetski i meditativni, nose jaku poruku umjetnice kroz njezine manifestacije različitih unu- tarnjih stanja iskazanih kroz prikaz njezina tijela, koje je uglavnom središnji dio svih filmova i videoradova snimljenih u suradnji s Horvatićem. U radovima nastalima na- kon 1991. umjetnica se koristi konceptom geografije kao metafore, naspram psihičkih subjektiviteta kao odrednica mjesta i njegovih implikacija.15 Kroz subjektivnost i realizaciju rada u kontekstu „geografije izgubljenog doma” Beban istražuje nova i višedimenzijska znanja i identitet koji je u stalnom procesu (re)formiranja. Njezina pozicija subjekta koji govori, u skladu s privatnim situacija- ma u kojima se našla, postaje sve glasnija i hrabrija, sve više progovara o svojoj po- ziciji žene, umjetnice, migrantice, preuzimajući politički diskurs, postajući politički subjekt (navedeno je posebice uočljivo u radu Jason’s Dream). Nakon smrti partnera Beban se okreće uglavnom filmu, propitujući različite strategije političkog subjekta, koji se uglavnom prikazuje kroz tijelo druge. Glavno obilježje filmskih i videoradova Brede Beban realiziranih nakon smrti njezina suradnika i partnera Hrvoja Horva- tića jest preuzimanje pozicije iza kamere. Tako je bila autorica, redateljica i autorica scenarija i tekstova. Zauzimajući performativnu gestu pozicijom „unutar” i „izvan” teksta, preuzela je kompletnu autorsku kontrolu nad svojim radovima. U svojim fil- movima i videoostvarenjima dala je svoj višeslojan autorski glas kojem otvara pro- stor da se čuje, prostor za analizu vlastite ženske subjektivnosti usporedno sa sa- moanalizom i propitivanjem. Riječima Kaje Silverman, njezini radovi kroz procese samoanalize postaju analiza/predložak za istraživanje ženske subjektivnosti, unutar kojih se gledateljica njezinih filmova može naći u nekom od akustičnih zrcala koje su njezini filmovi postavili pred nju.16

Geopolitička uvjetovanost feminističke izvedbe Geopolitičke promjene 90-ih godina 20. stoljeća utjecale su na umjetnicu osob- no, ali i na daljnji razvoj njezine umjetničke produkcije. Kroz geopolitička zbivanja redefinirao se i osobni koncept identiteta i identitetske politike, koji je potaknuo razumijevanje i drukčije čitanje koncepta kulturnog Drugog. Migracija iz jednog po- dručja u drugo uvjetovala je i promjenu u shvaćanju odnosa dominantne zapadne kulture spram prostora istočne Europe, odnosno bivše Jugoslavije kao prostora Dru- gog, što je impliciralo i osjećaj marginalizacije, ali i potrebe da se čuje osobni glas autorice, koji je reflektirao osobno iskustvo, ali i upozoravao na probleme migracije i kontekstualizacije položaja žene migrantice u društvu, oslanjajući se na feminizam i postkolonijalizam. U knjizi Postcolonialism and Postsocialism in Fiction and Art Ma- dina Tlostanova upućuje na sjecišta postkolonijalnih i postsocijalističkih imaginarija i senzibiliteta kroz načine na koje se reflektiraju u suvremenoj umjetnosti, kazalištu i filmu. Autorica navodi da su se nakon poraza socijalističke moderne postsocijalistič-

osobno i postkolonijalno tijelo izvedbe u radu...

2. ki prostor i njegovo stanovništvo našli u svojevrsnom prostoru praznine. Prema Tlo- Breda Beban / Hrvoje Horvatić: stanovoj, elementi iskustva bivšeg Drugog svijeta odražavaju se kroz postkolonijalne Hand on the shoulder / London, Zagreb, 1997.; pr. Beban & situacije, uključujući subalternizaciju, rasizam, mimikriju, nepripadanje i tranzit, Horvatic Productions / Arts oživljavanje etničkih nacionalizama i neoimperijalnih narativa, neoorijentalističke i Council / Channel 4 / Ontario mutirane eurocentrične tendencije, neizravne oblike otpora i načine ponovnog po- Arts Council; 16 mm, c/b, ton, stojanja koji potvrđuju život.17 Brisanje ideoloških razlika između simboličkog za- 42 min. (fotodokumentacija iz Arhiva obitelji Brede Beban, pada i istoka pokazuje se prilično jednostavnim i danas, desetljećima nakon sloma autorska prava zadržana) socijalističke moderne; Tlostanova smatra da se u navedenom vremenu trebalo moći Breda Beban / Hrvoje Horvatić: muzealizirati socijalističko iskustvo i staviti ga postrani. Međutim, kako naglašava Hand on the shoulder / London, autorica, to se nije dogodilo te upućuje na to da je tanka granica koja skriva imperi- Zagreb, 1997; ed. Beban & jalne i kolonijalne tvorevine i postojane asimetrije moći koje se ponovno pojavljuju, Horvatic Productions / Arts a koje su u korelaciji s predsocijalističkom mitologijom i socijalističkim diskursima Council / Channel 4 / Ontario Arts Council; 16 mm, b/w, sound, koji su oduvijek imali svoju tamniju kolonijalnu stranu te s današnjim situacijama 42 min globalnog kolonijalizma iz kojeg nitko nije izuzet.18 Tlostanova se dalje u tekstu re- ferira na Borisa Groysa, koji, kako navodi autorica, naglašava da je „komunistička 3. modernost išla protiv tijeka svjetske povijesti te ga je na neki način nadilazila”.19 Da- Breda Beban / Hrvoje Horvatić: lje u tekstu navodi da su kolonijalni oblici prisilnog socijalizma, koji je trajao neko- Hand on the shoulder / London, liko desetljeća, bili nešto što smo na tim prostorima svi dijelili. Navedeno je ostavilo Zagreb, 1997.; pr. Beban & tragove na nama i utjecalo na kolektivna sjećanja i mitove, neke nostalgične, druge Horvatic Productions / Arts Council / Channel 4 / Ontario osuđujuće. No kako god tumačili ovu zajedničku prošlost, navodi nadalje, nećemo Arts Council; 16 mm, c/b, ton, moći zaboraviti i izbrisati to iskustvo pretvarajući se ili glumeći „postsocijalističke 42 min. (fotodokumentacija iz subalterne” koji tek sada počinju učiti govoriti. Autorica smatra da je postsocija- Arhiva obitelji Brede Beban, listička praznina toliko traumatična upravo zato što je tražila da se odreknemo i autorska prava zadržana) prošlosti i budućnosti, ostavljajući nam vrlo oskudne mogućnosti. Raspad socijali- Breda Beban / Hrvoje Horvatić: stičkog svijeta, navodi dalje Tlostanova, doveo je do raznih nastojanja da se imenuju Hand on the shoulder / London, Zagreb, 1997; ed. Beban & i definiraju nova disciplinarna područja i pristupi proučavanju postsocijalističkog Horvatic Productions / Arts svijeta od kojih se mnogi objektivno presijecaju s postkolonijalnom problematikom. Council / Channel 4 / Ontario Najlakši i katkad pogrešan način bio je, navodi autorica, uspoređivati postsocijali- Arts Council; 16 mm, b/w, sound, zam i postkolonijalizam. Tlostanova tvrdi da mogućnost zajedničkog promatranja 42 min postkolonijalnog i postsocijalističkog nije povijesni koncept kolonijalizma povezan s postkolonijalizmom studije, nego dekolonijalni koncept globalne kolonijalnosti moći, bića, roda, znanja, percepcije. Također, upućuje na to da je socijalističko i po- stsocijalističko iskustvo dio modernosti, odnosno kolonijalnosti.20 Tlostanova ističe da treba napraviti pomak u geografiji razuma koji „slama koz- mologije bez alternative” naglašavajući feminizam zapada koji ima monopol na ap-

