Skip to content
فنون الأدرياتيك: مجلة لتاريخ الفن والعمارة والتراث الثقافي Search

Painting as a Field of Introspection

DOI 10.15291/ars.2764

Download PDF

Vol. 8 (2018)

Open access

Article metrics

  • 3 412 Abstract views
  • 1 248 PDF downloads
  • 12 Downloads per day
  • 164 Downloads this month
  • Ivica Župan Vladimira Varićaka 5 HR - 10010 Zagreb
The oeuvre of Sunčanica Tuk consists of pulsating, restless factures, composed of vertical, always different moves systematized in sequences, with paint often oozing from them owing to their nervation and pulsation. Her opus is a truly subtle and cultivated self-analysis, a sublime psychogram, something that transforms the artist’s mental state into an immediate human trace, suitable, as the painter says, “for the deepest contemplative dive” into the secrets of her undoubtedly spiritually rich being, for expressing her complex psychic constellation and mental tensions, neuralgia, even drama – which the artist, as it seems, keeps experiencing over and over again. It is a soliloquy rather than a dialogue with the world: an encrypted and masked language of ambiguity and vagueness, a speech in hints that will not be understood by everyone, yet shocks and inspires the observer.
sequence, sign, non-reference, nervation, self-analysis, psychogram, psychic seismograph, polyptych, serialism, neuralgia, ecstatic quality

koncentriranu energiju i disperzivnu snagu – utjelovljuje nevjerojatnu vitalnost, ono se neprestano obnavlja iz svoje zatvorene jezgre. Namjesto ponavljanja imamo varijacije – u sličnostima i odstupanjima i promjenama. Formalno gledajući, Sunčaničin rukopis u sebi sabire elemente specifična viđe- nja ekspresionizma, lirske apstrakcije, minimal arta, analitičkog/primarnog, ali isto- dobno i intimističkog slikarstva, slikarstva snažna psihološkog naboja, ali i slikar- stva koje utjelovljuje različita kaligrafska iskustva. Sunčaničine slike demonstriraju unutarnje ritmove i titraje koji su zapravo bilješke o umjetnikovu senzibilitetu, o njegovim emocijama i ekspresijama, ali i o njegovoj sposobnosti da jasno i kultivi- rano očituje vlastitu likovnu misao. Njezin slikarski rukopis strukturiran je na varijacijama (inačicama i emanacijama) i ulančavanjima, redukciji i sažimanju, monotoniji i stereotipiji, na linearnoj, shemati- ziranoj geometriziranoj kompoziciji ostvarenoj na načelu serijalna niza i primarnosti. Ovo je slikarstvo potvrda da je modernizam autoreferentnim strategijama uspio dokinuti, ili barem staviti u zagrade, ideju mimezisa. U njezinu rukopisu pronala- zimo dosljednost u oslobađanju forme od predmetnog značenja, uviđamo formu kao samostalnu plastičku mogućnosti izraza, oslobođenu svake ilustrativno-nara- tivne funkcije. U ovom slikarstvu nema mjesta narativu, literarnome, metafori i alegoriji, simboličkom govoru, pa čak ni aluziji i analogiji. Plijene i ikonoklazam, posnost, kartezijanska procesualnost, dosljednost u oslobađanju forme, očitovane u vrhunskom pikturalnom rafinmanu, otklon od akumulacije simboličko-narativ- nih sadržaja, predmetnih značenja, ustrajavanje na formi kao samostalnoj plastič- koj mogućnosti izraza, ali i reduciranje, zapravo odstranjivanje nebitnog iz slikovna polja i opredjeljenje za čistu plastičku formu. Sunčanica je stvorila ikonoklastičnu, nepojmovnu, konceptualno ekstremnu i apartnu i umjetnički radikalnu poziciju, otvoreno djelo višesmjernih i višeznačnih mogućnosti tumačenja. Njezina slika za- država visok stupanj enigmatičnosti, nepronične kodiranosti, nedorečenosti.

*** Sunčanica se služi isključivo starinskom, nježnom i lirskom tehnikom ulja na platnu, gvaša i akvarela, radi škrta i strogo meditativna djela, stvara slikarstvo stiša- nih boja – svedeno na žuto-smeđe, sivo-bijele, crveno-crne kombinacije s njihovim izvedenicama, u superponiranim odnosima. Njezino slikarstvo ne voli bogatstvo kromatskog događanja. Kromatska ljestvica svedena je na dvoglase: tamnoga i svi- jetloga, gušćega i razrijeđenijega sivila. Najsugestivnije su slike na kojima su dvije boje svedene na sivozemljani ton, koji u motritelju stvara snažan sumoran i depre- sivan dojam. Dvije boje upotrijebljene su minimalistički, sa znalačkim osjećajem za

njihove odnose i slaganje. Velik dio svekolika opusa Sunčanica je naslikala crnom bojom – nebojom – ali krajnji rezultat uglavnom nije potpuno crna slika budući da je podloga ostavljena vidljivom. Prvih petnaestak godina uglavnom slika lazurno, s akvarelskim svojstvima, čak i u ulju; postupno prelazi na gušću boju i „suhi potez”, što dalje sve pastoznji. U novije doba za metodu lijevanja rabi razne gustoće žitke boje. Zbog simptomatične egzistencijalne situacije uočavamo sklonost jeftinu, skro- mnu materijalu, pa je veliki broj slika napravljen na jeftinu natron papiru, zbog čega je dosta radova propalo ili je danas u lošem stanju. Zadnjih godina umjetnica radi na opremi takvih starih radova ne bi li nešto od toga spasila.