osobno i postkolonijalno tijelo izvedbe u radu...

4. solutno i univerzalno znanje o ženama.21 Smatra da treba početi s geopolitikom i Breda Beban / Hrvoje Horvatić: znanjem temeljenim na politici tijela koja proizlazi iz lokalnih povijesti, subjektivite- Hand on the shoulder / London, Zagreb, 1997.; pr. Beban & ta i kompleksnih iskustava istočne i jugoistočne Europe i drugih zemalja socijalistič- Horvatic Productions / Arts kog bloka. Prema navedenom, naglasak ćemo s univerzalnih primjena teorija, teme- Council / Channel 4 / Ontario ljenih na misaonom proučavanju drugog kao objekta, premjestiti na „pluriverzalnu i Arts Council; 16 mm, c/b, ton, višetematsku intersubjektifikaciju”.22 42 min. (fotodokumentacija iz Arhiva obitelji Brede Beban, Upravo je postsocijalističko iskustvo i iskustvo migracije omogućilo umjetnici autorska prava zadržana) Bredi Beban da kroz osobnu povijest i subjektivitet promatra rodne problematike Breda Beban / Hrvoje Horvatić: zajedničke ženama Trećeg i Prvog, ali i tzv. Drugog svijeta. Hand on the shoulder / London, Suzana Milevska u tekstu „Master-slave dialectic in the feminine” objavljenom u Zagreb, 1997; ed. Beban & zborniku Performative gestures, political moves promišlja pitanje je li nova medijska Horvatic Productions / Arts umjetnost na bilo koji važan način pridonijela dekonstrukciji naslijeđenih rodnih Council / Channel 4 / Ontario Arts Council; 16 mm, b/w, sound, uloga i hijerarhija unutar hegemonističkog umjetničkog sustava, kulture i društva na 42 min. istoku. Autoricu zanima mogu li i kako novi mediji omogućiti i donijeti nove od- govore na „stara” pitanja, poput toga kako nacionalni identitet interferira s rodnom razlikom, jesu li se modernizam i državni socijalizam spojili kroz tehnološki napred- no društvo, jesu li socijalna uključenost i druge društvene promjene u tranzicijskim državama ubrzale skok prema demokratiziranijem društvu s upotrebom umjetno- sti utemeljene na novim tehnologijama.23 Referirajući se na navedeno, ističem da je usvajanjem novih medija i novih strategija umjetničkog djelovanja Beban dolaskom u Veliku Britaniju osnažila svoju poziciju umjetnice, ali i političkog subjekta kroz pristup radovima koje je stvarala; od početnih pitanja identiteta koji se povezuje s razumijevanjem identitetskih kategorija kao što su tijelo, rod i seksualnost. To je u vezi s njezinim slikarskim i konceptualnim opusom 80-ih godina 20. stoljeća. Pri- svajanje novih medija, ali i mijenjanje pozicija u kontekstu migracije i suočavanjem s novim političkim poretkom koji je ujedno značio kraj svega onoga što je do tada poznavala i s čime se identificirala, značilo je za umjetnicu i novu startnu poziciju u kontekstu tema koje su je zaokupljale. Nostalgija kao najčešća tema njezinih radova tijekom druge polovice 80-ih i dijelom 90-ih usmjerila je umjetnicu i k propitivanju vlastitog emigrantskog identiteta i pozicije Drugoga. Njezini radovi obilježeni su iz- vjesnom „nostalgijom intimnosti”, kako Svetlana Boym definira potrebu iseljenih da ispričaju svoju osobnu ispovijest.24 Promjene nastale usvajanjem pozicije migrantice i pozicioniranje unutar kontek- sta pripadanja i nepripadanja odrazile su se i na umjetničke strategije njezina dje- lovanja i istaknule sve veću svijest i uključivanje autorice u nove diskurse kulturne

osobno i postkolonijalno tijelo izvedbe u radu...

5. Breda Beban / Hrvoje Horvatić: Jason's Dream / London, 1997.; pr. Beban & Horvatic /London Production Fund/Carlton TV & Lab; 16 mm, boja, ton, 10 min. (fotodokumentacija iz Arhiva obitelji Brede Beban, autorska prava zadržana) Breda Beban / Hrvoje Horvatić: Jason’s Dream / London, 1997; ed. Beban & Horvatic / London Production <b / Carlton TV & Lab; 16 mm, colour, sound, 10 min

kritike koje uključuju pitanja spola, rase i kulturnih značenja unutar njezina odnosa spram umjetnosti. U analizi njezinih ranijih radova uočena je žudnja i nostalgija za nekim prividom kulture nasljeđa koju je baštinila iz djetinjstva, koja je potaknula i propitivanje identitetskog pitanja drugosti, a koja se odrazila u prisvajanju kulturo- loškog nasljeđa koje nije korespondiralo s okolinom unutar koje je živjela. (Beban je živjela i radila u Hrvatskoj, a njezine umjetničke strategije i tematike bile su pove- zane s nasljeđem Bizanta i pravoslavlja, što također njezin rad postavlja u kategoriju drugosti, liminalnosti i nepripadanja.) Odlaskom u migraciju Beban je bila suočena sa sukobljenim kulturnim tradicijama te je bila primorana pronaći vlastito mjesto unutar potpuno suprotnih političkih i ideoloških sustava; s jedne strane komunistič- ko nasljeđe domovine iz koje je migrirala, a s druge strane kapitalizam i demokra- cija zapadnog svijeta odnosno Velike Britanije, njezina novog doma. Njezin proces prilagodbe ostvaren je kroz okvire feminizma i postkolonijalne kulturne politike, a temeljio se na umjetničkom nasljeđu koje je nosila sa sobom. U kontekstu navedene analize osvrnula bih se na kubansku umjetnicu Anu Mendietu, čiji je umjetnički rad u knjizi Terra Infirma vrlo precizno analizirala Iritt Rogof.25 Rogoff upućuje na umjetničinu poziciju migrantice, zarobljene, kao i Beban, između dvaju svjetova, svi- jeta komunističkog nasljeđa domovine (homeland) Kube i kapitalizma i demokracije zapada s druge strane. Iako medijski drukčijeg senzibiliteta, i Beban i Mendieta u svojem su radu primjenjivale strategije feminizma, koje svoje uporište imaju u kul- turnom nasljeđu, odnosno u iskustvu migracije. Rogoff pišući o Mendieti navodi da je njezin proces deteritorijalizacije ostvaren kroz okvir feminizma, kulturne politike Trećeg svijeta i avangardne umjetničke prakse Prvog svijeta kasnih 70-ih i 80-ih go- dina 20. stoljeća. Rogoff navodi da je odnos tih elemenata s velikim tradicijama i s njezinim vlastitim radom prošao kroz niz oštrih dislokacija koje su naglo prekinute njezinom nasilnom smrću 1985. u dobi od trideset šest godina. Mendietin rad u posljednjem desetljeću njezina života bio je usko povezan sa zemljom, a njezin je proces reteritorijalizacije, prema Rogoff, „konstrukcija kolektivne povijesti koja se temelji na rodu, rasi i alternativnoj kulturnoj posebnosti”. Umjetnički materijali i alati kojima se umjetnica koristila u projektima povezanim sa zemljom zapravo su materija nasuprot konturi kao „personalizirane geografije i mjesta, ili mjesta koje je određeno izborom, a ne sudbinom, nasuprot lokaciji. U njima radi protivno do-

osobno i postkolonijalno tijelo izvedbe u radu...

minantnim umjetničkim tradicijama u svojem potpunom odricanju od svih oblika granica.”26 Mendieta je bila kulturološki izmještena između svojeg latinskog nasljeđa i američkog obrazovanja te je sve više pokušavala upotrijebiti modele analize pri- kupljene iz feminizma Trećeg svijeta u svojoj zapadnoj umjetničkoj praksi. Anali- zirajući radove umjetnice, Rogoff navodi da prkose definiciji i smještanju unutar određenog stila, zato što ne postoji točno mjesto gdje počinju ili završavaju; stoga se ne mogu uokviriti ili vezati unutar konvencionalnih umjetničkih ili geografskih teritorija.27 Kao što sam naglasila, iako su različitog umjetničkog senzibiliteta i u svojem su se radu priklonile oprečnim strategijama produkcije rada, obje umjetnice u svojem se umjetničkom radu koriste svojom umjetničkom praksom kao posebnim oblikom otpora i pozicije s koje izražavaju svoj stav, pričaju svoju priču te pomiču perspektivu promatranja svijeta ili, prema Edwardu Saidu, „pomiču bolje ‘postojanje u svijetu’ (wordliness)”.28