*** Zarana je uspostavila zaseban i autentičan jezik koncepta/simbola, oblikovnu re- dukciju – kromatsku i plastičku – uzak ikonografski repertoar, dosljedan i ustaljen znakovni sustav te istorodni oblikovni postupak kojima je vjerna od sama početaka formiranja izričaja 1970-ih, preko 1980-ih i 1990-ih, pa sve do danas, istinski vje- rujući u moć slike, njezino upijanje i emanaciju mentalnih i nadasve emocionalnih poruka koje nosi svaki autorski potez rukom. Autonomna plastičkog organizma, mape koja registrira i na vidjelo iznosi dokaze slikaričine duhovne i moralne eg- zistencije, intimne i strogo subjektivne iskaze, tijek labirintske putanje autoričine izrazito subjektivne imaginacije, ali i odlučno individualizirane stvaralačke strate- gije utemeljene na shvaćanju umjetnosti kao područja izrazite duhovne refleksije. Njezino slikarstvo proizvodi oblike koji su potekli iz izvora zanosnih meditacija i intimnih iskustava. Njezina umjetnost očituje atmosferu nespokoja i nemira, ranji- vu narav senzibilne umjetnice, „izrazite ‘viškove’ koncentrirane i napete osjećajno- sti i energiju umjetnika u grču” (Marijan Špoljar).1 Oblikovni model, morfološka i ikonografska matrica ovog rukopisa, stvoreni na završnim godinama studija na zagrebačkoj ALU, jest zgušnjavanje formalnih i sa- držajnih sredstava, strukturalna kondenzacija sadržaja na slikanom polju, asketski znakovni fundus, redukcija na čvrst oblik, repetitivna geometrizirana forma (mreža, raster) te uzak registar boja. Sunčanica je naš najizrazitiji umjetnik sintetičkog po- imanja znaka, kojim se nastoji odrediti i zacrtati svu složenost odnosa pojedinca i svijeta u kojem pribiva, gdje biće razotkriva svoju najskrovitiju bit. Prepoznajemo izraženu i očitovanu individualističku, intimnu osjećajnost, u kojoj odčitavamo autoričino naglašeno emocionalno stanje nemira i nespokojstva. Kao da ju je obuzelo uvjerenje da su unutarnji prostori bića krhki i neotporni prema često surovim zahtjevima realnosti. Čitamo ljudsku potrebu da se izrazi vizualno i materijalno – u slikarskom mediju. Njezina se slika tako pojavljuje i kao materijalna i duhovna veza s različitim predodžbama o sebi. Impulse svakodnevice ova umjetnica pretvara u dinamičan duktus gestualnih poteza ekspresionističke dramatike u potezu – doživljaj stvarnosti očituje se kao doživljeni subjektivistički i ekspresionistički osjećaj te je zbog toga slika izravni prikaz, ne samo umjetničinog raspoloženja, nego i osobna shvaćanja svijeta – i svijeta slike. Po brojnim formalnim odlikama Sunčaničino slikarstvo pripada umjetnosti 20. stoljeća, zapravo kasnom modernizmu. Slikarstvo kasnog modernizma imalo je naj- manje dva krila. Prvo krilo bilo je autorefleksivno jer se slikarstvo bavilo sobom i svojom ontologijom (slike su bile lišene svake simboličke odlike, potpuno usredo- točene na vlastitu gradnju), a u drugom krilu slikar se bavio svojim identitetom. I u 1990-ima, kada je Sunčanica jednako kreativna, umjetnost je osobna, intimistička. I Sunčaničino slikarstvo – zahvaljujući nervaturama rukopisa, temperamentnoj aku- mulaciji poteza, posebnoj osjetljivosti tretmana pikturalne materije, noti ekspresio- nističke dramatike u potezu i boji – iščitavamo kao diskretne objave identiteta oso-

be koja je bačena u svijet s kojim se ne može do kraja identificirati. Usredotočenost na vlastiti psihički mikrokozam, neposredna obuzetost nekim odsudnim egzisten- cijalnim pitanjima daju ovom slikarstvu uvjerljivost koja izvire iz ozbiljne i osobno proživljene spoznaje suvremenosti. Naglašena ritmizacija poteza slici daje ugođaj životnog pulsiranja i prožetosti energijom. Uskovitlana faktura naglašava materijalnost rukopisa. Vizualno se pre- tvara u čulno, pulsira život prenesen na slikanu podlogu, sa svim svojim tajnama i nejasnim situacijama. *** U našoj umjetnosti dugo živi uvjerenje da figurativni svijet može bolje očitovati složenu narav života. Velik je broj naših autora branio i brani taj apsolut koji ova autorica ruši. Njezine su slike pokazatelji da slika predstavlja neko stanje autorove svijesti, da apstraktna forma ima svoje utemeljenje u psihologiji, pa i shodno tomu i u autorovoj percepciji svijeta. Slikanje je, dakle, zadiranje u neke druge sfere sebe i svijeta. Slikarica upozorava da pojmovi i stvari posjeduju značenja i kvalitete koje su često iznad naše već ustaljene navike njihova prihvaćanja i razumijevanja. Iko- nografska konstanta u Sunčaničinoj osobnoj morfologiji, upisana u glavninu njezi- na opusa, jest temperamentna akumulacija poteza, sabijena jezgrovitost, ritmičko i vibrantno i gusto nizanje približno jednakih okomitih i vodoravnih, čvrstih ili rahlih poteza (kaligrafski linearizam), stvarajući maksimalnu sintetičnost slike, ali i vizualnu fascinaciju koja djeluje poput apstraktnoga slikarstva. Artikulaciju pro- sedea umjetnica je svela na znak kao elementarno „sredstvo” pomoću kojega gradi serijalno slikarstvo nizova, ponavljanja paralelnih uspravnih i vodoravnih nizova, formira ih u nizove i slike formira u politiphe, a to znači da ju serijalnost zanima koliko i pojedinačna slika. Umjesto bezlične savršenosti, dobivamo individualizira- ne nesavršenosti. Namjesto ponavljanja istovjetosti imamo varijacije – u sličnostima i odstupanjima, promjenama i ponavljanjima. Sunčaničin početnički grafizam zarana se sveo na zgusnuti znak/simbol, apstrak- tni „zapis”, kako ga autorica naziva, kaligrafsko šaranje, enigmatsko pismo, enigma- tični slikarski trag, uvijek ostrašćen, ispisan po malim i velikim formatima slika slijedeći porive autoričine unutarnje nužnosti. Sunčaničin znak nema nekakvu op- ćenitost, univerzalnost, individualni identitet koji se može valjano slijediti i kodifi- cirati, nema pojedinačno značenje potpuno je lišen asocijativnosti, simbolike, aneg- dotalnosti! Intencionalnost znaka nije odrediva, definitivna i jednoznačna. Načinom vlastite impostacije u slikanu polju znak se odriče svake izvanjske referencije, svakog simboličkog, prema konvencijama povijesnog konteksta, čitljiva značenja. Enigma- tičan je, oljušten od svega mimetičnog, čak i od najbljeđih evokacija. Podastire eni-

2. „Bez naziva”, natron papir kaširan na ivericu, 1987. “Untitled”, plywood coated with craft paper, 1987