Pojam liminalnosti Moja je nakana objasniti pojam liminalnosti i kako se on direktno povezuje s radom Brede Beban te uputiti na određene momente u radu umjetnice u kojima su procijepi, lomovi, liminalnost (prijelaznost) i iz analitičke optike Drugoga i drugosti u njezinu radu najvidljiviji. Aljoša Pužar u svojoj knjizi U tamni vilajet, kulturalni studij liminalnosti isprepleće teorije književnosti, filozofije i sociologije, objašnjavaju- ći liminalnost kao neprepoznatu onostranost, promatrajući problem ljudske slobode na koju svaki čovjek ima pravo. Limen, latinski prag, jest oprostorenje i opkorače- nje međe/granice koji omogućuje komunikaciju, ali i prividno uspostavljanje „niči- je zemlje”.29 Antropološki koncept liminalnosti uspostavio je i razradio Arnold van Gennep u knjizi Obredi prelaska (1909.) u kojoj je ustanovio kategoriju liminalnih (pragovnih) rituala unutar širih ritualnih prelazaka. Pojam liminalnosti bitno je do- radio i elaborirao Victor Turner, koji je uspješno iskoristio taj pojam izvan ritualnog okvira za analizu suvremenog društva. Prema određenju Victora Turnera, liminalni je položaj dvojak položaj; riječ je o onima koji nisu u potpunosti vani, a ni unutra, ovdje, a ni ondje, nego između tih dvaju prostora.30 Van Gennep je ritualnu aktivnost podijelio na tri faze: separaciju, tranziciju i inkorporaciju, odnosno predliminalnu, liminalnu i postliminalnu; ključna je faza liminalna – vrijeme u kojem osoba prelazi u drugi identitet. Suvremenu teorijsku kanonizaciju pojam liminalnosti doživio je u postkolonijalnoj kritici, u radu Edwar- da W. Saida te posebice u teorijskom radu Homija K. Bhabhe. Liminalnost, koncept položaja kakav zagovara Bhabha, a kako navodi Pažur, u skladu je s „pojmom i kon- ceptom hibridizacije i hibridnosti, kao temeljnim odlikama svih kulturnih procesa u zoni granice kao specifičnog društvenog prostora”.31 U kontekstu rada Brede Beban, njezina video i filmska ostvarenja sadrže mo- mente prostora između, koji se, među ostalim, odnosi i na povijesne i društveno- kulturne traume raspada Jugoslavije. Kao vrlo važan rad u ovom kontekstu navodim film Hand On The Shoulder, (1997.), iskaz o ratu u bivšoj Jugoslaviji i pitanjima izbjeglištva i izmještenosti. Navedeni film ponudio je složeni psihološki portret žen- skog i muškog lika, koje povezuje niz zajedničkih osobina, a prije svega nastoja- nje započinjanja novog života. Film prati snažna povezanost s nostalgijom, dok je sadašnjost puna lomova, nedorečena i nesretna. Osjećaj tjeskobe izazvane tijekom vremena intenzivnije je naglašen iskazima naratorice o geopolitičkoj situaciji na području teritorija nekadašnje domovine. Pojam vremenskog procijepa dodatno je naglašen kroz rastakanje pripovjedne cjeline u manje dijelove, razlomljene linearne kronologije, kroz narativni iskaz protagonista koji su proživjeli osobnu i kolektivnu traumu. Medij filma preuzeo je ulogu iskazivanja dislokacije vremena, unutar kojeg

osobno i postkolonijalno tijelo izvedbe u radu...

je vrijeme neprekidno kruženje predodžbi i sjećanja o prošlosti. Iz perspektive koja se odnosi na značenje i status koji ima pamćenje odnosno sjećanje na ratna zbivanja na području bivše Jugoslavije, upućujem na one filmske strategije koje razotkrivaju složenost vremenskih odnosa i njihovih dijelova, u kojima se ističe da termin „biv- še”, povezan s postojanjem i raspadanjem geografije značenja, ne upućuje na jasno definiran kraj i neki novi početak, nego niz prekida i procijepa u trajno liminalnom stanju. Ta nedovršena prošlost i nostalgija osjećaja izgubljenosti i zatočenosti između stvarnog i nestvarnog te osjećaj nostalgije i melankolije prisutni su u većini radova Brede Beban unutar kojih se upućuje i na pojam liminalnog identiteta. Kao drugi primjer navela bih njezin film Too Early For Sorrow Too Late For Happiness (2001.). Film je svojevrsni dnevnički zapis umjetnice, koji se zasniva na autorefleksivnosti, preispitivanju individualnih strahova i emocija te razmatranju kolektivne memorije, upućujući na subjektivni iskaz emocionalnih osobnih stanja. Film je prikaz posjeta Brede Beban Beogradu i Novom Sadu, deset godina na- kon izbijanja rata na području bivše Jugoslavije i njezina odlaska, u trenutku rušenja režima Slobodana Miloševića, u trenutku nade u promjenu dolaskom nove vlasti i naznakama demokracije koja bi trebala uslijediti. Film, nazvan po balkanskoj narod- noj baladi Rano je za tugu, ujedno je svojevrsna „meditacija na temu doma i rod- nog mjesta i dokumentira snagu trenutka u kojem se sudaraju osobna i društvena povijest”.32 U jednom od svojih narativnih iskaza tijekom filma umjetnica govori o tom osjećaju nepripadanja ni jednoj ni drugoj zemlji, upućujući na to da se u pro- storu „između”, u prostoru aviona koji ide od jednog mjesta do drugog, osjeća naj- sigurnije. Beban je između nekadašnje i sadašnje domovine, između prostora bivše Jugoslavije i Velike Britanije, između dvaju geografski različitih područja. U stalnom prijelazu između dviju strana, istoka i zapada, između dvaju uređenja i dviju zemalja transformira se u osobu koja je u prostoru između dviju zemalja, dviju kultura. Nje- zina je pozicija između domovina, između kultura i između stvarnosti. Taj biografski podatak korijen je njezina postojanja „između”, odnosno prostor i vrijeme gdje se odvijaju transformacije, prijelazno stanje ispunjeno dvosmislenostima. Na liminalnost se upućuje i u prvim radovima, odnosno njezinim performansi- ma (Plan /1985./, Zaboravljeni jezik /1985./) u kojima upućuje na liminalnost iden- titeta koji svoju metafizičnost manifestira upravo kroz nemogućnost da se uklopi u jednoznačan identitetski okvir okoline unutar koje djeluje. U performansu Plan prelaskom iz medija slikarstva u medij performansa Beban je stvorila taj liminalni prostor, prolaz u kojem prelazi iz jednog medija u drugi, u kojem naglašava prostor između dvaju medija, dviju kultura. Navedeno opravdava upotrebu termina liminal- nosti i liminalnog identiteta kao jedne od odlika njezina rada i identiteta.