3. „Niz”, ulje platno, 2010. (foto: J. Rasol) “Sequence”, oil on canvas, 2010

gmatične sadržaje koji nemaju povijesnu ni blisku nam metaforičku, simboličku ni literarnu vrijednost, redovito je zagonetan i hermetičan za odgonetavanje: čitljivost mu je u najvećem broju slučajeva teško ostvariva - poput otvorene je enigme. Ali, unatoč svemu tomu duhovni supstrat Sunčaničina znaka sugestivno asocira gusti sloj značenja i poruka, podastire vizualne tipologije osjećaja, personaliziranih do- življaja i nemira vremena, vezanih za autoričin identitet, koje motritelj treba iščitavati. Znak je otvoren za mogućnosti slobodne interpretacije njegovih značenja. Bez figura- tivnih narativa, ne opisujući vidljive stvari i iskustvu dostupne oblike svijeta, umjetnica uspijeva uspostavljati maksimalnu prisnost s realnošću i vremenom. Ove vrijednosti nisu stvorene ni uvjetovane nekim umjetničkim programom ni bilo kakvim drugim pritiskom, nego pripadaju autoričinim duhovnim, potpuno osobnim porivima. Na djelu su primarnost i dostignuta elementarnost (Duchampov imperativ redu- ciraj, reduciraj, reduciraj!), dihotomija, antitetičnost između geometrizirane, racio- nalne i asketske kompozicije gotovo svake slike i snažno personalizirana rukopisa koji – u koncentriranu obliku – obilato očituje stanje autoričine jedinstvene i slo- žene osobnosti, otkriva duhovni, iracionalni, afektivni i osjećajni svijet njezina sen- zibilna bića, svijet trauma, psihološke dekompenzacije. Iza neutralnosti znaka krije se suptilna, prijemčljiva i sugestivna grafija i toplina neposredna otiska. Znak mobi- lizira motriteljevu osjetljivost, njegovo djelovanje dopire do motriteljeve unutarnje zjenice. Znakovi se u motriteljevu oku sabiru u prizor vrlo jaka emocionalnog na- boja – otvaraju se neposrednoj i brzoj aktivizaciji motriteljeva vizualnog osjeta. To se događa svaki put kada djelovanje Sunčaničinih znakova ne zapne na klasičnim shvaćanjima i ukočenim navikama recepcije. I bez posebnih deklarativnih okvira i asocijativnih atributa – znakovi, struktu- rirani u nizove – pretvaraju se u čisti jezik plastičke komunikacije s vrlo širokom mogućnošću da priopće i autoričine najiznijansiranije i najintimnije emocije, naj- skrivenije fluktuacije u egzistenciji, zrcalnu sliku unutarnjih previranja.

*** Slikarica je najprije stvorila vlastiti znak, a potom ga slaže u nizove kojima us- postavlja zaseban, jedinstven i autentičan jezik koncepta/simbola. Po svojoj potki kaligrafski slobodni znakovi, „štapićasti elementi”, morfemi ili monemi, umnažaju se monotone nizove, u pulsirajuću geometrijsku rešetku i autorici omogućuju izni- mno dosljedan i logično organiziran govor koji nastoji predstaviti njezin esencijalni supstrat. „Komponiranje u redove kompatibilno je komponiranju tzv. slojeva. To je posebice razvidno u najnovijem ciklusu koji se sastoji od lijevanja boje na podlogu uz minimalne intervencije kistom. Ova metoda rada korak je prema većoj slobodi i ležernosti, k prihvaćanju nešto više improvizacije i korištenja slučajnosti poradi traganja za nekim novim likovnim rješenjima ali u okviru starih arhetipova: nizova, zapisa i slojeva”, kazuje autorica. Svaka slika funkcionira kao u sebi zaokružena cjelina, ali, istodobno, njihovim ve- zivanjem u „lanac’’, nastaje kontinuum u kojem slika postaje dio „gramatike’’ serije. Segmenti poliptiha postavljeni su tijesno jedan uz drugi tako da tvore dojam nepre- kinute cjeline, jedne jedinstvene plohe. Kao da je politptih izrezani isječak iz neke velike cjeline, koja kao da i sama nema granice nego se, poput svemira, širi u nedo- gled. Izranja svijet u neprestanu trvljenju i suprotnostima kroz dihotomiju organ- skog i geometrijskog.

*** Autorica kistom povlači kratke okomite ili vodoravne poteze, gradi vizualno snažne, dojmljive i uvjerljive kompozicije, dokumentirajući psihološka stanja, a ne zbivanja, artikulirana ekspresivnim stavom i gestom, ostvaruje kontraste između

dvije (ne)boje (crne i bijele) ili dvije boje (boje su ovdje psihogrami, a ne objektivi- tet pojavnog!) i diktatom uznemirujućeg bića ostavlja elementaran trag ruke, rede- finiciju sebe, varijacije jastva, zadiranje u dublje regije vlastite podsvijesti. Primaran, kratak potez kistom, najkraći je, najizravniji i najučinkovitiji način da se biće očituje u svojim fenomenskim, egzistencijalnim evidencijama, da izrazi podsvijest, dušev- nu tenziju i svrsta slikaricu među umjetnike „tragična osjećaja svijeta”. Ti znakovi, ostvareni bez aluzivne neposrednosti, poput piktograma i kaligrafskih psihograma, poredani u nizove ispunjavaju slikano polje, kao da su zamišljeni poput sredstva za hvatanje najsuptilnijih vibracija nemirna i napeta duha, za interpretacijsko oči- tovanje koje je svaki jezični narativ inferioran. Motritelj postaje svjestan činjenice da lapidarni šifrirani, asocijativni, simbolički ili metaforički jezik – ni bilo kakav drugi narativ – ne bi mogao uvjerljivije očitovati autoričin suspregnuti i komprimi- rani psihogram, tako duboke slojeve bića, vlastitu narav, probuđenu i oslobođenu, povezanu na uzvišen način s podsvjesnim. Kroz svoju samoprojekciju, formu, boju, potez, taktilnost znakovi su izvješće o slikarici i različitim dimenzijama i aspektima njezina jedinstvena i zanimljiva bića, „istančana i stalna potreba da se naznačuje osjetljiva narav umjetnikova bića” (Špoljar). Znak je krajnje osjetljiva membrana u kojoj autorica utiskuje drhtaje svijesti i podsvijesti. Znak – autentično antropometrijsko iskustvo – koji se pojavljuje već početkom Sunčaničene slikarske karijere, ostvaren je monotonim ponavljanjem naoko isto- vjetna poteza kistom, u načelu bez ijedna povišenog tona ili iskoračena oblika, ali gdje ipak „nalazimo individualizirane vrijednosti detalja i svaki put u znaku pre- poznajemo drukčiji kistovni trag i ekspresivnu razradu plohe” (Špoljar), ostvaren u vrlo suženu registru tanko nanesenih ne-boja i rjeđe boja. Ove tihe slike, znači, ne uznemiruje nikakva nepredviđena gesta, tu se ništa ne uzdiže nad osnovnim grad- benim polazištima, nad reducirano i ograničeno. Znak ovdje nema neku efektivnu općenitost, univerzalnost, nema ni neki opći individualni identitet koji motritelj može pouzdano slijediti i kodificirati. U svojoj izvornosti nema pojedinačnih značenja. Promaknut je u čisti jezik plastičke komu- nikacije s vrlo širokim mogućnostima priopćavanja i najnijansiranijih emocija, naj- skrivenijih fluktuacija u ljudskoj egzistenciji. Sunčanica je autorica sintetičkog poimanja znaka, kojim nastoji odrediti i zacr- tati složenost odnosa pojedinca i svijeta u koji je bačen, upozoriti na najskrovitije i najskrivenije tajne koja su možda odredile cijeli njezin život, njegovu težinu i tra- sirale njegov vrludavi tijek, njime autorica uspijeva postići zrcalnu sliku određenih unutarnjih previranja koja barem djelomice, a možda i krucijalno, strukturiraju i njezinu ličnost. Ona ne želi govoriti simbolima i metaforama, nego transcedental- nošću jedinstvena znaka, njime uvijek iznova pokušava izraziti sebe i doživljaj svi- jeta u kojem se zbiva ljudska egzistencija, u kojemu postoji i njezin slučaj. Autorica se, više je nego očito, nastoji izraziti jezgrovito, suštinski i kultivirano, nadajući se da će materija slike upiti i primiti njezinu mentalnu i emocionalnu poruku i da će motritelj osjetiti energiju i emociju njezinih zapisa. Ne postiže to samo vizualnom transpozicijom stanja duha, nego i stvarajući korespondirajuću atmosferu. Posrijedi je delikatno antropometrijsko iskustvo. Prvih tridesetak godina slika- ričina metoda rada uglavnom se sastojala od polaganja poteza uz potez, bez ko- rekcije i dotjerivanja, nipošto ne zbog tzv. neponovljivosti umjetničkog čina, nego radi diktata unutarnje nužnosti, tj. autoričine opsesivne potrebe da ritualnim či- nom repeticije iz sebe izbaci rezistenciju na zbilju i ujedno dođe do konstruktivna likovnog rješenja koje bi zadržalo senzibilitet i krhkost nervature. U tom smislu procesualnost se spontano nametnula kao nužnost. „Postupak bez doslikavanja i retuša već je sam po sebi improvizacija koja nosi priličnu dozu rizika od površno- sti, odnosno od dobivanja slabijih likovnih rezultata. Poradi toga bilo je potrebno

4. „Bez naziva (1., 2., 3., 4,)”, tempera, akril, natron kaširan na lesonit, 1988. (foto: J. Rasol) “Untitled (1, 2, 3, 4)”, tempera and acrylic paint on fibreboard coated with craft paper, 1988

mnogo koncentracije da unutarnja tenzija i pažnja pri izvedbi budu koliko-toliko pod kontrolom da bi se postigao zadovoljavajući rezultat”, ističe slikarica. Ovo je slikarstvo stoga nesvakidašnje dojmljiv prikaz autoričine psihološke, in- timne i mentalne egzistencije. Ljudsko iskustvo materijalizira se kao slika, u katego- rijama poput sjećanja, nostalgije. Slikarica ostavlja važan umjetnički i ljudski trag. Osobno obilježen znak, utemeljen na autoričinoj duhovnoj introspekciji, na sliku stiže iz aktivnosti svjesnog i nesvjesnog, prenositelj je autoričinih jedinstvenih, uvi- jek drukčijih struktura i raspoloženja. Potez kistom nešto je potpuno autonomno, personalizirano, što isključivo i nedvojbeno pripada pojedincu; kao što je na svijetu nemoguće pronaći dva čovjeka s identičnim otiscima prstiju, tako je nemoguće pro- naći i dva slikara koji će na isti način povlačiti poteze kistom jer, naravno, na svijetu 5. „Bez naziva”, lavirani tuš u boji, ne postoje dvije osobe s identičnim psihofizičkim i drugim svojstvima. akvarel papir, 1984. Potez kistom u konačnici je, u svom serijalnom nizu, autoričnin psihički seizmo- (foto: J. Rasol) graf jer do određene mjere otkriva autorsku i ljudsku osobnost i intimnost ductusa, “Untitled”, coloured ink wash on viškove koncentrirane i napete osjećajnosti, objava su neuralgičnih točaka autoriči- watercolour paper, 1984 ne psihe i energije. Iako je ovdje, formalno gledano, riječ o potpunu napuštanju iko- ničkog fragmenta unutar gradbene osnovice, znak je indikator psihičkih, emotivnih 6. „Bez naziva“, ulje, zidna tapeta, i svake druge napetosti. 1993. (foto: J. Rasol) Čitamo Sunčaničinu potrebu da eksplicira najdublje sadržaje vlastite intime, pri- “Untitled”, oil on wallpaper, 1993 vatna svijeta kakve drugi umjetnici uglavnom predstavljaju i predočavaju vrlo šifri-