Autobiografsko i postkolonijalno tijelo izvedbe Postkolonijalno tijelo u radu umjetnice metaforički upućuje na to da njezino tije- lo postaje mjesto događanja, koje se povezuje s pojmom raseljenosti, premještenosti, implicira usložnjavanje identiteta, liminalnost, izmještanje i hibridizaciju. Njezino postkolonijalno tijelo postaje mjesto svjedočenja autobiografskog. Filmovi Hand on the Shoulder (1997.) i Too Early For Sorrow Too Late For Happiness (2001.) primjeri su u kojima autobiografsko tijelo kroz autobiografski zapis (tekstni predložak koji prati radnju filma) preuzima dominantnu ulogu nad ostalim vizualnim strategija- ma. Kronološki slijedi Walk on Three Chairs / Hod tri stolice (2003.). Riječ je o radu koji se djelomično oslanja na film Too Early for Sorrow Too Late for Happiness, zbog naznačenog propitivanja osobnog identiteta kroz identifikaciju s nasljeđem. Walk on Three Chairs / Hod tri stolice (2003.) prikazuje Beban, koja s glazbenim romskim sastavom plovi na splavi između dviju obala Dunava u Beogradu, rijeke za koju se

osobno i postkolonijalno tijelo izvedbe u radu...

vjeruje da je mjesto na kojoj završava Balkan i počinje Europa. Film je dobio naziv po tradicionalnom balkanskom poganskom ritualu; čin hodanja uz tri stolice rekon- strukcija je slavljeničkog rituala koji je njezin djed radio kada je pobjeđivao u karta- ma. U radovima Kako promijeniti život u sedam dana i Najljepše žene u Guči Beban svoj glas prepušta drugima. Koristeći se tijelom Druge, progovarajući iz osobnog, umjetnica upućuje na političku poziciju žene marginalizirane unutar društva dajući novi pogled i osobni, ideološko-politički stav. U svojoj studiji Postcolonial Theories of Autobiography in Postcolonial Theory Da- vid Huddart upućuje na korelaciju autobiografije u vezi s teorijom postkolonijaliz- ma.33 Želeći raskinuti s pogrešnim shvaćanjem autobiografije kao načina ponovnog uspostavljanja zapadnjačkih predodžbi o civilizaciji i kulturi, autor ističe da je u posljednja tri desetljeća došlo do eksplozije interesa za ono što treba nazvati „pisa- njem života”. Razlog zašto je taj termin prihvatljiviji od autobiografije Huddart nalazi u tome što potonji izraz daje prednost posebnom načinu pisanja života, koji je za mnoge kritičare istodobno preapstraktan, previše muški i zapadnjački.34 Teoretičarka Anita Rupprecht navodi da je autobiografija nastala iz prosvjetiteljskog sekularnog humanizma, označava narativni zapis apstraktnog i jedinstvenog individualnog po- srednika koji se kreće kroz vrijeme i prostor.35 Sve veći broj postmodernih i pos- tkolonijalnih teoretičara tvrdi da je termin autobiografija neadekvatan za opisivanje opsežnog povijesnog raspona i različitih žanrova i praksi životnih narativa i životnih pripovjedača na zapadu i drugdje diljem svijeta. Huddart nadalje upućuje na to da moramo biti svjesni da se autobiografija i životopis dovoljno često rabe kao sinonimi i da mogu postojati važni razlozi zašto je to tako, upućujući na to da su unatoč kritici mnogobrojni teoretičari počeli istraživati konvergenciju postkolonijalne teorije i au- tobiografije kao pozitivne posljedice. Kao primjer navodi zbornik Postcolonialism & Autobiography Alfreda Hornunga i Ernstpetera Ruhea, koji u pojmu autobiografije vide pogodan žanr za određene političke svrhe. Koncept autobiografije Huddart upotrebljava za označavanje onoga što dovodi u pitanje univerzalizirane pojmove subjektivnosti, a u ovoj upotrebi, prema auto- ru, mora se katkad shvatiti uzastopno, a katkad istodobno kao koncept, tendencija i žanr.36 Laura Marcus u svojem općem razmatranju autobiografije sugerira da su „suvremene rasprave u feminističkoj i postkolonijalnoj teoriji autobiografiju učinile središnjom temom, ali ona je sada središte koje se raspršuje prema svojim margi- nama i granicama. Raspršivanje je prikladan način opisivanja mnogih tendencija u suvremenoj kulturnoj praksi te se može razumjeti kao konceptualno i politički uključivo ili odbaciti zbog nedostatka konceptualne i političke strogosti. Autobio- grafska praksa doprinos je osvješćivanju nužnosti preobrazbe tekstualnih praksi.”37 Autobiografska preobrazba postkolonijalne teorije bavi se preobrazbom pojmova univerzalne subjektivnosti koji sami ometaju mogućnost zajednice.38 „Autobiograf- skom kontekstualizacijom upravljaju isti zakoni koji strukturiraju kontekstualizaciju kao takvu: značenje je vezano za kontekst, ali kontekst je bezgraničan.”39

Postkolonijalno tijelo izvedbe u kontekstu ženske izvedbe vizualne umjetnosti U sljedećem poglavlju upućujem na postkolonijalnost u kontekstu geopolitičkih događanja u Europi i u umjetnosti nakon 1989., referirajući se na tekstove Borisa Groysa i Okwuija Enwezora objavljene u zborniku Former West: Art and the Con- temporary After 1986.40 te upućujući na izložbu Dokumenta 11, manifestaciju koja je primjenjivala postkolonijalnu kustosku strategiju. Dokumenta 11, održana 2002. u kustoskoj koncepciji Okwuija Enwezora41, bila je koncipirana kroz pet platformi ko- jima je cilj bio opisati tadašnju lokaciju kulture i njezina sučelja s drugim složenim,

osobno i postkolonijalno tijelo izvedbe u radu...

globalnim sustavima znanja.42 Boris Groys u tekstu „The Contemporary Condition: Postmodernity, Post-Socialism, Postcolonialism”43 piše o postsocijalističkoj i postko- munističkoj umjetnosti istočne Europe nakon pada Berlinskog zida i o zemljama koje su na međunarodnu kulturnu i umjetničku scenu stupile krajem 80-ih i počet- kom 90-ih godina 20. stoljeća. Povratak korijenima i odbacivanje modernističkih kanona obećavali su lako prihvaćanje istočnoeuropskih kultura kao još jednog skupa nacionalno-kulturnih identiteta uz uvjet postmoderne tolerancije.44 Okwui Enwezor u tekstu „The Postcolonial Constellation: Contemporary Art in a State of Permanent Transition”45 upućuje na to da, kada razmišljamo o globalizaciji, možemo govori- ti o tome da ne postoji povoljno mjesto s kojeg bi se mogla promatrati bilo koja kultura s obzirom na to da su procesi globalizacije učinkovito ukinuli vremensku i prostornu udaljenost koja je prije razdvajala kulture. Enwezor postavlja pitanje, ako je globalizacija uspostavila blizinu kultura, može li se isto reći za globalizaciju i umjetnost. Suvremena umjetnost, navodi autor, prelama se ne samo sa specifičnog mjesta kulture i povijesti nego i s polazišta složene geopolitičke situacije koja defi- nira sve „sustave proizvodnje i odnose razmjene kao posljedicu globalizacije nakon imperijalizma”. Geopolitička konfiguracija i njezine postimperijalne transformacije autor naziva „postkolonijalnom konstelacijom”. Enwezor nadalje upućuje na to da navedene promjene koje su se dogodile i koje su izazvane prijelazima na nove oblike načina života i definiranja pripadnosti (ljudi, zajednica, kultura) definiraju postko- lonijalnu matricu koja danas oblikuje etiku subjektivnosti i kreativnosti. Klasična europska misao formulira područje subjektivnosti i kreativnosti kao dvije domene aktivnosti od kojih je svaka obavijena vlastitom unutarnjom kohezijom. „Dovođenje suvremene umjetnosti u kontekst geopolitičkog okvira koji definira globalne odno- se – između takozvanog lokalnog i globalnog, centra i margine, nacionalne države i pojedinca, transnacionalnih i dijasporskih zajednica, publike i institucija – nudi pronicljiv pogled na postkolonijalnu konstelaciju.” Autor navodi da ta konstelacija nije sastavljena samo od navedenih dihotomija, već se može shvatiti kao skup ispre- pletenih odnosa i sila utemeljenih na diskursima moći. „Takvi su diskursi moći, geo- politički po prirodi i širenjem mogu biti civilizacijski u svojem oslanjanju na binarne suprotnosti između kultura, koje su u određenom smislu neprijateljske svakom tran- skulturalnom razumijevanju sadašnjeg konteksta kulturne proizvodnje.”46 Tekst „Place-Making or in the ‘Wrong Place’: Contemporary Art and the Postco- lonial Condition”47 Enwezor započinje citatom Homija K. Bhabhe koji navodi da rekonstruiranje diskursa kulturnih razlika zahtijeva ne samo promjenu kulturnog konteksta nego radikalnu reviziju društvene temporalnosti u kojoj se mogu pisati novonastale povijesti, artikulaciju „znaka” u koji se mogu upisati kulturni identi- teti.48 Postavljajući pitanje identiteta u središte svojeg propitivanja, autor navodi da je identitet, neovisno o tome je li lažan ili istinit, lokalni ili globalni, religiozni ili sekularni, ekonomski ili kulturni, ostao otporan koncept, kao jedan od glavnih na- čina na koji se ljudi različitih društvenih slojeva i ideoloških pozicija definiraju ili odražavaju na drugi. Postkolonijalna kulturna politika nije drukčija u tom pogledu. Prema Enwezoru, identitet osim što predstavlja simbol kulturne afirmacije, osvjetlja- va kulturne i političke okvire oko kojih se formulira i gradi kritički kontekst moder- ne i suvremene kulture. Dio je zadaće umjetnosti, prema Enwezoru, argumentirati važnost identiteta kao nečega drugog od modela kulturne afirmacije u suvremenim kulturnim diskursima. Identitet se mora uključiti u njegove brojne proturječnosti. Nadalje, autor ističe da za brojne umjetnike postkolonijalne prakse nisu marginalno mjesto na globalnoj pozornici, već su važne za razumijevanje kritičkih odnosa među umjetnicima različitih iskustava u različitim kulturama, nacionalnim pripadnosti- ma, institucijama i povijesnom raskrižju identiteta u zapadnom i postkolonijalnim društvima. U umjetničkim radovima i projektima postkolonijalni svijet jest svijet

osobno i postkolonijalno tijelo izvedbe u radu...