ranim jezikom simbola i značenja, nerijetko ostvarenim dionizijskim hedonizmom i slikarskom raskalašenosti, slikarskom egzaltacijom koja je iz najskrivenijih planova duha, iz psiholoških područja, ekstrahira elementarne slikarske doživljaje nepatvo- renih vrijednosti. Kod Sunčanice situacija je drukčija. Bježeći u slobodu vlastita je- zika, ona ucrtava jedinstven ikonografski sklop – tematski sadržaj – znak ili skupinu znakovnih struktura začudne osobnosti, izdvojene iz šire kulturne prirode, kakvih nema u rječnicima simbola, koje doživljavamo i čitamo i kao arhetipske simbole, magijsko-mitske znakove, ali i teško razumljive, začahurene ili čak krajnje skrovite i nečitke piktograme iz individualne mitologije, morfološku transkripciju nekih au- toričinih unutarnjih stanja i nemira. Dakle, nereferencijalni znakovi, u velikoj mjeri lišeni svega što bi imalo razumljive aluzije na širi krug značenja, literarnog i iluzionističkog naboja, motritelju bliskih me- tonimijskih i metaforičkih osobina, ključne su teme Sunčaničine slike. Ove apstraktne slike ispod svoje iznimno taktilne epiderme seizmografi su rastera najrazličitijih inti- mnih osjećanja i raspoloženja. Nema sumnje da područja sjećanja i uspomena, pam- ćenja i prizivanja na velika vrata ulaze u rukopis. Svaka slika introvertna je, potpuno nereferencijalna, introspektivna, svoj sadržaj sažima, koncentrira i zatvara u formu če- tverokuta, ne dopuštajući njegovo rasipanje u izvanslikovnom prostoru. Slike, iako, po- navljamo, umjetnica ne čini nikakve ikoničke, referencijalne ustupke, odaju autoričinu suptilnu i kultiviranu samoanalizu, sublimni psihogram, nešto što autoričino duševno stanje pretvara u neposredan ljudski trag. Enigmatični znakovi proizlaze iz njezina dubljega unutarnjeg svijeta, kao da izlaze iz prizme u prošlosti odigranih krucijalnih zbivanja i na motriteljevu je receptivnom potencijalu da ih – poput kakvih natuknica – odčita, a njihovo dešifriranje pretpostavlja složen ikonološki postupak.

*** Znakovi, ostvarenja bez predstavno-iluzionističkih svojstava, od motritelja traže da neposredno vizualno iskustvo pokrene njegove receptivne mehanizme, njegov senzitivni i kongnitivni aparat. Slika nije okrenuta motritelju nego sebi samoj, vla- stitoj unutrašnjosti, ne otvara se, ne pokazuje, njezin je govor šutnja i upravo tom šutnjom poziva motritelja sebi, ne čineći prema njemu ni jedan korak. Četverokut pretpostavlja kontemplativan odnos, potrebu ulaganja mentalne i kongnitivne ener- gije kao pretpostavke otkrivanje tajne slike. Znak recipijentu dopušta mogućnost različitih iščitavanja autoričinih postignuća i ambicija. Traganje za dubljim značenjima ovih vizualnih predstava iziskuje napor da se autorska osobnost dešifrira u kategorijalnom sustavu određenih psiholoških, emotivnih i sentimentalnih ključeva. Legitimno je da u interpretaciji ne potisnemo literarne karakteristike svojega svjedočenja jer svako čitanje nekog djela podliježe subjektivnim interpretacijama i onog što mi sami učitavamo u sliku. Smisao in- terpretacije jest uranjanje u pukotine stvaralačkog bića, pronalaženje težišta prema kojima autorske emocionalne silnice streme, određivanje subjektivnih korelativa, konteksta Svjetlosti i Mraka, Reda i Kaosa, svijesti i podsvijesti, Dobra i Zla, unutar kojega je moguće odčitati ove nizove. U Sunčaničinu opusu to je redovito impozan- tna nervatura žive, pulsirajuće, nemirne fakture, koju čine kontrolirani i u nizove sistematizirani okomiti, uvijek različiti, nesavršeni potezi, iz kojih se, zbog njihove nervature i pulsiranja, nerijetko cijedi boja, uistinu autoričina suptilna i kultivira- na samoanaliza, sublimni psihogram, nešto što autoričino duševno stanje pretvara u neposredan ljudski trag, pogodan, kako kaže slikarica, „za najdublje kontempla- tivno poniranje” u tajne njezina nedvojbeno duhovno bogata bića, za očitovanje njezine složene psihičke konstelacije i duševnih tenzija, neuralgičnosti, ne kažemo drame, koju autorica, čini nam se, sveudilj proživljava. Više solilokvij nego dijalog sa svijetom, šifrirani i maskirani jezik, dvosmislenost, nedorečenost, govor u natu- knicama koje neće svatko razumjeti, ipak potresu i isprovociraju motritelja.

7. Sunčanica ne traži sugovornika, ali ga subjektivnošću svojih znakova uvlači u „Niz”, ulje, platno, 1972. odgonetavanje svojih poruka, pomoću kojih će stvoriti fragmentarnu, usitnjenu (foto: J. Rasol) predodžbu, barem u natruhama, dijelovima autoričina unutarnjeg svijeta. “Sequence”, oil on canvas, 1972 Usprkos hermetičnosti njezina koncepta i „nedovršenosti” značenja znaka i ni- 8. zova znakova, u ovoj umjetnosti uočavamo i osjećamo imanentan komunikacijski „Niz”, ulje, platno, 1972. potencijal. Ovaj je rukopis medij uzajamna komunikacijskog djelovanja – on ne po- (foto: J. Rasol) sjeduje značenje po sebi nego ovisi o motritelju. “Sequence”, oil on canvas, 1972 Umjetnica želi aktivna motritelja koji će njezin uradak recepcijski nadograditi, po „otvorenu djelu”, konceptu Umberta Eca koji polazi od aktivna promatrača koji dovršava djelo vlastitom mentalnom ili fizičkom aktivnošću. Sunčanica s motrite- ljem uspostavlja neverbalni dijalog, pri čemu slikana površina postaje poveznicom s autoričinim stanjem svijesti u doba nastanka djela. Motritelj se ne može oteti dojmu da su znakovi, serijalno postavljeni, nalik golemu groblju, koji u svojoj beskonačnoj horizontali sugeriraju trošnost bića, svakog bića, tragičnu dimenziju ljudske opstoj- nosti, neosovljenosti, trošnu horizontalu ljudskog pada. U ovoj transcendentalnoj redukciji, sabijenoj jezgrovitosti motiva, slikarica – mimoilazeći naraciju – žrtvuje neke od važnih aspekata i dimenzija likovnosti koje slikarstvo motritelju mogu činiti privlačnim, ali iz samoodabrane pozicije relativ- na gubitnice ona se pojavljuje kao apsolutna dobitnica. Reduciranim i zgusnutim vokabularom, uvijek profinjenu oku razumljivim modifikacijama sumarna, sabir- na znaka, ćutilno i sugestivno izvješćuje o vlastitoj duševnosti i supstancijarnosti, nijansiranu tajanstvenom duhovnom bogatstvu i nadasve dokumentira unutarnju napregnutost, napetost, tenzije i opterećenosti vlastita bića, deskripciju svoje psi- hološke jedinstvenosti, dotiče mnoge od psiholoških dubina u koje je tijekom vre- mena upadala. Sunčaničino se pismo približava soumi pismu i zen kaligrafiji u kojoj jedan vizu- alni znak istodobno posjeduje svu nabitost semantičkog značenja i likovne čistoće. Njime je slikarica do novog smisla izoštrila napetost između viđenog i otkrivenog, spoznatog i dosegnutog i pronašla način izravna iskaza recipijentu o permanen- tnoj napetosti koja obilježava njezino senzibilno umjetničko biće. Iako se za gotovo svakoga slikara može reći da neizbrisivo ostavlja svoj materijalni trag u prostoru i vremenu, za neke se slikare može reći kako to rade više i jače od drugih. Traj trag ostavlja „osjećaj svijeta osamljenosti, svijeta pomirenja i rezignacije” (Špoljar). Plijeni i slikaričina usredotočenost na fakturu, na likovnost ostvarenja, koja se u svojem krajnjem ishodu potpuno usuglašava s tematikom. Različiti su načini ni- zanja, ispreplitanja i pletenja elemenata od kojih se tka svako njezino djelo. Negdje znakovi čine stamenu, postojanu, a drugdje paučinastu fakturu nizova u koje su

zbijeni. U nanesenim potezima boje možemo opaziti autoričinu energiju, shvatiti ju kao zaustavljenu ekspresiju jastva te kao materijalizirani portret duhovna bića. Može li apstraktna slika dočaravati stanje duha njegova autora? Može li naslika- na bespredmetnost predstavljati njegovo unutarnje stanje i postati mu autoportret? Može, i to, slobodno ustvrdimo, u primjerima autentičnih umjetnika i čak bolje od figurativnog preslikavanja stvarnoga svijeta. Na ovim refleksivnim slikama, napućenim tmurnom ozbiljnosti i strogosti, uo- čavamo poziciju malog pojedinca i njemu primjeren život, prazninu subjekta, sa- most i izdvojenost, situaciju neprave egzistencije u nesvojem svijetu.

*** Fascinantni su načini na koje Sunčanica ostvaruje integritet i sintetičnost slike. Više je načina nizanja nizova, „u rasponu od samodiscipliniranog, strogog, ured- nog, ležernog, nemarnog, gotovo skicoznog načina u kojem na površinu izbija ek- spresivni naboj poteza. Ekspresionizam tog naboja je mekan, ženstven, to je ekspre- sionizam ispunjen oklijevanjem, ekspresionizam u kojem nema velikih zamaha i nekontrolirane snage”.2 Neki nizovi djeluju čvršće, neki prozračnije, stvarajući neke slikarica je usredotočena i disciplinirana, na drugim mjestima svjedoci smo tempe- ramentne akumulacije poteza, što zna prijeći u eksatničnost, u rasterirane, reljefira- ne slikane površine, a karakter površine, tekstura, umjetnikov je rukopis po kojemu ga prepoznajemo. Neki su nadahnuti apstraktnim ekspresionizmom i u njima razaznajemo zasiće- nost, baroknost, krajnju gustoću površinske kvalitete, dok se u drugima ona poziva na neku vrstu reda okomica i vodoravnica, što stvara dojam ozbiljnosti i strogoće unutar inače posve zanesena i zaigrana rukopisa. Negdje osjećamo strujanje jedne nadasve feminine osjećajnosti, a drugdje materičnu grubost naglašeno gestualnih poteza, gdje se na drastičniji način ističe fizički karakter slike i osobna, autoričina individualizirana, autorska prisutnost – trag. Treći su meditativne atmosfere, pona- šajući se zapravo poput glazbe ili riječi u rečenici: u točno određenim koordinatama i s određenim brojem znakova od kojih svaki za sebe nema značenje, nego ga dobiva tek kao cjelina, s koherentnim značenjem i dojmom koji ostavlja. Drugdje uočava- mo ekspresivni kovitlac linija ili brzih staccato crtica, vidljive materijalnosti boje i postupka koje ništa ne definiraju nego samo daju maha umjetničinim osjećajima i otkrivaju određeno stanje njezina duha. Takva je percepcija – ljudski mozak navikao je na sustavnost i sve znakove kojima je izložen pokušat će usložiti u neki sustav. Geste ovdje nisu tek časoviti, i izravni znakovi afektivnih pobuda i trenutnih raspoloženja, nego odražavaju dublje motive jednoga kontemplativnog, refleksivnog uznemirena stvaralačkog bića. Ekskurs o tomu da joj se svijet, kako je definiran i artikuliran i u kojem pribiva, ne sviđa. Stvara se bogata i intenzivna rešetkasta konstrukcija ispuna – mreža. Kao što je svojedobno iza štafelajnih slika čekala Priroda, u autonomnom, eksperimentalnom slikarskom polju modernizma i postmodernizma razastire se mreža, uzrok nositelj iz kojega se širi slika. Rosalind Krauss davno je ustvrdila da je mreža sjajan predstavni oslonac za cijeli niz slikarskih dostignuća: strukturira slikarski govor, otvara ga i čini podatnim za socijalnu i religioznu utopiju (od Maljevića do Mondriana) ili zatvara dizajnerski anagram, povezuje znanstvena u umjetnička viđenja, cijelo vrijeme omo- gućuje da se slika u posebnom, izravno apriorističkom sloju ponaša kao cosa mentale.

*** Svako djelo odraz je autorova emotivnog stanja sazdana od spleta vanjskih utjecaja, proživljenih situacija i unutarnjih previranja. Pomoću djela percipiraju se i doživljavaju autoričina osobna stanja, stavovi, spoznajne i duhovne razine. U