susreta, mjesto raskrižja, točka na kojoj se ponovno pregovara o dominantnim prak- sama uključivanja i isključivanja. Enwezor navodi da je u postkolonijalnom stanju suvremena umjetnost složena i dostupna, dio je angažirane kulturne prakse koja upućuje na to kako dominantne prakse i njihove protuprakse koje su proizveli ko- egzistiraju u krizi.49 Procesi raseljavanja, migracije i novi poredak migracija aktualna su stanja i danas, postkolonijalno u kontekstu umjetničkih praksi ne prestaje biti aktualno. Lada Čale Feldman, referirajući se na Vladimira Bitija, navodi da smo mi u Hrvatskoj neskloni kontekstualiziranju stanja svojeg društva postkolonijalnim, jer bi nas to udaljilo od težnje prema ideji europske kulture, čiju, kako navodi Čale Feldman, „ekskluzivističku bahatost zapravo i sami želimo reproducirati kada su u pitanju sve one društvene gru- pe koje bi mogle osporiti ili omekšati tvrdu stijenu nacionalnog identiteta i njihovih nosivih institucionalnih greda”.50 U diskursu suvremene umjetnosti termin postkolo- nijalno vrlo se teško probija kroz vrlo gustu matricu kontekstualizacije zbivanja od 90-ih godina 20. stoljeća do današnjih dana. U kontekstu hrvatske suvremene umjet- nosti nedostaje opći pregled suvremene scene od 90-ih do danas, koji bi kroz određene analize i teorijske diskurse objasnio mnoge pojave i uputio na nova teorijska čitanja i mogućnosti u interpretaciji određenih umjetničkih pojava i procesa, kao što je bio i slučaj umjetnice Brede Beban. Uvid u umjetnički rad Brede Beban otvorio je pitanje uporabe postkolonijalnih uvida u radovima umjetnica koje pripadaju postsocijalistič- kim zemljama, među kojima je Hrvatska, i upućuje na to kako se kroz politiku tijela koja proizlazi iz lokalnih povijesti, subjektiviteta i kompleksnih iskustava može stva- rati nova paradigma i terminologija primjenjiva na opuse umjetnica. Prema navede- nom, kroz postkolonijalna očišta i kroz prizmu feminizma možemo promotriti radove umjetnica kao što su Sonja Briski Uzelac, Ana Bilankov, Kristina Leko, Lala Raščić i druge. Kada govorimo o utjecaju i percepciji rada Brede Beban danas, on je ostao na margini osobnih afiniteta, no nadam se da će ovaj rad promijeniti navedeno te da će se kroz nov pristup, kakav je ovdje primijenjen, pristupiti ozbiljnom institucijskom vrednovanju njezina rada kao i omogućiti nova čitanja umjetničkih opusa autorica čiji su rad i život, bhabhovski, u „prostoru između”.

BILJEŠKE 1 ULRICH BECK, EDGAR GRANDE, Kozmopolitska Europa – 6 MARVIN CARLSON, Performing the Self, Modern Drama, Društvo i politika u drugoj moderni, Školska knjiga, Zagreb, 2006. vol. 39, no. 4 (1996.), 599–608, Project MUSE, doi:10.1353/ 2 SUZANA MILEVSKA, Gender Difference in the Balkans: Arc- mdr.1996.0075 (preuzeto 1. svibnja 2022.). hives of representations of gender difference and agency in visual 7 MARVIN CARLSON (bilj. 6), 599–608. culture and contemporary art in the Balkans, VDM Verlag Dr. 8 BILJANA KAŠIĆ, Feministički protunarativi: kako „čitati” kul- Müller, 2010., 14. turne prakse u post-socijalističkom prostoru, u: Od državne 3 SUZANA MILEVSKA (bilj. 2), 14. Milevska se referira na Edwar- umjetnosti do kreativnih industrija / Transformacija rodnih, po- da W. Soju i njegovu knjigu Postmodern Geographies: the reasserti- litičkih i religijskih narativa (ur. Josip Zanki), Hrvatsko društvo on of space in critical social theory, London: Verso, 1989., 14. likovnih umjetnika, 2015., 19–25. 4 SUZANA MILEVSKA (bilj. 2), 14. 9 BILJANA KAŠIĆ (bilj. 8), 19. 5 ŽANA DAMJANOVIĆ, Uloga postkolonijalne misli u redefinira- nju zapadne vizije svijeta, Znakovi vremena – Časopis za filozofiju, 10 BILJANA KAŠIĆ (bilj. 8), 19. religiju, znanost i društvenu praksu, vol. 67 (2015.), 75–96, 95. 11 BILJANA KAŠIĆ (bilj. 8), 19.

osobno i postkolonijalno tijelo izvedbe u radu...