Sunčaničinim znakovima poredanim u nizove uočavamo fenomen sjećanja: svaka jedinka arheolog je izgubljena vremena. U njezinu rukopisu ostvaruje se nepo- sredna veza s potisnutim fondovima iz umjetničine mladosti. Umjetnik mora oču- vati neprestano budnu samosvijest o svojoj ljudskoj suštini i jedino kroz otvoren i iskren stav prema vlastitoj sudbini moći će se otrgnuti od opasnosti gubljenja neophodne punoće života. I Sunčaničin se opus može odčitavati kao poniranje u prošlost, u pričuve memorije, iz kojih svaki put odčitamo natruhe, dijelove jed- noga sveobuhvatnijeg svijeta. Njezini zapisi neprestano ukazuju na živ, pulsirajući proces autoričina samootkrivanja. Prošlost, sadašnjost i budućnost nesavršene su i nikad završene temporalne kategorije koje se uspostavljaju, grade i razgrađuju u međusobnom preplitanju. Što god radili, čemu god težili, samo smo, čini nam se, na sekundu u sadašnjosti i neprestance se vraćamo u dublju i pliću prošlost, što se više upinjemo zahvaćati sadašnjost ili se približiti budućnosti, sve smo dublje u prošlosti, pri čemu činjenice iz sadašnjosti ne vidimo kao emancipirane, samodo- statne i neovisne činjenice, nego ih također recipiramo samo kao nešto vezano za neke događaje i doživljaje – privatne i javne – iz prošlosti. Činjenice iz sadašnjeg života redovito asociraju na nešto iz dotadašnjeg života, razbuđuju sjećanja, evo- ciraju nešto iz prošlosti, pa je ono što bi trebalo biti sadašnjost ili budućnost za- pravo uvijek prošlost. Prošlost u ljudskoj egzistenciji sudjeluje u svemu, određuje pojedinca na svim planovima i u svim dimenzijama. Ljudska jedinka to možda ne prepoznaje, ali svatko ima neku svoju memoriju koja na nj ostavlja traga. Sunča- nica se protejskom vještinom kretala kroz različita područja, ali i svugdje ostavlja- la tragove sasvim individualne, prepoznatljive i likovno osvjedočene osjetljivosti, vlastito vrlo intenzivno introverzno i tjeskobno čuvstvo, nemir, tjeskobe i frustra- cije, nezadovoljstvom zloćudnim svijetom i vremenom u kojem živi, izvješćujući o vlastitoj napetosti egzistencije, o sebi kao nezadovoljnoj jedinki, a uzroke takvoj emotivnosti usuđujemo se konstruirati kao nezadovoljstvo prošlošću. Je li, dakle, subjekt uopće realiziran i emancipiran u tolikoj mjeri da ima prošlost, sadašnjost i budućnost ili ima samo dominirajuću prošlost, jedno je od mogućih iščitavanja Sunčaničina opusa. „Tragičnost se ispostavlja iz položaja deziluzije, demistifikacije, istupanja iz optimističkog kruga prirode, političke i znanstvene ideologije”, kaže Zdenko Rus.

*** Bitna duhovna i morfološka polazišta za formiranje ovakva slikarstva Sunčaničin monograf Marijan Špoljar pronalazi u riječima, koje je autorica u monotonu nizu ispisivala na komadima papira još iz godina učiteljevanja u koprivničko–križevač- kom kraju, 1963. u Gornjem Tkalecu. Problematizira se identitet: pojam identiteta proizlazi iz konteksta u kojem je umjetnica živjela i djelovala. Ona je izolirani indi- vidualac bez osjećaja pripadanja zajednici i bez komunalna identiteta. U okomitom nizu ispisala je dvije riječi: samoća i selibda, čime je Špoljar odre- dio slikaričinu (ne)vezanost za ambijente u kojima je prebivala, ali kojima očito nije autentično pripadala. To nisu bila mjesta sretna opstojanja, mjesta puna ruralne ple- menite tišine, gnijezda ni kolijevke, prije će biti predijeli društveno marginalizirane jedinke, osamljeništva i tegobnosti položaja individualca nesklona kolektivu, univer- zum prepun snova, tjeskobe i strahova, levitacije i padanja, horizonti prijetnje i tje- skobe, iz kojih je nemoguće umaknuti jer se u njih stalno vraćaš. Na višoj interpreta- cijskoj razini moglo bi se reći da se ovakvim odnosom prema zadanim ambijentima potvrđuje činjenica da je umjetnik jedinka koja odbija civilizaciju u kojoj je suđeno pribivati i djelovati, skeptičan prema pojmu i načinu života u danoj stvarnosti. U jednom autobiografskom zapisu čitamo: Stojim u svome NIŠTA (1963., Učitelj- ska škola); Samo sam u prolazu (1963., G.Tkalec); Stojim u svome ništa (1963.); Lir-

ska pjesma: samoća – selidba (1963., G. Tkalec); Skanjivam se misliti realno (1970., ALU); Izdržati (1983., Koprivnica); Bez odgovora (1989.); Samo sam pratvar u agoniji (1990., Koprivnica). - Život = niz (slika – teza; 2003., Reka); Rastem – rađam – umirem (rodna uloga; 2007., Reka). Riječ je o pojmovima selidba i samoća koji detektiraju da je njiho- va autorica osoba koja – prisjećajući se zemljopisne i svake druge izmještenosti, dislociranosti, podravske zabiti – trpi tjeskobu. Tjeskoba je ljudski osjećaj, poznat svakom čovjeku, sastavni je segment egzistencije. Ovi permanentni zapisi indikativ- ni su monolozi za razumijevanje cjelokupna Sunčaničina slikarskog opusa: naime, oni upućuju na njegov konceptualni smisao, na „duboko osviještenu stvarnost, bre- menitu egzistencijalnim aporijama, vječnim promotorima čovjeka kao čovjeka koji mukotrpno prebire po strunama života”.3 U ciklusu Crne kutije autorica eksplicira regionalnu neukorijenjenost: u crnim kutijama upisala je imena sela i zaseoka u koprivničkom i križevačkom kraju u ko- jima je očito živjela, službovala, boravila ili su na neki drugi način ta imena ušla u njezinu memoriju. „Međutim, ništa viđenoga i doživljenoga ne ulazi direktno u sli- ku ili objekt, reakcija se očituje jedino u senzibilnosti dodira, u latentnosti nutarnjih slojeva, u ‘seizmogramu duše’ (da se poslužimo njezinim vlastitim terminom”, za- ključuje Tonko Maroević.4 No, i imena mjesta pokrivena su nizovima, a zbog tame što je stvaraju crne kutije pomalo su netransparentna. Treće i za interpretaciju naj- važnije, sumorni nizovi stiješnjenih znakova snažno asociraju na grobove poredane na golemu groblju, u motritelju prizivaju ljudsku pogibelj velikih razmjera, najteže i nezaboravne emocionalne gubitke. Ali, i sam naziv ciklusa asocira na nešto trauma- tično, što autoricu i danas obremenjuje. U ciklusu slika Evokacija slika u gornjoj trećini ostvarena je svjetlijim, a u donje dvije trećine tamnijim i zagasitijim nizovima, a taj donji dio kao da odozdo snažno pritišće gornju trećinu i pokušava ju istisnuti iz kadra slike. Taj element, koloristički ostvaren tako da oponaša boje iz ruralna okoliša, kao da evocira sjećanja na pejzaže, očito ruralne, a na temelju činjenice da su koloristički elaborirani vrlo intenzivno, pomalo romantično, s udivljenjem, da ne kažemo arkadično, pretpostavljamo da je riječ o toponima u kojima je autorica provela dio djetinjstva, kada je doživljaj priro- de najintenzivniji, najžešći i kada se činjenice iz krajolika – poput proljetna zelenila – najdublje usijecaju u pamćenje. Preko poslaganih „štapića” upoznali smo produhovljeno, ali i nečim nama ne- dokučivim – što se može protumačiti samo kao umjetnička psihoza, senzibilitet, napetost i usplahirenost autentična umjetničkog bića – snažno obremenjeno biće, čak i to da smo dio njegove tektonske, začahurene drame prepoznali u sebi samima jer autorica, nudeći nam djelić svoje intime, govori o globalnome ljudskom slučaju. U konglomeratima u Sunčaničin rukopis utjelovljenih znakova i nizova iščita- vamo određenu egzistencijalno-materijalnu razinu: znakovi i potezi predstavljaju u stanovitom smislu materijaliziranu tvorbenost, tragičnu dimenziju ljudske op- stojnosti u kojoj su krhkost i trošnost njezin bitni esencijalni supstrat. S godinama se znak, kao Sunčaničin motiv, koliko god i dalje bio nazočan i prepoznatljiv, sve više otimao partikularnom, osobnom i posezao za univerzalnim i amblematskim za ljudsku sudbinu. Oblik je to koji očito nastaje i razvija se u vrlo dubokim slojevima zaokružena, samostalna i zatvorena svijeta ideja i osjećaja. Njihov se rast pothranju- je poticajima kojima ni sama autorica ne može sagledati sve snage i izvore. No, ponavljanje znakova i nizova za autoricu nema katarzičnu vrijednost, ne si- gnalizira vedrinu niti hedonističku lakoću postojanja, dakle za nju je bez terapeutskog potencijala. Ne nudi individualan lijek, niti nudi formu nade i vjere ne samo u moguć- nost, nego i u realnu izvedivost popravljanja svijeta. Cijelo vrijeme ovo je slikarstvo bez terapeutskih učinaka za autoricu koja stvara pod velikim emotivnim naponom!

*** Sunčanica je iznimna osobnost hrvatskog slikarstva druge polovice 20. stoljeća. Za nju vrijedi ono što je rečeno za Nives Kavurić Kurtović: stvorila je „jednu od najintimnijih i ujedno najmonumentalnijih panorama ljudskih sudbina i slutnji u našem stoljeću”. Njezin profinjeni slikarski jezik čudesne konfesionalnosti ide u ono najljepše i najvrednije što danas imamo u likovnoj umjetnosti. Tvorac je cjelovita panoptikuma, likovna dnevnika svojih dana. Samo autentičan umjetnik može s tako malo materijala otvarati i rastvarati toliki broj krucijalnih pitanja. Sunčanica slika da bi izazvala motriteljevu reakciju i interpretaciju koja pokreće univerzalna pita- nja nazočna u svakoj individualnosti. U vremenu u kojem djeluje ona je značajan i zanimljiv autor koji uspješno, originalno i osebujno, osobenjačkim intelektualizira- jućim pristupom cjelokupnoj materiji slikarstva, materijalizira ne samo dio vlastite intime, nego i dio duhovnosti i opće neuralgičnosti svoga doba, autorica koja u um- jetnosti traži ono egzistencijalno, fundamentalno i ontološki, a u našoj tradiciona- listički orijentiranoj sredini širi pojam umjetnosti, zauzima se za njezinu drukčiju, obuhvatniju i fokusiraniju percepciju i recepciju, pa bi bez njezinih postignuća bio nemoguć svaki pokušaj rekonstrukcije naše likovne umjetnosti. Postmodernizam dopušta sve solucije i svakoj je soluciji davao mogućnost da naznači vlastitu važnost. U tom pluralističkom okružju najmanje su bile vidljive pozicije samoprihvaćena osamljeništva, one pojave koje su i po svojstvima svojih jezičnih solucija i po formalnim odlikama bile najtiše, a po etičkim i karakternim osobinama protagonista najmanje nametljive i bez predvodničkih ambicija. Iako ostaju pomalo po strani i slabije vidljive i prepoznatljive u javnosti, ove solucije uvijek će, poput Sunčaničinih – barem među najprofinjenijim connosierima – biti prepoznate kao iznimne vrijednosti, nadasve kao napor koji je razotkrio naše doba.

Zaključak Sunčanica se protejskom vještinom kreće kroz različita područja, ali i svugdje ostavlja tragove sasvim individualne, prepoznatljive i likovno osvjedočene osjetljivo- sti, vlastito vrlo intenzivno introverzno i tjeskobno čuvstvo, nemir, tjeskobe i fru- stracije, nezadovoljstvom zloćudnim svijetom i vremenom u kojem živi. Uočavamo poziciju malog pojedinca i njemu primjeren život, prazninu subjekta, samost i iz- dvojenost, situaciju neprave egzistencije u nesvojem svijetu. Slikarica izvješćuje o napetosti egzistencije, o sebi kao nezadovoljnoj jedinki, a uzroke takvoj emotivnosti usuđujemo se konstruirati kao nezadovoljstvo prošlošću. Je li, dakle, subjekt uopće realiziran i emancipiran u tolikoj mjeri da ima prošlost, sadašnjost i budućnost ili ima samo dominirajuću prošlost, jedno je od mogućih iščitavanja Sunčaničina opusa.

BILJEŠKE 1 MARIJAN ŠPOLJAR: Sunčanica Tuk (monografija), Pastorala, 3 NATAŠA LAH ŠEGOTA, Sunčanica Tuk, katalog izložbe, galerija Koprivnica 2004. Kortil, Rijeka, 4. do 15. svibnja 2007. 2 DRAŽENKA JALŠIĆ, Sunčanica Tuk, katalog izložbe, Galerija 4 TONKO MAROEVIĆ, Sunčanica Tuk, katalog izložbe, Matica Koprivnica, 20. rujna do 1. studenog 1996. hrvatska Križevci, 23. rujna do 16. listopada 2002.

Most read articles by the same author(s)

Similar Articles

11-15 of 15

You may also start an advanced similarity search for this article.