12 BOJANA PEJIĆ, Introduction: Eppur is muove!, u: Gender 33 DAVID HUDDART, Postcolonial Theories of Autobiography in Check: A Reader – Art and Theory in Eastern Europe, (ur. Bojana Postcolonial Theory, Routledge, London, 2008. Pejić), Beč: ERSTE Foundation, Museum Moderner Kunst Stif- 34 DAVID HUDDART (bilj. 33), 2. tung Ludwig, 2010., 23. 35 DAVID HUDDART (bilj. 33), 5. Huddart citira prema: ANITA 13 Breda Beban: Moj rad – moje slike, Prostor proširenih medija, RUPPRECHT, Making the Difference, u: Temporalities, Autobi- Zagreb, 17.– 24. ožujka 1981. ography and Everyday Life, (ur. Jan Campbell, Janet Harbord), 14 U kontekstu rada Brede Beban važno je izdvojiti Maj F iz 1981. Manchester: Manchester University Press, 2002., 35. Urednica samizdata Maj 75 F (1981.) bila je umjetnica, perfor- 36 DAVID HUDDART (bilj. 33), 3. merica i neformalna članica grupe Vlasta Delimar. Svoje priloge 37 DAVID HUDDART (bilj.33), 2. Huddart se referira na Lauru za časopis uz Beban su realizirale Rada Čupić, Vlasta Delimar, Marcus i njezinu knjigu Auto/Biographical Discourses: Theory, Sanja Iveković, Jasna Jurum, Vesna Miksić, Vesna Pokas, Bog- Criticism, Practice, Manchester University Press, 1994. danka Poznanović, Duba Sambolec, Edita Schubert, Branka Stanković i Iris Vučemilović. 38 DAVID HUDDART (bilj. 33), 4. 15 IRIT ROGOFF, Terra Infirma: Geography’s Visual Culture, Rout- 39 DAVID HUDDART (bilj. 33), 4. ledge, London, 2000. 40 Former West: Art and the Contemporary After 1986. (ur. Maria 16 KAJA SILVERMAN, The Acoustic Mirror: The Female Voice in Hlavajova i Simon Sheikh), The MIT Press, Cambridge, MA, Psychoanalysis and Cinema /Theories of Representation and Diffe- London, 2016. rence, Bloomington and Indianapolis: Indiana University Press, 41 Okwui Enwezor (1963. – 2019.) bio je prvi afrički i neeuropski 1988., IX. umjetnički direktor Documente 11 (2002.) i 56. Venecijanskog 17 MADINA TLOSTANOVA, Postcolonialism and Postsocialism in bijenala (2015.). Kroz svoj kustoski rad stvorio je političke plat- Fiction and Art, Palgrave Macmillan, 2017. forme i umjetničke manifeste koji su promijenili oblik i funkciju globalnih izložbi te su otvorili i nove načine za usklađivanje akti- 18 MADINA TLOSTANOVA (bilj. 17), 5. vizma s estetskim praksama, performativnim prikazima i kusto- 19 MADINA TLOSTANOVA (bilj. 17), 5. skim inicijativama. 20 MADINA TLOSTANOVA (bilj. 17), 17. 42 Documenta 11 održavala se od 8. lipnja do 15. rujna 2002., lo- 21 MADINA TLOSTANOVA, Iščeznuli Drugi svijet, globalna ko- kacije: Museum Fridericianum, documenta-Halle, Kulturbahn- lonijalnost i dekolonijalno djelovanje. Zašto smo iščeznuli/e, hof/Balikino, Binding-Brauerei, Orangerie, Karlsaue, Kasseler ili „može li postsocijalističko govoriti”?, u: Feminističke kritičke Innenstadt / Nordstadt. intervencije, pogled na nasljeđe, dekoloniziranje, prelaženje (ur. 43 BORIS GROYS, The Contemporary Condition: Postmodernity, B. Kašić, J. Petrović, S. Prlenda, S. Slapšak), Zagreb: Centar za Post-Socialism, Postcolonialism, u: Former West: Art and the ženske studije, 2013., 49–64. Contemporary After 1986. (ur. Maria Hlavajova i Simon Sheik), 22 MADINA TLOSTANOVA (bilj. 21), 52. The MIT Press, 2016., 37–45. 23 SUZANA MILEVSKA, Master-Slave Dialectic in the Feminine, 44 BORIS GROYS (bilj. 43), 37. u: Performative gestures, political moves (ur. Katja Kobolt, Lana 45 OKWUI ENWEZOR, The Postcolonial Constellation: Contem- Zdravković), City of women – Association for the Promotion of porary Art in a State of Permanent Transition, u: Former West: Women in Culture, Centar za ženske studije, 2014., 27–46. Art and the Contemporary After 1986. (ur. Maria Hlavajova i Si- 24 SVETLANA BOYM, The Future of Nostalgia, Basic Books, New mon Sheik), The MIT Press, 2016., 57–82. York, 2008., 10. 46 OKWUI ENWEZOR (bilj. 45), 57–82. 25 IRIT ROGOFF, Terra Infirma: Geography’s Visual Culture, Rout- 47 OKWUI ENWEZOR, Place-Making or in the ‘Wrong Place’: ledge, London, 2000. Contemporary Art and the Postcolonial Condition, Research in 26 IRIT ROGOFF, (bilj. 25), 130. African Literatures 34.4 (2003.) 57–82 http://www.oddweb.org/ 27 IRIT ROGOFF, (bilj. 25), 130. wp-content/uploads/2018/05/Enwezor-The-Postcolonial-Con- stellation.pdf (pristupljeno 20. srpnja 2022.). 28 BILJANA KAŠIĆ, (bilj. 8), 25. 48 OKWUI ENWEZOR (bilj. 47), 47. Enwezor se referira na Homi- 29 ALJOŠA PUŽAR, U tamni vilajet, kulturalni studij liminalnosti, ja K. Bhabhu i njegovu knjigu The Postcolonial and The Postmo- Antibarbarus, Zagreb, 2007, 29. dern: The Question of agency, 1994. 30 VICTOR TURNER, Od rituala do teatra: ozbiljnost ljudske igre, 49 OKWUI ENWEZOR (bilj. 47), 57. August Cesarec, Zagreb, 1989. 50 LADA ČALE FELDMAN, Domaće tijelo feminističke teorije, 31 ALJOŠA PUŽAR (bilj. 29), 29. Kolo, 2 (2001). Matica hrvatska. https://www.matica.hr/kolo/286/ 32 GORDANA DOBROVIĆ, SVETLANA MLADENOV, Breda Be- domace-tijelo-feministicke-teorije-19902/ (pristupljeno 20. srp- ban: Let’s Call It Love – Male priče o ljubavi, smrti, politici i nja 2022.). životu, u: Breda Beban, Let’s call it love (ur. Gordana Dobrić i Svetlana Mladenov), Beograd, Novi Sad, Banja Luka: Kulturni centar Beograd, Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske, 2014.

Ähnliche Artikel

Sie können auch eine erweiterte Ähnlichkeitssuche starten für diesen Artikel nutzen.